novinarstvo s potpisom
Kada je bratoubilački rat na jugoslavenskom prostoru – jedni ga još zovu građanskim, drugi domovinskim, a taj rat bio je sve to zajedno – zadao suverene nacionalne granice, gospodari rata najednom su postali i puno više od toga.
Počeli su intervenirati u sva polja čovjekovog društvenog i kulturnog stvaralaštva, i nažalost, neusporedivo su više naopakim no dobrim dijelom doprinijeli, još uvijek doprinose, tome stvaralaštvu; od političkog, pravosudnog, medijskog, gospodarskog, ekonomskog, historijskog, umjetničkog, na koncu, i jezičnog stvaralaštva – u svakome od spomenutih koristoljubno se služe isključivo jednom te istom metodom, onom revizionizma, vršeći istovremeno hagiografsku apologiju i hagiografsku konstrukciju zamišljenog nacionalnog nacrta.
Nacionalizam je tako postao mjera svih stvari, najpoželjniji i sugerirani kalup čovjeka i kolektiva. Tamo gdje se prevrat nije dao ostvariti tvrdom silom, nastoji se sprovesti, uvjetno rečeno, mekanijim putem, vrednujući i mjereći zajednički nam jezik i ćirilično pismo, ne nacionalnom, nego nacionalističkom kategorijom što je itekako vidljivo u javnim raspravama o srpskohrvatskom ili hrvatskosrpskom jeziku, kako vam drago, ili o ćirilici kao pismu i njenom, takoreći, uvođenju na vidljiva javna mjesta u sredinama gdje joj hrvatski zakon daje za pravo.
Ali vidimo da joj u Hrvatskoj ni zakon nije dovoljan da bude, budući da oni koji ju ne žele, na nju bacaju nacionalističku anatemu ratnih trauma čime se zapravo najgora moguća nevolja i patnja nečije žrtve i rane zloupotrebljava za izgovor kako bi se izopćio, ni više ni manje, doli jedan običan sustav znakova, jedno pismo, zapravo, jedan sistem znanja, na koncu, znanje kao takvo.
Nasrtaj je to neznanja na znanje! Neuki se bore kako bi oplodili vlastitu neukost! Umjesto da se zalažu za opstanak ćirilice u Hrvatskoj neuki je, iz neznanja, žele izgnati. Nisu niti svjesni – ali neznanje i jest uvijek takvo, nesvjesno dok ga ne osvijestimo, ono što se u narodu kaže, dok se ne dozovemo pameti – da rade protiv vlastitog dobra.
Kamo sreće da je više pameti, da je više znanja, jer u suštini to je sukob s vlastitom naravi zato što svatko tko tako stvari vidi, u sukobu je sa svojom prirodom. Aristotelova prva knjiga Metafizike započinje rečenicom: ”Svi ljudi po naravi teže znanju.” Shodno tome, mogli bismo valjano zaključiti da protivnici ćirilice, čini se, teže neznanju.
Novouspostavljene političke, istodobno stare geografske republičke granice, silom puške, ali i pera, izmjestile su smisao kolektivnog pripadanja do tada prihvaćen kao samorazumljiv. Reducirajući prostor zajedništva nacionalno-teritorijalnim kalupima, preko i pod okriljem noći, stegnut je i opseg identiteta.
Nove granice postale su simbolični i zvanični zidovi podignuti isključivo od nacionalnog nominalizma: s jedne strane, postupka označavanja svakog sadržaja koji na bilo koji način implicira i najmanje zajedništvo sa svime s čime smo sve do jučer, kako u historijskom, geografskom, kulturološkom, pa tako i u jezičnom smislu bili (za)jedno, što se danas u nečijoj bujnoj nacionalističkoj mašti proglašava nepoželjnim, a s druge strane, procesa demoniziranja naziva koji odjednom, spram drugoga, na koga ciljaju, ako ne zrače antagonistički, neprijateljski, isključujući kontekst i konotaciju, ne valjaju.
Tako se prema ćirilici nastupa kao prema prijetnji po vlastiti život i pri tome se ne djeluje u samoobrani već se čekićima napadaju imena ulica, razbijaju se ploče s adresama i nazivima institucija, uništavaju se ćirilični plakati, i sve samo zato što ignorantsko, patološko, nacionalističko oko u vidnom polju ne trpi znak, slovo, riječ i rečenicu ćiriličnog sistema znakova.
U čekićanju sudjeluju i predstavnici vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, opet izgovorima iz neznanja, o vrijeđanju vukovarske tragične sudbine i njegova posebnog pijeteta, i o nanošenju boli društvenoj grupi koja kaže da je vrijeđa ćirilica kao takva, po sebi, samim time što je moraju gledati, dakle, kao pismo.
Svima onima koji se smatraju pripadnicima te društvene grupe očito treba pomoć jer to je pomoć svima nama, društvu i zajedništvu u cjelini. Pomoć da se na ćirilično pismo, na sistem znanja, na znanje, gleda kao na ono što i jest, znanje, a ne da ćirilica na papiru, uličnoj tabli ili plakatu kod bilo kojih društvenih grupa izaziva od vlasti opravdani poziv na uništenje. Ako nastavimo s takvom praksom ista će se usvojiti za normu, ako već nije, a bojim se da jest.
Kakva vrijednosna perverzija! Društvo neznanja propisuje društvu znanja što je poželjno, što nije! Proglašavamo poseban pijetet za Vukovar kako bismo ćirilično slovo, riječ ili rečenicu, nekima, odstranili iz vidokruga, jer eto, takvima, ćirilica se naprosto ne sviđa. Vrijeđa ih sam pogled prema ćiriličnom znaku. Ti i takvi, i društvo koje tomu udovoljava, manipuliraju ratnom traumom kako bi se udovoljilo nacionalističkom šovinizmu. Sve je to iz neznanja.
Nazire li se tome kraj? Imamo li pameti, volje i snage stati na kraj ovoj ludosti koja želi ugoditi društvenoj grupi neznalica nauštrb cijeloga društva? Grupe koja tjera i pojedince i kolektiv da se odreknu znanja jer se ono nekima ne sviđa?
Padne im mrak na oči čim vide ćirilicu! – kakav paradoks! – čovjek bi pomislio da znanje, ovdje manifestirano kao ćirilično pismo, prosvjetljava, kad ono, avaj, nekima se, čim ga oko vidi, smrkne.
Čekajte malo! Ako sustav znanja, obično pismo, ćirilično pismo, samim time što se nalazi na vidljivom mjestu vrijeđa nečije osjećaje, uostalom ako vrijeđa bilo što, ne sadržajem nego isključivo vlastitom vidljivošću, zar to nije simptom društvene i individualne patologije i nezdravog društva?
Da li je problem u pismu ili u oku promatrača?! Zar da se jedna zajednica odrekne sistema znanja zato jer se nečijem oku i neznalici taj sistem znanja ne sviđa?
Da li se jedna država ima ravnati prema znanju ili neznanju? Brzo smo se srozali od društva znanja do društva neznanja. Po našu zajednicu, tužne su to činjenice.
Uostalom, to su samo crte postavljene u različite odnose, jedan sistem takvih crta zove se latinica, drugi ćirilica, putem kojih posredujemo smisao stvarnosti i one kao takve nikako ne mogu biti izgovor za bilo kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ičijih osjećaja.
Šta bi narodi rekli nakon bestijalnih razmjera muke urokovane svjetskim ratovima – tako bi onda mogli zabraniti čitave jezike i pripadajuće im sisteme znakova, njemački, španjolski, engleski… svaki bi rat tada bio dovoljan razlog, a uskoro ni rat više ne bi bio potreban, da na isti perverzan način izmislimo prijetnju u suprotstavljenoj strani koju označimo kao neprijatelja.
Na ovome mjestu hrvatska perverzija uzima na sebe šizofreni moment, jer, em je većina onih koji bi odstranili ćirilicu tu istu ćirilicu učila u školi, odrastala s njom i ona je integralni dio njihova odgoja, em je jezik, a zvali smo ga srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, kojim se ćirilični sistem znakova posreduje, ne samo svima razumljiv, nego i materinji.
I što sad? Ono što je maloprije bilo materinje, sad više nije – jesmo li promijenili mater?! – a samo je promijenjen, ne čak niti cijeli naziv već samo dio naziva pa ga sada zovemo, jedni hrvatskim, drugi srpskim jezikom.
Cinik bi kazao, veća je njima muka što ćirilicu znaju čitati nego što je vide. Iz nemoći i frustracije praznovjerno misle kako će ona, ako je odstrane iz vidokruga nestati i iz njihova znanja. Ali, ne da se znanje tako lako uništiti. Silom je lako iscrtati fizičku granicu izvan čovjeka, ali se takva granica ne da identičnom bešćutnom lakoćom urezati i u osobu.
Zapravo, na određeni način dade se ona silom utjerati i može se čovjeka rđavim zakonima natjerati, ali ne možete iz čovjeka izopćiti znanje, razumijevanje i sporazumijevanje. Ne znam da li na žalost protivnika ćirilice ili ne, ali Hrvatska i Srbija razumiju se kao mater i dijete. I to niti jedna granica ne može promijeniti.
Bilo bi interesantno diljem zemlje postaviti natpise koji sadrže samo jednu riječ napisanu ćirilicom, na primjer, ljubav, isus krist, radost, sreća, znanje, solidarnost, zajedništvo, Bog… možda bi i Boga prekrižili da ga vide na ćirilici.
Uvažavajući sve historijsko-kulturološki uvjetovane posebnosti i ćirilice i latinice, u ishodištu, to su samo različiti sistemi znakova koji posreduju jednu te istu formu izražavanja, govora, sporazumijevanja i razumijevanja.
Dakle, jedno znanje – a kakvi se to ljudi, društva i države uopće odriču znanja? Prema tome, ćirilicu bi opet trebalo vratiti u škole, podučavati je kao i latinicu, jer suštinske razlike među njima nema – obje su znanje. I to znanje, usput rečeno, jedan je od hrvatskih historijsko-kulturoloških identiteta, tako da se odričući ćirilice odričemo i vlastite povijesti, a time i sebe.
Sve nacionalne revolucije, jer moraju (iz)graditi svijest i širiti opseg da bi opstale, posežu za historijskom revizijom valjda svih čovjekovih fenomena postojanja, kako bi već prisutno znanje, ako ono ne odgovara zadanom nacionalnom kalupu, zamijenili izmišljenim, i tako, prekrajajući znanje neznanjem, silom uglavili u vlastiti kalup. Mjeriti znanje naroda nacionalnom historijskom revizijom je kao da dan mjerite žaruljom, a ne suncem.
Nije dobro jednu krajnost zamijeniti drugom, međutim, ako s jedne strane stoji neznanje, a s druge znanje, onda je apsolutno evidentno kako je nužno učiniti baš to – iz krajnosti neznanja, odlučno i s obje noge zakoračiti u krajnost znanja. Tu ne može biti kompromisa!
Zapravo, jedini mogući kompromis s neznanjem jest znanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.