novinarstvo s potpisom
Dva detalja koja su se dogodila istog dana, vezana uz djelovanje Hasanbegovića i njegovih istomišljenika, ne ostavljaju nikakvu dvojbu. Oni su se uživjeli u ulogu revolucionara koji su prevratima zauzeli vlast, pa onda s visoka cinično komentiraju izvještaj State Departmenta ili pak kradu ploče s imenom gradskih trgova i izlažu ih kao trofej u obližnjem lokalu.
Prvo je počelo s Nevenom Brajkovićem, vlasnikom lokala, koji je po pisanju medija predstavljao svojevrsni izborni štab Hasanbegovićeve liste. On je skinuo ploču s imenom Trga Maršala Tita i izložio je u kafiću, poput kakvog ratnog trofeja.
Iako je možda mislio da se time pridružuje značajnom broju branitelja, koji su po oslobođenju Knina donosili doma kao suvenir ploče s imenima ulica, registracijske tablice auta ili zaostali novac upokojene Krajine, razlika između njih i Brajkovića je ogromna.
Oni su kao službeni vojnici vlastite zemlje, značajan dio teritorija oslobodili od okupacije i srušili tamo uspostavljenu paradržavu, dok je Brajković počinio klasično razbojstvo gradske imovine, s namjerom da se time hvali pred kavanskim i ideološkim drugovima.
Pogledamo li stvari malo šire, shvatit ćemo da se Brajković prema institucijama i zakonima zemlje, pa i prema njezinoj antifašističkoj baštini, odnosi kao prema neprijateljskim insignijama koje treba oduzeti i ritualno izložiti. To konkretno znači da se on i njegovi osjećaju kao da su nekim prevratom zauzeli državu koju ne priznaju.
Da je tome tako, potvrdio je u svojoj kasnijoj reakciji na izvještaj State Departmenta i sam Zlatko Hasanbegović.
Uvijek u rječniku opkoljene utvrde, s viškom paranoje i potrebom da pronalazi i izmišlja unutrašnje neprijatelje, doživljavajući se nekom vrstom mesije koji će zemlju izbaviti iz ralja vlastitih građana koji ne dijele njegove stavove, tu je sliku svijeta pokušao prenijeti i američkoj administraciji.
Učinio je to tvrdeći da se i oni sami ne slažu s tim izvještajem, da su obmanuti i da su pod utjecajem neprijateljskih organizacija iz Hrvatske.
Iz ovakve logike razmišljanja također se ne može iščitati ništa drugo, osim uvjerenosti u potrebu za revolucionarnim prevratom, nakon kojeg, ni u Hrvatskoj, ni u SAD-u, neće biti prostora za djelovanje kojekakvih ljevičarskih udruga i pojedinaca.
Ovo je posebno zanimljivo iz perspektive njihove verbalne borbe protiv totalitarizma, kojeg toliko očito svime što rade zagovaraju. Drugim riječima, ovdašnja radikalna desnica doživljava većinske dijelove društva i institucije zemlje kao neprijateljske, koje treba osvojiti i pokoriti.
Sličnu vrstu Hasanbegovićevog autizma svojevremeno je iskazivao Svetozar Vukmanović Tempo, koji je u UN-u ponosno izjavljivao kako ćemo jesti travu, ali nećemo pristati ni na ucjene, ni na pomoć SAD-a.
S tom razlikom, što je Tempo govorio kao čovjek koji je bio jedan od čelnih ljudi partizanskog pokreta, koji je porazio fašizam i zemlje koja je tražila svoj specifični put u budućnost, dok Hasanbegović nastupa u ime ucjenjivačkog sporazuma s Milanom Bandićem.
Samo iz tako skučene perspektive, moguće je osjećati potrebu da se ploča s imenom trga izloži u vlastitom lokalu, što je otprilike na razini cjeloživotnog odricanja gastarbajtera, s ciljem da u zavičaju naprave kuću veću od svih ostalih i tako dokažu svima da su uspjeli.
(Prenosimo s portala Telegram).