novinarstvo s potpisom
Tko o čemu, Hasanbegović o arhivu! Papagajski ponavlja potrebu donošenja Zakona o arhivu i usput donosi do karikature nebulozne odluke, pa se čovjek ozbiljno mora zapitati jesu li on i oni koji ga nazivaju vrhunskim intelektualcem i koji preporučuju da mu se da preferencijalni glas – “čitavi”, mislim čitavi u glavi?
Kad bismo barem znali da će do penzije ostati sizifovski zakopan među prašnjavim dokumentima tražeći dokaze za svoje sulude teze po kojima su poraženi zločinci pobjednici i žrtve, a pobjednici u Drugom svjetskom ratu – zločinci…
Donesite mu više, ako je to ikako moguće po kratkom postupku, taj Zakon (znam da nema Sabora, figura je ovo), pa nek’ zagnjuri u prašinu povijesti i prestane više zagađivati medijski i politički prostor Hrvatske. To, te njegove nerealne konstrukcije (Željka Markić se izuzima) ne daju se više slušati!
Najnovija budalaština nastala, vjerujem, nekim možebitnim krivim spojem sinapsi u mozgu ovog pasioniranog navijača Dinama govori da je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel upravo njemu, ne nekom svom kolegi iz SDP-a ili dugogodišnjem političkom oponentu iz riječkoga HDZ-a, čujte sad, jadikovao nad “političkom situacijom” i nad time kako je talac pseudoljevice te mu u četiri oka predložio veliku koaliciju HDZ- a i SDP-a.
Njemu!? Zašto njemu? Čuje li to bivši ministar kulture – ili kako ga Obersnel opravdano naziva raspušteni ministar – glasove kojih nema?
Naravno da je riječki gradonačelnik odmah demantirao ovu svakom mislećem čovjeku neuvjerljivu konstrukciju rekavši da “raspušteni ministar bezočno laže” te da mora da mu je crna kapa pala i na uši i na oči, jer je svim sastancima s Hasanbegovićem prisustvovao pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar.
U svom demantiju tvrdnje Zlatka Hasanbegovića nije siroti riječki gradonačelnik propustio naglasiti kako je prije svakog razgovora s tim, za većinu kulturnjaka takozvanim ministrom, imao grč u želucu. U što uopće ne treba sumnjati. Dovoljno ga je čuti i vidjeti koju minutu u nekome od dnevnika, pa da i po cijenu Nakićevih, zbog potrebe izbora ukinutih stotinu i pedeset kuna za specijalističke preglede, odmah potražiš pomoć gastroenterologa.
Nema te gastroskopije koja bi te više tjerala na povraćanje od izjava toga, više i ne tako mlađahnog povjesničara koji se igra ministra. Danas ministra, a sutra uz podršku Željke Markić i njoj sličnih tko zna čega.
Ne uči li nas upravo područje kojim se taj visoko pozicionirani hadezeovac bavi da su takvi načinili puno zla kroz povijest jer nisu prepoznati ili su krivo prepoznati kao irelevantni komedijanti?
A sad se zapitajmo zašto se taj iskompleksirani političar koji je lani niotkuda izronio na listu HDZ-a okomio na gradonačelnika Rijeke? Da, niotkuda! Na njegovo ime šira javnost je mogla naletjeti samo pažljivim čitanjem opsegom stranica obimnoga “Roda” Miljenka Jergovića.
Autor ga, čini mi se, spominje oko ispravke informacije o sarajevskom Templu. Incidentno ponašanje, a toga, Bogu hvala, Hasanbegoviću ne nedostaje, najbrži je način afirmacije na hrvatskoj medijskoj sceni i on se toga do kraja dosljedno, da ne kažem bolesno, i u ovom slučaju drži.
U srijedu 31. kolovoza, u Hrvatskome narodnome kazalištu Ivana plemenitog Zajca Kazališno vijeće potpisalo je ugovor s Marinom Blaževićem koji će od 1. prosinca biti intendant ovog teatra usprkos prijetnji Hasanbegovića da dobro paze koga će izabrati.
Iziritiran neposluhom raspušteni ministar svom se silinom obrušio na gradonačelnika ne prežući ni od prozirnih neistina ne bi li ga diskreditirao pred riječkom javnosti i stranačkim kolegama.
Za one neupućene Kazališno vijeće dalo je jedini mogući odgovor na osvetoljubivu odluku bivšeg ministra kulture (Karamarkova pulena, ali i miljenika sadašnjega vođe Plenkovića koji ga bez srama visoko plasira na izbornim listama) da ne prihvati intendaturu Marina Blaževića.
Kažem bez srama, jer je upravo taj ministar u bivšoj Vladi načinio ogromnu štetu ne samo kulturi već i Hrvatskoj kao državi, o čemu su se svojevremeno raspisali svjetski mediji.
On je netko tko je otvoreno iznosio revizionističke ideje i jednako tako otvoreno, usprkos činjenici da je neznalica za područje kojim se njegovo ministarstvo bavilo, omalovažavao i nipodaštavao sve one koji su upozoravali na nedopustivost njegovih postupaka.
Sve vrijeme ministrovanja ponaša se kao kao Bad Blue Boy, čiji je primarni zadatak dijeliti kulturnjake i civilnu scenu, a onda jednako tako navijački dijeliti onu mizeriju od sredstava namijenjenih kulturi tako da oni koji ga vide onakvim kakav zaista jest ne dobiju ništa, dok će istomišljenicima i onima koji poslušno šute o golom caru ipak nešto kapnuti.
Pet tisuća potpisa skupljenih za njegov odlazak pod inicijativom “Kulturnjaci 2016” uporno i danas omalovažava govoreći kako je među njima i potpis čistačice i prvostupnika. Što je to do bahatluk kompleksaša! Zar bi svi potpisnici trebali biti akademici iz aristokratskih ili begovskihe familija da se obrate njegovom visočanstvu ili da se drznu tražiti da ode?
Smiješno.
Da bi se vidjela ogromna šteta koju taj čovjek čini, nije potrebna ni pučka škola – za takve slučajeve dovoljan je i zdrav razum.
Koliko je bez pokrića umišljen i velik u svojoj glavi ne govori samo prijetnja Kazališnom vijeću, donošenje odluka na koje – zna to čak i on – nema pravo (odluka o intendantu), primitivno, do gađenja odbojno iživljavanje nad Rijekom, uskrata obećanih sredstava Europskoj prijestolnici kulture, nisko, prozirno podmetanje gradonačelniku već i izjave koje nakon svega počinjenog daje.
Ne žali, kaže, ni zbog jednog svog postupka.
E, pa ne žalimo ni mi što smo zamijetili pogubno crnilo (ne samo na kapi) raspuštenoga ministra, što smo o tome pisali tako da i prvostupnicima bude jasno da taj ljubitelj prašnjavih arhiva nije za ministra, ma koliko “enciklopedisti” šutjeli o tome!