novinarstvo s potpisom
Ne krijem svoje stavove niti se pokušavam prilagoditi bilo kome, ali sam uvijek za argumentiranu raspravu – s bilo kim o bilo čemu. Napokon, ja sam zbog snage i argumenata postao ovo što sad jesam, osobno mi nije trebalo napustiti vjeru, Crkvu, posao i sve ono čemu sam desetljećima pripadao. I danas bez krzmanja velim da ću, ponude li mi se čvrsti argumenti, prihvatiti bilo koji stav – vjerski, nevjerski, štogod.
Nije to nikakva poza, koliko god da sam već zamoren stalnim životnim mijenama, iskreno kažem: evo mene u budizmu, ili new ageu ili opet u kršćanstvu – pod uvjetom da to bude potkrijepljeno pravim argumentima.
Stoga sam bez fige u džepu uvijek spreman na dijalog, na razmjenu mišljenja, na objašnjavanja i na promjenu stava koliko god mi on bio omiljen i blizak. No, u posljednje me vrijeme sve više muči pomisao da ja među ”onim drugima” – konkretnije, konzervativnim misliocima – nikada neću naći nekog poput mene spremnog na takvu vrstu razgovora.
Već sam prestao, kao što sam jednom ovdje i obećao, spominjati biskupe od kojih bi nekima stvarno više pristajala uloga cirkusanta. Nekako sam bio više zainteresiran za one koji se smatraju vodećim katoličkim intelektualcima, pa i za razmjenu ideja, makar kako bi se bolje razumjeli i gajili normalnije odnose.
Nažalost, mogu samo konstatirati da i oni više liče na Facebook trolove koji izbace stotinu nebuloza u minuti i samo vabe nesretnika koji će s njima ući u disputaciju, pa ispasti totalnom budalom.
A ovdje ne govorim o onim izgubljenim dušama koji s barem jedno deset lažnih profila haraju internetskim forumima, pri čemu mantraju o jugokomunjarama ili o zavjerama i sličnim bedastoćama. Govorim o ljudima s akademskim titulama, doktorima znanosti, javnim osobama koje su, čini mi se, shvatili tu jednostavnu foru da se rafalnom paljbom gluposti može lako savladati i Einstein – jer nitko nije toliki Einstein da bi na sto gluposti u minuti odgovorio sa sto pametnih stvari u minuti. Da budem jasniji, dat ću par konkretnih primjera.
Slučaj 1: Luka Popov
Ne tako davno sam čak i raspravljao s njim na Facebooku oko njegove vizije ekonomije u kojoj se ukidaju svi porezi i onda pušta da se ljudi sami dogovaraju, bez ikakve intervencije države, hoće li imati škole, bolnice, itd. Njegov je ideal Amerika 19. stoljeća i smatra da bi se upravo takav model mogao primijeniti i na Hrvatsku 21. stoljeća.
Bode oči ta vrlo čudna i nespretna analogija, a još više čudi da se to uopće može nazvati nekakvim kršćanskim konzervativnim stavom – napokon, briga o siromašnima je bila zapovjeđena u Bibliji, postojao je i svojevrsni porez po tom pitanju.
Svejedno, Luka Popov – inače doktor fizike, no očito ne i logike – i dalje pravi analogije kakve mu se hoće, pa je u nedavnom nastupu na televiziji ispalio misao da će se jednoga dana i na pobačaj, preciznije, na ”komadanje djeteta” gledati onako kako mi danas gledamo na ropstvo.
Ili kad u istoj emisiji pitanje heteroseksualnog i homoseksualnog braka objasni sumanutom usporedbom da knjižnica i birtija ne mogu imati isti status.
Uzgred, imao sam mogućnost da odem sudjelovati u toj emisiji, no odbio sam jer mi je bez veze da čovjeku koji radi na sveučilištu objašnjavam kako kod mene ne bi prošao na srednjoškolskom testu iz logike. Da objasnim kako problem ropstva uopće nije analogan problemu pobačaja? Da Hrvatska 2016. nikako ne može biti Amerika iz 1890-ih godina? Da učenom čovjeku razjašnjavam kako pitanje statusa i pitanje prava jednostavno nije jedno te isto?
Zahvalio sam se na prijedlogu da ”ukrstim rukavice” s čovjekom koji ili ne može ili neće shvatiti elementarne logičke zakone, dosta mi je bilo i svojedobnog navlačenja s njim po Facebooku (gdje je, usput rečeno, on mene odmah počeo oslovljavati s ”ti”, unatoč mom obraćanju njemu s ”Vi”). U međuvremenu je vidim oduševljeno prihvatio ideju da čovjek kojemu pozli treba zvati svećenika prije nego liječnika, jedino mu mogu poželjeti da nikada ne dođe u takvu situaciju, pa makar još tisuću puta gostovao na beskrvnom Petom danu.
Slučaj 2: John Vice Batarelo
Za razliku od fizičara Popova, Batarelo je društvenjak, sociolog, pa bismo, valjda, nas dvojica trebali lakše naći neki modus komuniciranja. No, samo obratite pozornost na ono što je on nedavno pisao na svom Facebook statusu, tek toliko da shvatite kako je ona moja ranija usporedba s trolovima itekako utemeljena.
Izgubio me je, priznajem, već pri spomenu ”militantnih sekularista” – jer – trebam li to dokazivati? – to implicira da sekularisti zagovaraju nekakav vojni udar. No, Batarelo onda nastavlja još žešće, pa sekularistima pripisuje traženje besplatnog prava na pobačaj do rođenja djeteta, uvođenje radikalnog feminizma, pedofilije i homoseksualizma (njemu je sve to isto?), proglašavanje pedofila normalnim, ponovno uvođenje kulta Tita, korištenje riječi ”brak” za sve koji se ”vole”, itd.
Što bih ja sada tu trebao odgovoriti?
Da krenem dokazivati kako nisam za Tita? Kako nisam militantan? Kako ne podupirem pedofiliju? Da ga podsjetim tko je desetljećima skrivao pedofiliju u vlastitim redovima?
Naravno, krenem li ja s takvom ”utuk na utuk“ taktikom gubim bitku u prvim minutama, jer Batarelo može dalje nastaviti s ”dokazivanjem“ kako želimo štovanje Sotone ili zabranu odlaska u Crkvu ili uvođenje McDonalds burgera umjesto hostije. Jednostavno, on sebi može dopustiti da kaže bilo što, a vama ostaje da birate hoćete li trpjeti to njegovo lupetanje u Duhu Svetom ili se spustiti na njegovu razinu pa brbljati što god vam padne na um – i to kao da ste prethodno strusili pola litre neke loše žestice.
Slučaj 3: Stjepo Bartulica
Čovjek koji je svoj doktorat iz političke filozofije stekao na rimskoj Gregoriani kao i prethodna dvojica ima jako obrazovanje i još jaču sklonost nehajnom pristupu spram argumenata.
Nedavno bez problema veli da je ”pro life” liberalna pozicija. Dopustimo da on malo sam kaže što je to tu njemu liberalno: ”Da svatko bez ikakve diskriminacije ima pravo na život. Točka. Znanost je na mojoj strani. Upitno je da vlast određuje hoće li se netko roditi ili ne.”
Tako on razumije liberalizam, premda s onom eliptičnom rečenicom ”Točka” samo pokazuje nimalo liberalnu sklonost prekidu svake diskusije.
Ne brine njega ni to što znanost uistinu veli o cjelokupnoj temi, a uopće ga ne pati ni to što se ”pro choice” pobornici ne zalažu za to da država određuje hoće li se tko roditi ili ne nego da to učine osobe koje nose dijete u svojoj utrobi. Trebam li reći da se Bartulica zapravo zalaže da vlast odredi hoće li se tko roditi – samo što bi on htio da to vlast učini obvezatnim za sve i time zabrani svaki pobačaj i pravo ženi da o tome išta odlučuje?
Slučaj 4, 5, itd.
I sada bih tu mogao nastaviti vjerojatno s plejadom naših konzervativnih mislilaca, nedavno su imali i svoj TradFest, gdje se pojavio i politički moćnik i potpredsjednik Vlade Davor Ivo Stier, koji je isto tako mantrao o ekstremnom liberalizmu i sekularizmu koji brani vjeri očitovanje u političkom prostoru.
Neki drugi sudionici su se bavili time kako pojačati pritiske na vlasti ili kako osposobiti buduće konzervativne lidere. Mislite da se itko od njih obazire na pitanje argumentacije?
Radi se o novoj generaciji agitpropovaca koji su ustvari prihvatili postmodernističku sklonost slobodnom igranju s pojmovima – pa je bitnije retorički uvjeriti protivnika, nego ponuditi neku logički i činjenično valjane dokaze.
U suštini to više nema nikakve veze ni s kršćanstvom, njih ne zanima nikakva kerigma i slično, sve se svodi samo na zadobivanje političke moći.
Ja ostajem, naravno, vjeran onome što sam rekao na početku – požele li konzervativci sa mnom razgovarati, tu sam.
No, krenu li sa svojom bujicom baljezganja dostojnih one televizijske Bujice – ja se jednostavno povlačim.
Ne postoji nikakva retorika kojom će me privući na svoju stranu, tražim argument i samo argument.
Nisam sklon borilačkim sportovima, teško da će me tko natjerati na hrvački meč. A kad bih si to i dopustio, onda bih ipak birao ono klasično hrvanje, a ne neko valjanje u blatu.
Ili je to stvarno postalo potpuno svejedno za nekoga koji se vodi parolom Ad maiorem Dei gloriam?