Hoće li državnici postati normalni kao što je većina građana

Jean-Luc Picard, kapetan zvjezdanog broda Enterprise, čovjek je 24. stoljeća. U intergalaktičkoj Federaciji vlada mir. Napredno razorno oružje služi samo za odvraćanje neprijatelja i, kad baš ne ide nikako drugačije, urazumljivanje divljaka. Upotreba nasilja tek je ružna uspomena u dalekoj prošlosti ljudske vrste. Isto tako i zgrtanje profita kao temelj civilizacije. Siromaštvo je iskorijenjeno, nema neizlječivih bolesti. Umire se uglavnom od starosti.

Najveće uzbuđenje mojih omiljenih televizijskih junaka je istraživanje svemira, susretanje i upoznavanje još uvijek nepoznatih pojava, fenomena, vrsta i oblika života. Kapetan Picard oličenje je prosvijećenog, plemenitog, znatiželjnog, prosvijećenog čovjeka koji je zadobio povjerenje i poštovanje i drugih vrsta.

Ne kažem naroda, jer tako nešto u Picardovom 24. stoljeću ne postoji. Ono što je nama narod ili nacija, to je Picardu i njegovim suvremenicima čitavo čovječanstvo, u kojem je na osobitoj cijeni poznavanje i poštivanje drugih civilizacija i kultura.

Neka za početak iskusi one iste uvrede i prijetnje kakvima su njeni do jučer vitezovi, a od jučer marginalci, zasipali svakog normalnog, iz ratnog stanja probuđenog čovjeka. Za nju i njenog partnera u pomirbi i normalizaciji ova posljednja predstava u svakom je slučaju bila veliki napredak, koji pozdravljamo

Kapetan Picard tako među časnicima i osobama od najvećeg povjerenja na Enterpriseu ima i Klingonca Worfa, a Klingonci su svojedobno bili jedan od najopasnijih, najokrutnijih i najzagriženijih neprijatelja Federacije. Temelj klingonske civilizacije i kulture je rat. Klingonci imaju gadnu narav, najviše cijene silu i snagu i ratničku čast i ponos.

Utoliko su Klingonci, kao vrsta, napravili još veći napredak naučivši obuzdavati svoj jezik i mišiće. U ratu su pucali bez upozorenja i pitanja. Jedina misao koju su trebali bila je – uništiti neprijatelja po svaku cijenu. Neprijatelja kojeg se sa religioznom posvećenošću prezire i mrzi.

U dvadesetoj epizodi druge sezone Zvjezdanih staza – Sljedeće generacije, na Enterprise dolazi specijalna poslanica Federacije, pola Klingonka – pola Zemljanka, s uputama za kapetana Picarda. Moraju presresti klingonsku zvjezdanu krstaricu i biti uz nju u trenutku kada se njena posada probudi nakon što je sedamdeset godina svemirom putovala – spavajući.

Picardov je zadatak spriječiti ih da odmah nakon što se probude počnu uništavati sve nekligonsko što im se nađe na putu, odnosno, uvjeriti ih da je rat odavno završio, o čemu oni nemaju pojma.

Poznavajući svoju klingonsku polovicu, poslanica po imenu K’Ehleyr uvjerava Picarda da je zadatak izvediv samo na jedan način: da se klingonski brod, čim ga sretnu, jednostavno uništi, jer nema šanse da se posadu jednim razgovorom i bilo kakvim argumentima prevede iz ratno u mirnodopsko stanje.

I doista, klingonska posada pokazuje da se u međuvremenu probudila tako što, čim ga ugleda, iz svih oružja raspali po Enterpriseu.

Prosvijećeni i miroljubivi Picard, međutim, ne prihvaća opciju u kojoj nasilje i uništenje nema alternativu. Drugačije rješenje ponudi mu njegov poručnik Worf.

Jean-Luc Picard, kapetan zvjezdanog broda Enterprise, čovjek je 24. stoljeća. U intergalaktičkoj Federaciji vlada mir. Napredno razorno oružje služi samo za odvraćanje neprijatelja i, kad baš ne ide nikako drugačije, urazumljivanje divljaka. Upotreba nasilja tek je ružna uspomena u dalekoj prošlosti ljudske vrste. Isto tako i zgrtanje profita kao temelj civilizacije. Siromaštvo je iskorijenjeno, nema neizlječivih bolesti. Umire se uglavnom od starosti

U trenutku kada Enterprise uspostavi vezu s Klingocima, klingonski časnik će odglumiti kapetana, ne bi li tako uvjerio svoje “sunarodnjake” da je u međuvremenu, dok su oni spavali, sklopljen mir u kojem je, eto, moguće i to da Klingonac zapovijeda najvećim brodom njihovih dojučerašnjih neprijatelja. Varka uspijeva i tako su spašeni i mir i životi ratobornih Klingonaca.

Dok sam prije dva-tri tjedna gledao ovu epizodu na Hrvatskoj radioteleviziji, koja svakodnevno emitira Zvjezdane staze, stalno sam imao asocijacije na Hrvatsku, punu Klingonaca za koje rat nikako da završi.

Samo što ovi naši Klingonci nisu 23 godine spavali, pa se bude misleći da rat još traje, nego se njima nikada nije ni dopustilo da mirno spavaju.

Svako malo i po nečijoj, a zna se čijoj potrebi, njih se guralo u stanje nalik nekoj teškoj noćnoj mori. U tim ružnim snovima niti je rat završio, niti su oni u njemu pobijedili, nego taj rat traje i traje, a oni su vječiti gubitnici.

Frustrirani su i zbunjeni, poput zamoraca u laboratoriju nekog sadista koji im jedan dan priređuje pobjedničke parade i trijumfalna slavlja, a već sutra ih uvjerava da su izdani, da im se pobjeda samo priviđala, a da su neprijatelji još uvijek tu, posvuda oko njih.

I ne samo da su tu, nego u tom ratu koji traje oni neprestano i na najperfidnije moguće načine uvijek pobjeđuju, rugaju im se, kradu im prošlost i budućnost.

A i taj rat je čudan, čovjek se u njemu teško snalazi, neprestano mijenja forme i metode. Jedina stalna stvar je razočaranje, osjećaj izdanosti i gnjev koji se nakuplja i buja dok ne prokulja na ulici, kako već nekom, a zna se kome, u kojem trenutku odgovara.

Te naše klingonske ratnike, koji bi ratovali u ratu koji je davno završio, nitko ne budi iz njihove noćne more. Pojavio se, doduše, jednom jedan general, kojeg su cijenili baš onako kao što posada Enterprisea cijeni kapetana Picarda. On mi je rekao da je rat završio i neka se okrenu budućnosti.

Priča o Klingoncima koji su prespavali kraj rata upravo tragično podsjeća na Hrvatsku (…) Dok sam prije dva-tri tjedna gledao ovu epizodu na Hrvatskoj radioteleviziji, koja svakodnevno emitira Zvjezdane staze, stalno sam imao asocijacije na Hrvatsku, punu Klingonaca za koje rat nikako da završi

I otišao svojim poslom posvetivši se vlastitoj budućnosti i ostavivši svoju veteransku vojsku na milost i nemilost opsjenarima koji žive od ratnih priviđenja i priviđanja rata i neprijatelja.

Sve mi, koji smo imali sreće, snage i pameti da normaliziramo svoje živote i međunarodne odnose s kim god nas je volja u bilo kojem susjedstvu, bili smo uvijek tim huškačima najpogodniji modeli neprijatelja koji ne spava i zbog kojeg se ni naši domaći Klingonci ne smiju probuditi iz svojih noćnih mora.

Ali, što sada, nakon što je, jezikom Zvjezdanih staza rečeno, admiralica hrvatsko-klingonskog šatora odjednom odlučila pokazati da je rat gotov tako što je na svoj komandni most pozvala dojučerašnjeg neprijatelja?

Neka za početak iskusi one iste uvrede i prijetnje kakvima su njeni do jučer vitezovi, a od jučer marginalci, zasipali svakog normalnog, iz ratnog stanja probuđenog čovjeka. Za nju i njenog partnera u pomirbi i normalizaciji ova posljednja predstava u svakom je slučaju bila veliki napredak, koji pozdravljamo.

I tko zna, možda jednog dana doista i stignu do onog mirnodopskog stanja duha i uma koje su svi normalni i mira željni građani njihovih zemalja već odavno i usprkos njima dosegli.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora