autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Huškanje naše svagdašnje

AUTOR: Ivana Kekin / 05.08.2020.

Ivana Kekin

Ne postoji moćnija i destruktivnija epidemija, od one koja je naš narod zahvatila davno prije tegobne 2020. Ta se epidemija čvrsto ukorijenila i sasvim razmahala, inficirajući pritom i staro i mlado.

I dok mladi sve češće bolest eradiciraju radikalnim mjerama, bjegom preko granice, stari i ovi koji ostaju utapaju se u sve većoj količini virusa. Virusa bespomoćnosti. Koji se manifestira snažnim uvjerenjem da nemamo nikakvog utjecaja na svoju situaciju i nikakvu kontrolu nad vlastitim jadom. Kako pušu vjetrovi nove krize, virus pokazuje sezonalnost i sve moćnija svojstva.

Precizno se to vidjelo posljednjih tjedana na dvama reprezentativnim žarištima.

Prvo žarište buknulo je u potresom devastiranom centru Zagreba. Pozvao je tamo friško razvedeni Fokus, vlasnike razrušenih stanova, da ne opterećuju svojom nesrećom bake iz Donjeg Lapca.

Poručio im je Fokus, ruku pod ruku s nekim novinarima i mnogim bezimenim pojedinicma koji su po internetskim poljanama rasipali svoju nasladu, da su neodgovorni i investicijski nepismeni. Pa uslijed toga i sami krivi.

Dovoljno je to bilo da ih se prozove i pozove na kopanje krumpira kako bi valjda konačno spoznali što rad znači i kakvu muku moraju proći kako bi zaslužili kruh naš svagdašnji. Huškanje naše svagdašnje

Zanemarilo je cijelo, sladostrašću nad tuđom nevoljom pogonjeno, društvo da sve pristojne države pomažu svojim građanima kada stradaju od elementarne nepogode.

Zanemarili su da čak i Hrvatska, koja još nije ni primirisala pristojnoj državi, pomaže i pomagala je, svoje građane stradale od elementarne nepogode.

Zanemarili su, u pravedničkom likovanju, da i osiguranje, na koje se kao na ultimativni argument pozivaju, ne isplaćuje štete nastale u konstrukciji i statici zgrade.

Drugo je friško žarište buknulo, ni više ni manje, nego na estradi. Jedna je naša pjevačica bezbojnim Facebook statusom zazvala da se riješi status muzičara u koronakrizi u Hrvatskoj.

Kulturno su čekali muzičari, možda i sakrivajući oči pred groznom istinom, da koncertne sezone nema i da je pitanje kada će je uopće opet biti, čak pet mjeseci od početka lockdowna.

Pa eto, nakon što su proradili restorani, kafići, dječje igraonice i svadbene sale, i muzičari su pristojno upozorili da nažalost pod preporučenim mjerama ne mogu raditi, a da o njihovom radu osim njih i njihovih obitelji, ovise još mnogi.

Dovoljno je to bilo da ih se prozove i pozove na kopanje krumpira kako bi valjda konačno spoznali što rad znači i kakvu muku moraju proći kako bi zaslužili kruh naš svagdašnji.

Huškanje naše svagdašnje.

Huškanje kao ultimativni simptom. Patognomonično za virus bespomoćnosti koji nas je inficirao.

Huškanje iza kojeg se valja golema količina agresije i njenog derivata, zavisti, usmjerena prema nevoljom pogođenim članovima društva. Agresije rođene iz nepodnošljivog osjećaja nemoći.

Naime kada smo suočeni sa suviše neugodnim osjećajima zamijeniti ćemo ih za one manje neugodne. Skliznut ćemo u regresivne, i kao stare papuče, ugodne obrasce o nama i njima, umirit ćemo se poznatom mitskom uspavankom o unutarnjem neprijatelju.

Još ćemo jednom besprijekorno detektirati neke nove krivce za neatraktivnost i besperspektivnost vlastitih života. Oh, kako je ugodno razbacivati žuč po onima čiji stanovi i karijere, u našim fantazijama, nose više seksipila, glamura i bogatstva.

Prvo žarište buknulo je u potresom devastiranom centru Zagreba. Pozvao je tamo friško razvedeni Fokus, vlasnike razrušenih stanova, da ne opterećuju svojom nesrećom bake iz Donjeg Lapca

Puno ugodnije od suočavanja s virusom koji nam šapuće kako ne možemo ništa učiniti kako bismo promijenili jad u kojem se nalazimo.

Jad u kojem umjereno jaki potres devastira centar glavnoga grada, a grad je novac potrošio na prvomajske fešte i župne dvorove. Jad u kojem tromjesečni lockdown prijeti da posljedičnim tsunamijem siromaštva potopi i nas i njih.

No ima i onih koje sigurno neće potopiti. Onih koji su se vlasti domogli i na vlasti opstali namjerno šireći ovu epidemiju. Oni su vas inficirali, a cjepivo ne traže. Oni opstaju baš zato jer im naša nemoć daje moć.

Srećom, lijek postoji. Naime virus bespomoćnosti je, za razliku od virusa korone, lažan. Ne postoji. Nismo nemoćni.

Vrijeme je da preuzmemo odgovornost. Dovoljno smo veliki da nam ne trebaju priče o unutrašnjim neprijateljima za laku noć, dovoljno smo zreli da se riješimo mita o nama i njima.

Postojimo samo mi. I naši resursi. Kojih nema dovoljno kako bi svatko dobio koliko god ga volja. Pa možemo birati između dvaju scenarija. Jedan je da huškamo i ratujemo. Drugi je da solidarno dijelimo.

Mi imamo moć. Imamo moć odlučiti kakvo ćemo društvo biti.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: