Hrvatsku volim, ali mi se povraća

Evo, prošlo je, i dobro da će biti drugog kruga tako da hrvatski građani dobiju priliku stati na loptu i promotriti situaciju. Mogli su tako dati glas gospođi koja smatra da je najvažnije ”u politici” nastaviti borbu ”za kanonizaciju Alojzija Stepinca”, Branka Lozo se zove ta dama.

Zašto nisam dao glas Ivani Kekin? Zato što njena stranka/grupacija drži u zabludi naše selo Medvedski breg i našu župu Čučerje: mi još uvijek čekamo izvršenje Tomaševića predizborna obećanja našim bakicama – da će nam uvesti širokopojasni internet, pak se u strahopoštovanju više ni ne osuđujemo pitati kada će nam se popraviti poderani asfalt ili, sačuvaj nas Bože, dovesti kanalizaciju i vodovod koji neće pucati svaka tri metra, iako je istina sljedeća: izgledamo kao ratna zona, toliko nas je potres uneredio (bilo smo, doduše, jako blizu epicentru). Ostali smo od grada, možemovaca i države potpuno zaboravljeni.

Možda bih razmislio, ali kada sam vidio u Kekina kuhinju skuplju od garsonijere i luksuznu istarsku vilu kupljenu i sagrađenu na baš nejasan način za one koji žive od muke svagdašnje, još kada sam vidio idiotarije koje su sve do ove večeri izvodili gospon i gospođa Kekin u vezi jedne baš jako čudne kave (Mile je pred kamerama svih televizija večeras zaista glumio totalnog debila), ali ne, viđeno me pogodilo ispod pojasa pa sam dao glas Mariji Selak Raspudić. O mojim razlozima za takvu odluku, možda nekom drugom prilikom.

Primorcu ću dati glas, čini se, u dugom krugu. Ne bih rekao da bi zemlju mogao osramotiti kao što je to učinila Kolinda Grabar-Kitarović zbog čega sam na prošlim izborima ”začepio nos” i glasao za Zorana Milanovića samo zbog toga da maknemo čokolindu jednojogurtašicu. Pak sada zaista imamo na čelu zemlje osobu koja ako baš mora izlaziti van granica, a da nije neko NATO sjelo, može, eventualno, na ćevape u Laktaše ili tamo negdje gdje vraća odlikovanja ratnim zločincima i sličnima.

Zafrkavam se. Opcija da se izabere ”manje zlo” ovoga puta nije aktualna. Primorac je doista loš kandidat. Preostaju mi dvije varijante: ostati doma ili poništiti glasački list. Napravio sam fintu da iznerviram malo ove neke Milanovićeve fanatike, političke neznalice.

Ne srdite se na mene: nisam sumnjivi lik, ja zaista volim Hrvatsku. Dokazao sam to svojom biografijom, pak uskoro izlazi proširena i popravljena verzija ”Argentinskog romana” gdje tu svoju naklonost Hrvatskoj pojašnjavam. Ali večeras mi je mučno, kao da mi se vrti u stomaku i goni na povraćanje.

Nisu mi važne odnosno potrebe analize u njemačkim medijima, ja doista znam koji je Milanovićev saldo – nikakav, pa ću ovdje dati riječ prijatelju Draženu Laliću (iz iskaza za portal Telegram): ”Za mene je Milanović neosporno sporan. Moje mišljenje nije negativno u detaljima nego u cjelini i tvrdim da u njegovom mandatu nema ništa pozitivno. Postoji granica koja se prelama na razumijevanju da živimo u Europi i iz te točke on je za mene anti-Europljanin. Njegova je predsjednička bilanca porazna. Istodobno, on je najpopularniji čovjek u Hrvatskoj i kao politolog to ne mogu ne uvažiti (…)

Drugi put sam ga prekrižio kada se na ovogodišnjim parlamentarnim izborima kao predsjednik Republike javio da će biti kandidat SDP-a (za premijera, op. D. P.), a da istodobno nije povukao konzekvence. Drugi put je time postao privatno lice, a ne predsjednik Republike (…)

Mjerimo li ga po njegovim vlastitim kriterijima, zaključit ćemo da je podbacio. Upravo on je natjerao glasače da u tom ratu takozvanih ‘bratskih neprijatelja’, u kojem premijera i predsjednika svakodnevno gledamo u zrcalu, budu za Plenkovića. Međutim, u tom srazu dvije ključne pozicije obojica pokazuju svoje najgore osobine (…)

Kada su 24. veljače 2022. Putinovi tenkovi krenuli u agresiju na Ukrajinu, počela je u Hrvatskoj rovovska bitka predsjednika države i predsjednika Vlade. Od tog smo datuma u ratu ruskog imperija protiv Europe i treba nam predsjednik koji će kao Europljanin jasno reći da smo u ratu. Za mene nema spora na kojoj strani tu treba biti. U tom smislu hrvatski predsjednik je katastrofalan. I ako želite da ublažim oštre riječi: šteta je imamo takvog predsjednika (…) Milanovićev odnos prema Ukrajini je – sramota! (…)

Kad je riječ o vanjskoj politici za njega je i Tuđman Europljanin, on ni s kim ne kontaktira, a i kad ima kontakte bolje da do njih nije ni došlo. Na vanjskom planu je njegova riječ odlučujuća, no te ga ovlasti čine opasnim. Vuče Hrvatsku na dno i to je sramota (…)

Moje se negativno mišljenje prema Milanoviću prostire na ono što je radio u SDP-u i kao premijer, stoga se za razliku od velike većine drugih kroz ovaj mandat ne kajem što sam glasao, jer nisam za njega glasao. Shvaćam ove izbore kao referendum protiv Milanovića (…)

Milanović, po svemu sudeći, dobiva izbore, jer postoji raspoloženje koje ga podržava koje moram uvažiti, ali sam prema tome kritičan. S obzirom na ono što sam profesionalno i nacionalno, jasno je da nisam HDZ-ovac i nisam pristran, naprosto, sramota me je što je Milanović predsjednik”.

***

Što još nikako ne smijemo zaboraviti? Što mu ja ne zaboravljam? O Srbima kao naciji (ne samo o vođama) Milanović je govorio da su ”Bizant”, ”trulež”, ”barbari”, ”bahatlije”, ”zaostali”… Onda je pred šatorašima još dodao da su ”šaka jada” i pojasnio: ”da već 150 godina ne znaju bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku. Nema ih 10 miliona, jebo te, a žele biti gospodari pola Balkana”. Slično govori i sada, drugim ”neprijateljima”, ustavnim sucima, HDZ-ovcima… kada je rekao da ide lično rušiti Andreja Plenkovića. U toj se akciji on i dalje nalazi.

Može on zboriti mirno i staloženo, kada mu odgovara i kada nije u kriznoj situaciji, ali kao da ga ne poznajemo: pobjedi li opet će biti po njemu i njegovom egu: samo da zavrti glavu Plenkoviću. Ja ne smatram da je to zadaća šefa države.

Otkako je u petak 15. ožujka predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović izazvao najprije veliko iznenađenje, jer je raspisao parlamentarne izbore za srijedu 17. travnja, a zatim i haos na političkoj sceni jer se pojavio na ekspresno zakazanoj press konferenciji njegove bivše Socijaldemokratske partije (SDP), na otvorenom, ispred zgrade Hrvatskog državnog arhiva, da bi kazao kako će: a) biti nestranački kandidat za premijera na listi SDP-a i b) da će kampanju voditi kao šef države, to jest da će ostavku dati tek po proglašenju izborne pobjede koalicije predvođene SDP-om, uslijedila je još brutalnija verzija poznatog Milanovića.

U ovih nekoliko mjeseci dana nema koga nije izvrijeđao, naravno, HDZ i premijera Andreja Plenkovića kojeg psuje svaki dan, to znamo, ali je udario na gomilu ljudi, od stručnjaka za ustavno pravo, preko članova Ustavnog suda, pa sve do osobe s posebnim potrebama (SIC!). I zanimljivo, gotovo nitko to nije smatrao problematičnim (što govori o razini euforije u taboru oko Milanovića).

Mene to sve podsjeća na šok koji je priredio 2016. godine. Podsjetit ću. Nekontroliranim ponašanjem i brutalnim vrijeđanjem Srba i Bošnjaka, među inima, tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović je na susretu s predstavnicima ”branitelja”, takozvanih šatoraša (koji su preko 500 dana cirkusirali pred sjedištem Ministarstva branitelja), a koji su mu dok je bio premijer radili o glavi, izazvao oštre reakcije i gnjev u regiji te, što bi ga moglo koštati izbora, kako sam prognozirao i kako se i dogodilo, ostavio bez teksta veliki broj osupnutih i zgroženih glasača lijevog centra ili ljevice.

Osnovna ocjena nakon analize tih riječi glasila je da se Milanović (opet) pokazao osobom koja nije kadra kontrolirati svoj izričaj, koja nastoji komunicirati nadmoć, ali ne kroz suradnju, koja kombinira agresiju i podcjenjivanje. Čitajući stenogram sastanka i preslušavajući snimak, nisam se mogao oteti dojmu da slušam diskurzivnu razinu Donalda Trumpa (by the way, Milanović sada napada državne institucije poput Trumpa) ili Vojislava Šešelja.

Nesumnjivo ga je taj jednosatni govor u sjedištu njegove stranke u Zagrebu (po svemu sudeći snimljen u režiji ”branitelja” i dostavljen Jutarnjem listu) razotkrio kao čovjeka opasnih manira. Koristio je frajerski, mjestimice uličarski diskurs, prikladniji za verbalno pripetavanje u krčmi nakon nekoliko pića ili na privatnom tulumu nakon povučene crte kokaina, kada kočnice popuštaju, nego za politički razgovor koji bi – po samoj prirodi politike – morao biti otvoreniji kompromisu nego izazovu, pogotovo jer je riječ o čovjeku koji je vodio i opet želi voditi hrvatsku vladu (na varajte se, zanima ga pozicija na Pantovčaku samo kao mjesto odakle će još jednom pokušati dobiti Banske dvore).

O Bosni i Hercegovini je govorio kao ”Big shit” (veliko sranje), to mu zaista ne opraštam, i rekao da to ”nije država”, da se tamo nema ”s kim razgovarati” i da bi Hrvati, ako se Republika Srpska odvoji, ”mogli ostati s Bošnjacima”.

Tko je Zoran Milanović onaj tada i ovaj sada (sucima Ustavnog suda je kazao da su: ”gangsteri, nepismeni muljatori, stajske muhe, glupani, seljačine… da mu mogu samo staviti soli na rep”, popis je dugačak), velika je misterija za mnoge: ”Nikad ne znaš na koga će se okomiti, koga će dohvatiti. Here’s Johnny! Vrata su razbijena sjekirom. I nema pošteđenih. Ako si ga nagazio, vraća rafalno. Ako ga simpatiziraš, strahuješ jer, jasno je, ne može se suzdržati” (Silvana Menđušić, Telegram).

Za mene nema tu ništa misterioznog. Meni se čak čini da znam što bi se moglo dogoditi ako SDP na narednim parlamentarnim izborima pobijedi, ako za mandatara izabere osobu ”čije se ime ne smije spomenuti” (riječi Hajdaša Dončića), ako SDP sklepa potrebnu parlamentarnu većinu, s Milanovićem na čelu kolone. Viđeno je već. Ne ponovilo se.

U prvoj godini mandata Zoranove Vlade, podsjećam, gromobran vlade je bio Radimir Čačić koji se proslavio u Račanovoj vladi (onoj nakon Tuđmanove smrti) kao ministar koji je potegao da se napravi autocesta Zagreb-Split, ali je nehatom usmrtio dvije osobe na autocesti u Mađarskoj i sud ga je poslao na odsluženje zatvorske kazne. Nakon prespavane prve godine mandata, Milanović se nešto angažirao, ali tada počinju problemi. Ukratko, optužuje ga se da je izdao ideju ljevice i da se prometnuo u liberale. A Milanović je to pitanje činio isuviše kompliciranim proglašavajući se ”reformiranim kalvinistom” (ja sam mu tada odgovorio da su kalvinisti radišni ljudi, a ne neki koji na posao dolaze u 10-11 sati ujutro da bi veći dio popodneva provodili u otmjenom restoranu) i polemizirajući s uvjerenim ljevičarima poput uglednog teatrologa i sveučilišnog profesora, nažalost, pokojnog dr. Vjerana Zuppe kojeg je čak i vrijeđao (”Tko je taj Zuppa?”).

Što zbog nesnalaženja što zbog prgave naravi, uspio se posvađati s nizom važnih ljudi iz SDP-a (stranke koju je devastirao da bi sve do sada bila prava ruina, prepolovila se i nije imala realnih šansi protiv HDZ-a), pa neke čak i izbaciti. Koliko je Milanović tada odlučan i prgav govori rečenica uoči najtežeg od njegovih konflikata, onog s bivšim gradonačelnikom i vladarom Rijeke i tadašnjim ministrom financija Slavkom Linićem: ”Ako je netko spreman za bitku, ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika od Linića”.

Milanović se već duže kao šef države ponaša kao razjareni pit bull koji reže svakoga koji mu se suprotstavlja. Zašto je to tako? Pokazao je da ide na sve ili ništa i to samo kako bi se održao u središtu pažnje.

On kaže da je prihvatio ”ulogu groznog”, ali da ga se čuje. Zatim je proljetos pozvao na stvaranje ”Treće republike” i na ”bacanje HDZ-a u more” (što podsjeća na govor Hamasa o Izraelu).

Poražen od HDZ-a, sada traži osvetu i to ličnu, želi poniziti Plenkovića, što se mnogima, kažimo istinu, čini potrebnim jer se taj nekoć umjereni desničar pretvorio u nepodnošljivog gnjavatora.

Šef države djeluje kao da uopće nema plan B za sebe u životu. Njemu je ostati na vlasti biti ili ne biti. On to opravdava tvrdnjom da je potrebno da on predvodi vladu nacionalnog spasa, da je korupcija HDZ-a nepodnošljiva, i da je ono što je, ne prelilo čašu već da je kanta koja je prelila septičku jamu bio Plenkovićev plan da za državnog tužitelja instalira Ivana Turudića, nekoć predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, ”osobu koja se, bez imalo pretjerivanja, ni po čemu ne razlikuje od doušnika, suradnika i zaštitnika političkog kriminala i politički sponzoriranih kriminalaca” (smatra bivši saborski zastupnik i predsjednik Gradskog vijeća Zadra te politički analitičar i naš kolumnist Marko Vučetić).

Dakle, iako on govori o velikim uspjesima (što, imenovati zračnu luku Zagreb ”Airport Franjo Tuđman”?), premijerski mu mandat nije bio tako blistav, iako nije bio ni katastrofalan kako tvrde u HDZ-u. Politička analitičarka Jelena Lovrić (tjednik Nacional) podsjetila je da je dobio zemlju u dubokoj recesiji, opustošenu, ”u banani”, kako je govorio odbjegli premijer Ivo Sanader, a Hrvatsku je polako dizao, što je bila pozicija za start Andreja Plenkovića, podebljana članstvom u EU i pristupom bogatim europskim fondovima.

Međutim i tada i sada je Milanovićev diskurs izuzetno toksičan, neizbalansiran, na primjer, u odnosu prema invaziji Rusije u Ukrajinu, a posebno katastrofalno mu je ”tuđmanovsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine” i vanjskopolitički domet koji seže do Dodikova ranča u Laktašima.

Ova igra koju vodi Milanović je vrlo riskantna. Milanovićev nacionalistički diskurs treba pripisivati izborima. Taj tip diskursa je cijelo vrijeme bio u visokoj korelaciji s izbornom retorikom i na taj je način pokušavao umanjiti potencijalnu korist HDZ-a.

Milanović je permanentno, kao pastuh, ulazio na teritorij HDZ-a i uzimao hranu iz tog hranidbenog lanca, pokušavajući smanjiti njihove rejtinge (cijelo, ali baš cijelo je vrijeme hodočastio po komemoracijama vezanim za Domovinski rat i obilazio vojne toponime, čak i ulazeći bez dozvole u BiH). Druga strana je bila zbunjena, jer to je bila njihova tema, njihovo sijeno. Štoviše, Milanović se pozicionirao tako da bi mogao koalirati s ekstremnom desnicom. Sve više oponaša Tuđmana.

Milanović, ”mladić koji je obećavao i mnoge razočarao”, i koji se užasno boji propasti, možda nije u stanju da sjedne i razgovara kao normalan čovjek. Neovisno o dugoročnim političkim posljedicama činjenice da je onaj famozni razgovor sa šatorašima dospio u javnost, jasno je kako je pristojnijem dijelu javnosti zadan strahoviti udarac kojeg nije očekivao. I od kojega se nije ni danas oporavio.

Što kazati kao zaključak? Mel Gibson igra, znate li već, ”Mad” Maxa Rockatanskog, hladnokrvnog i neustrašivog prometnog policajca-presretača obučenog u uniformu od crne kože. Max se, u ne tako dalekoj, post-apokaliptičnoj budućnosti, bori protiv bande ludih bikera-ubojica, koji teroriziraju svakog na koga ih put nanese, sve dok se na njihovoj meti ne nađu Maxov najbolji prijatelj u policiji i njegova obitelj…

Milanović je, kao i Mad Max, tako on barem o sebi govori, vještiji vozač (majka mu nije bila ”lekarka”?), spreman da dovrši potjeru Plenkovića i HDZ-a samo što ovog puta, iako pri visokoj brzini koja počinje kidati živce protivniku, bit će krvi, sudara s preprekom na cesti, smrću i eksplozija automobila, ali nije jasno čije će vozilo grunuti, čija će se glava otkotrljati…

Naručite kokice i uživajte u filmu. Slobodno birajte i deluziju. Zreli ste ljudi. Ja odlučujem za sebe, a vi po savjesti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič

> Svi tekstovi ovog autora