Hana, rajska djevo, kraljice Hrvata

Da nije rodila Isusa, Marija bi bila samo još jedna od milijardi žena koje Crkva nagoni na poslušnost.

Zamislimo jedan drugačiji scenarij: umjesto Mariji (pravog imena Mirjam), zaručenoj za Josipa (Jošefa), anđeo odlazi nekoj drugoj osobi, recimo Hani u Kapernaum (K’farnahum), i ona začne i rodi Isusa (Jošuu) prozvanoga Krista (Mašija).

Sada nećemo ulaziti u to koliko je onaj novozavjetni scenarij uopće istinit (činjenica je da se priča o začeću po Duhu Svetom pojavljuje dosta kasno u kršćanskoj tradiciji; nju, primjerice, pisac prvog evanđelja uopće i ne poznaje).

Čisto radi misaonog eksperimenta zamislimo da se Marija zakonito udala za Josipa i njemu onda rodila sinove i kćeri, obične ljude koje povijest ni po čemu ne bi zapamtila niti bi ušli u kakve legende i mitove.

Novi zavjet inače opisuje Mariju bez nekih posebnih tonova – sve one kasnije priče o tome da je i ona začeta bez grijeha (što ne znači bez spolnog odnosa, nego bez traga takozvanog istočnog, izvornog grijeha), sve one legende iz apokrifnih evanđelja da je djetinjstvo provela u Hramu, da je Bog na čudesan način obznanio svoju odluku da se uda za ostarjelog Josipa – sve je to potpuno nepoznato i strano novozavjetnim piscima. Kao što je, uostalom, i cijela teologija istočnog grijeha nepoznata evanđelistima.

Sada nećemo ulaziti u to koliko je onaj novozavjetni scenarij uopće istinit (činjenica je da se priča o začeću po Duhu Svetom pojavljuje dosta kasno u kršćanskoj tradiciji; nju, primjerice, pisac prvog evanđelja uopće i ne poznaje)

Uglavnom, Marija je opisana kao jedna dobra i pobožna mlada Židovka, kakvih je bilo na tisuće u tadašnjoj okupiranoj Judeji. Imala je nekih petnaestak godina, jer to je bila dob kada bi se djevojke i mladići zaručivali i stupali u brak. Vrlo je moguće da prije zaruka nije ni poznavala Josipa, a sasvim je sigurno da su o zarukama odlučili njezini i Josipovi roditelji, a ne budući mladenci.

Još od prvog biblijskog teksta o vjenčanju (onog o Adamu i Evi) žena je ta koju se jednostavno dovodi mladencu da ju se vjenča. I ona je tu da rađa i čuva djecu, vodi kućanske poslove i vrši onu ulogu koju joj je društvo namijenilo.

Nastavimo sa svojim zamišljanjem scenarija: trideset godina kasnije Marija je već žena u tada poznim godinama (ne bi bilo ništa neobično da je do tada i umrla). Ima petero-šestero djece, nekoliko joj je djece umrlo što pri porodu, što u prvih godinu dana. Jedan ju je porod gotovo došao glave, ali se nekako uspjela izvući.

Svaki put bila bi dužna prinijeti žrtvu i ostati određeni period nečista – i to dvaput duže ako je rodila kćer umjesto sina. Toliko da shvati da su svi nečisti, ali su neki (to jest, neke) nečistije.

Između tih poroda ona se bavi djecom, zemljom, stokom, pomaganjem suprugu i svime onime što joj omogućava da kako-tako preživi u mjestu za koje arheolozi vele da je imalo najviše pet stotina stanovnika.

Ide u mjesnu sinagogu, tamo je smještena u dijelu za žene i od nje se očekuje da prije svega šuti i sluša što se govori. Govore drže isključivo muškarci, od žena se ne očekuje nikakvo sudjelovanje u raspravama.

Između ostalog Marija bi od nekog učenijeg rabina mogla čuti da je Eva uzela zabranjeni plod iz lakomosti, a Adam zato što je volio Evu, pa mu bilo žao rastati se od nje.

Novi zavjet inače opisuje Mariju bez nekih posebnih tonova – sve one kasnije priče o tome da je i ona začeta bez grijeha (što ne znači bez spolnog odnosa, nego bez traga takozvanog istočnog, izvornog grijeha), sve one legende iz apokrifnih evanđelja da je djetinjstvo provela u Hramu, da je Bog na čudesan način obznanio svoju odluku da se uda za ostarjelog Josipa – sve je to potpuno nepoznato i strano novozavjetnim piscima. Kao što je, uostalom, i cijela teologija istočnog grijeha nepoznata evanđelistima

Uglavnom, zamišljajmo dalje: u Marijin Nazaret dolazi Jošua, sin Hane i propovijeda Božje kraljevstvo. Jošua je silan govornik, prati ga glas o čudesima, neki misle da je on obećani Mesija, tako da na Mariju njegove riječi ostavljaju snažan dojam. Ali Jošuu protjeruju iz Nazareta (čak su ga, kaže zapis, htjeli baciti s litice, iako nikakve litice nema u okolici Nazareta).

U onim je okolnostima praktički bilo i nezamislivo da sada jedna udana žena u poznijim godinama samostalno krene za Jošuom, posebno nakon takve stigme koja je na njega bačena, no priče radi, hajdemo zamisliti da se to i desilo – Marija je postala njegova sljedbenica.

Po prvi puta u životu ona bi iskusila određeno poštovanje – premda jest činjenica da su Jošuini apostoli sve sami muškarci, činjenica je i to da su oko njega i žene, kojima on čak i daje poduke, što je za ono vrijeme, osobito u konzervativnoj Judeji, bila nezamisliva praksa.

I te žene oko rabi Jošue imale su neko svoje dostojanstvo čak i ako nisu bile majke ili djevice (dovoljno je samo sjetiti se Marije Magdalene).

No, Jošuu su, kao što znamo, razapeli, a u narednim godinama on će postati puno poznatiji pod heleniziranim imenom Isus te će prvo dobiti titulu Krist (Pomazanik), a potom i Sin Božji, pa i Bog u tijelu.

Nastavimo sa svojim alternativnim scenarijem: neka, kao u američkom filmu, Marija doživi duboku starost, pribrana i dovoljno pokretna. I dalje je kršćanka (iako ona ne bi nikada čula za taj naziv), pripadala bi zajednici koju su oni sami najčešće zvali ”put” (jer su sebe smatrali prije svega jednim oblikom judaizma).

S obzirom na dob, vjerojatno bi već bila udovica i primala bi određenu pomoć od Crkve, budući da u ono vrijeme udovice nisu imale praktički nikakvu socijalnu zaštitu.

Zamišljajmo dalje: u Marijin Nazaret dolazi Jošua, sin Hane i propovijeda Božje kraljevstvo. Jošua je silan govornik, prati ga glas o čudesima, neki misle da je on obećani Mesija, tako da na Mariju njegove riječi ostavljaju snažan dojam. Ali Jošuu protjeruju iz Nazareta (čak su ga, kaže zapis, htjeli baciti s litice, iako nikakve litice nema u okolici Nazareta)

Teško da bi Marija, koja bi u vrijeme početaka kršćanstva imala već više od pedeset godina, imala ikakvu značajniju ulogu, premda nije nemoguće da bi bila nekakva đakonica, pa se skrbila o još nemoćnijim udovicama.

Kao i u sinagogi, i ovdje bi slušala isključivo muškarce kako tumače Toru i dokazuju Isusovo mesijanstvo. I nikada se ne bi usudila postaviti neko pitanje zato što bi joj otvoreno napomenuli da ”u svim crkvama svetih” vrijedi pravilo da žene šute.

Uskoro bi se pojavili i propovjednici koji bi rekli da je Eva zavela Adama na grijeh tako da nije slučajno što su žene podređene muškarcima. Ali bi očinski blago nadodali da se žene mogu spasiti poslušnošću i rađanjem djece.

Čula bi i za Hanu, majku našeg Spasitelja, i ne bi se baš naslušala o njoj – osim da tu i tamo ni sama nije shvaćala koga je to zapravo rodila i da joj je trebalo vremena prije no što je postala sljedbenica.

Hanu ne bi ni riječju spomenuo prvi novozavjetni pisac, apostol Pavao (Isus je, veli on na jednom mjestu, rođen od žene i to je sve o Isusovoj majci), a ni ostali pisci poslanica.

Nemojte ni slučajno pomisliti da bi se u Mariji pojavio ikakav revolt prema takvoj spolnoj diskriminaciji – ona je bila naučena i odgojena od samog djetinjstva da je takva Božja volja. I točka.

Kao što to biva i u stvarnom životu, Marija bi onda preminula – zapravo se nikada ne bi ni zvala Marija, nego Mirjam, jer ne bi ušla u Novi zavjet i ne bi se netko osjetio pozvanim da ju nazove imenom bliskijim Grcima i Rimljanima.

Nama bi se, dakako, Hana ukazivala posvuda; imali bismo Hanu Bistričku, Hanu Međugorsku, Hanu Trsatsku, imali bismo brojne ugledne hanologe, Hani bismo pjevali ”Rajska djevo, kraljice Hrvata“, a na članke koji na blagdan Velike Gospe pišu alternativni scenarij s tamo nekom izmišljenom Marijom iz Nazareta gledali bismo kao na još jedan dokaz da jugokomunistička avet opet diže glavu i, eto, u ime neke emancipacije žena gazi po onome što svi pravi Hrvati, od stoljeća sedmog, gledaju kao na svoju najveću svetinju

Njezina obitelj ili njezina zajednica bi se pobrinuli oko sahrane i spomen na nju bi zauvijek nestao, baš kao i spomen na još tisuće tadašnjih sljedbenica rabi Jošue iz Nazareta.

A u naredna dva tisućljeća – Crkva u kojoj žena može najdalje dogurati do pozicije časne sestre, Crkva u kojoj se na ženu ipak prije svega gleda kao na stroj za rađanje i odgajanje djece, Crkva koja je zabetonirala svoj nauk o istočnom grijehu prema kojemu Eva igra negativniju ulogu od Adama, Crkva koja smatra da ima pravo nadzirati žensko tijelo i koja čak i za blagdan Velike Gospe podsjeća žene da nisu dovoljno poslušne – slavila bi Hanu iz Kapernauma, proglasila bi je vazda djevicom i kroz njezin lik i djelo (okićeno brojnim izmišljotinama) jasno poručivala svim ženama kojemu bi idealu trebale težiti: ili da poslušno rađaju djecu svom suprugu ili da ostanu zauvijek djevicama.

Nama bi se, dakako, Hana ukazivala posvuda; imali bismo Hanu Bistričku, Hanu Međugorsku, Hanu Trsatsku, imali bismo brojne ugledne hanologe, Hani bismo pjevali ”Rajska djevo, kraljice Hrvata“, a na članke koji na blagdan Velike Gospe pišu alternativni scenarij s tamo nekom izmišljenom Marijom iz Nazareta gledali bismo kao na još jedan dokaz da jugokomunistička avet opet diže glavu i, eto, u ime neke emancipacije žena gazi po onome što svi pravi Hrvati, od stoljeća sedmog, gledaju kao na svoju najveću svetinju.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora