autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

I znanstvenici su iracionalna bića, pa su neki i vjernici

AUTOR: Željko Porobija / 16.12.2017.
Željko Porobija

Željko Porobija

Kad se jednoga dana bude pisala povijest biologije 21. stoljeća, možemo unaprijed reći da će Francisu Collinsu pripasti jedno od vodećih mjesta. Čovjek koji je otključao tajnu ljudskog genoma uveo nas je u jednu novu znanstvenu eru, čije posljedice (i to prvenstveno pozitivne) tek trebamo vidjeti.

Kao što znaju i površni poznavatelji, Collins je istaknut i po svojoj religioznosti. On ne upada u zamke i nebuloze kreacionizma i ”inteligentnog dizajna” – naprotiv, vrlo ih otvoreno kritizira, s takvom razornošću da od tih pseudoznanstvenih ideja ne ostaje ni gram pepela.

Svejedno, Collins je vjernik – a kako objašnjava u svom bestseleru ”The Language of God” (preveden i kod nas), na vjersko promišljanje navelo ga je svojedobno pitanje jedne starije žene o njegovim duhovnim uvjerenjima.

Nemam se sada ovdje namjeru upustiti u kritiku moralnog dokaza postojanja Boga, niti dokaza iz ugođenosti (što je podvrsta teleološkog dokaza) – jer su to stvari poznate svakom ozbiljnijem studentu prve ili najkasnije druge godine filozofije

Tko god je imao prilike i – u mom slučaju djelomičan – užitak pročitati ”The Language of God” može dobro procijeniti snagu argumenata koje Collins iznosi u prilog svojoj religioznosti. Pred očima čitatelja ona britka i vrlo snažna argumentacija u prilog teoriji evolucije – oko koje Collins ne gaji ni tračka sumnje – odjedanput se srozava na razinu pastoralnog dokazivanja postojanja Boga na temelju pretpostavljenog univerzalnog morala.

Dokaz uzima iz knjige vječno popularnog kršćanskog pisca C. S. Lewisa i pritom pokazuje gotovo djetinju naivnost u prihvaćanju argumenta koji je oštre i nepobitne kritike pretrpio još u vrijeme Kanta. Da ne spominjemo sve potonje etnologe i njihovo pokazivanje nerješive raznolikosti morala i ćudoređa diljem svijeta.

Čak i kada Collins iznosi neke blijede pokušaje znanstvenog utemeljenja religioznosti, pokazuje previše plitko razumijevanje same znanosti – u kojoj on osobno igra kolosalnu ulogu.

U Collinsovoj ”filozofiji” – što namjerno stavljam pod navodnike zbog njezine površnosti – svemir je fino ugođen kako bi u njemu nastao život. Pritom on promašuje milijarde slučajeva nedostatka bilo kakve ugođenosti posvuda po svemiru, da bi potpuno neopravdano iz ideje uštimanosti došao do ideje Kozmičkog Štimera.

Nemam se sada ovdje namjeru upustiti u kritiku moralnog dokaza postojanja Boga, niti dokaza iz ugođenosti (što je podvrsta teleološkog dokaza) – jer su to stvari poznate svakom ozbiljnijem studentu prve ili najkasnije druge godine filozofije.

Baš kao što ne bih tražio od Collinsa da odgovara na kritike teorije evolucije koje bi mu uputio totalni nestručnjak za biologiju. Štoviše, Collins je i teološki naivan, njegov Bog stvara život (i to je, valjda, dokazano?), a onda pušta evoluciju svojim tijekom, bez ikakvog miješanja.

Time, naravno, Collins prekida svaku mogućnost kreacionizma i inteligentnog dizajna, ali i ostavlja potpuno neriješenim pitanje zašto bismo onda mi trebali takvo božanstvo koje se ”ne bi štelo mešati” te dopušta i masovna istrebljenja. Da ne govorimo koliko je dug, točnije – beskonačan, put od takve labave argumentacije do kršćanstva kojega Collins gorljivo propovijeda.

Svejedno, Collins je vjernik – a kako objašnjava u svom bestseleru ”The Language of God” (preveden i kod nas), na vjersko promišljanje navelo ga je svojedobno pitanje jedne starije žene o njegovim duhovnim uvjerenjima

Sve mi je to opet prolazilo kroz glavu dok sam prije nekoliko dana na HRT4 gledao intervju s Igorom Rudanom, čovjekom čije su znanstvene kompetencije i priznatost u svijetu potpuno neupitni. Rudan impresionira svojim znanjem sve do trenutka kad se pokrene pitanje o Bogu.

Tada se s razine gigantskog biologa – kojega se može zasigurno staviti uz bok Collinsu – spušta na razinu poluučenog župnika. Rudanova obrana religije počiva na estetskoj i etičkoj argumentaciji – što je malo bogatiji arsenal od Collinsovog.

Za njega je ljepota svijeta koji otkriva nekakav pokazatelj da postoji nešto iznad ove materijalne realnosti. Taj ”estetski” dokaz postojanja Boga nema ni smisla dublje analizirati; dovoljno je usput spomenuti kako ovaj svijet ima i puno ružnoga u sebi – baš kao što ni svemir nije ni najmanje perfektno ugođen.

Potom Rudan priznaje kako bi netko isto tako mogao navesti i argumente protiv postojanja tog nečeg višeg – i time bez ikakvog opravdanja pretpostavlja da je rezultat filozofske rasprave između teizma i ateizma nekako neodlučen.

I onda dolazi krunski argument, ako bi se to uopće takvim i moglo nazvati – Rudan razumije da netko jednostavno može odabrati život od danas do sutra po sistemu, citiram: ”Zgrabi što više možeš”.

Nije teško prozreti tko je taj nepoznati netko iz Rudanovog argumenta – to bi trebao biti ateist, a implicitno Rudan bira neku drugu etičku opciju, u kojoj se ne živi od danas do sutra i ne grabi se što se više može.

Ne treba ovdje pokazivati koliko je to u suštini neka nakaradna slika ateističke etike, kroz koju se, opet nakaradno, prolama ideja kršćanske etike kao nečega što je usmjereno vječnosti i davanju namjesto grabeži. Ima takvo gledište svoju dugu povijest; još je apostol Pavao stavio pred ljude dvije etičke opcije – ili kršćanstvo ili ”jedimo i pijmo jer ćemo sutra umrijeti” (Prva Korinćanima 15,32 Pavlova je parafraza teksta iz Izaije).

Kad se jednoga dana bude pisala povijest biologije 21. stoljeća, možemo unaprijed reći da će Francisu Collinsu pripasti jedno od vodećih mjesta. Čovjek koji je otključao tajnu ljudskog genoma uveo nas je u jednu novu znanstvenu eru, čije posljedice (i to prvenstveno pozitivne) tek trebamo vidjeti

I dok bi tko i mogao od antičkog rabina očekivati ovakvu ili – ili poziciju, od vrhunskog znanstvenika 21. stoljeća ipak bi se realno trebalo dobiti nešto puno više i razboritije.

Da ne spominjemo sada tužnu i ružnu činjenicu koliki su veliki kršćani u Lijepoj našoj zgrabili i više nego što se moglo, počevši od Crkve koja je Vatikanskim ugovorom sebi osigurala stotine milijuna kuna godišnje.

Kako onda objasniti ova dva vrlo eklatantna slučaja znanstvenika koji raspolažu dokazano visokim analitičkim sposobnostima i istodobno svoju religioznost brane iznimno naivnim argumentima?

Pavel Gregorić u knjizi ”Horizonti ateizma” – kojoj sam i ja koautor – smatra da bi se to moglo objasniti prvenstveno nečim što on naziva pistoplazija (usađivanje vjere).

Jednostavno, danas veliki znanstvenici nekoć su bila obična djeca kojima su roditelji i/ili društvo ucijepili religioznost u njihov um. Znanost sama po sebi je striktno racionalna igra, što ne znači da su znanstvenici striktno racionalna bića.

Naš je mozak evoluirao u jednu čudnu napravu koja je sposobna i shvatiti najdublje stvari svemira, a opet se u nekim banalnim situacijama ponašati besprimjerno glupo. Mozak nije tek neko veliko računalo, on je i sjedište naših nagona, emocija, automatskih reakcija koje često mogu i blokirati razum.

Možda bi trebalo istinitosti radi reći kako pistoplazija može imati različito podrijetlo, tako da neki znanstvenik može svoju religioznost pokupiti u svojoj obitelji, a neki u širem društvu. Collins je, kažu, odrastao u agnostičkoj obitelji – ali kad mu je neimenovana žena postavila pitanje o duhovnosti, odgovor je potražio u kršćanskoj literaturi.

Da je kojim slučajem rođen i živio u Rijadu, ne treba ni dvojiti u čijim bi onda knjigama potražio odgovore na svoja pitanja o religiji. Niti treba pitati Rudana govori li on o Bogu u općenitom smislu nečeg nadnaravnog ili u kršćanskom, štoviše, katoličkom značenju Boga.

Naravno, legitimno je da netko jednostavno odabere vjeru svojih otaca i prione uz nju, ali proces takve odluke nema veze s racionalnošću. Da je kojim slučajem bilo Collins ili Rudan rekao da je prihvatio Boga zbog jakih znanstvenih razloga i da je potom analizom došao do toga kako je islam prava religija – ili, još bolje, da su staronordijski mitovi najbliži istini – onda bih se možda i zamislio, pa bih vidio koji bi to razlozi mogli biti.

Jednostavno, danas veliki znanstvenici nekoć su bila obična djeca kojima su roditelji i/ili društvo ucijepili religioznost u njihov um. Znanost sama po sebi je striktno racionalna igra, što ne znači da su znanstvenici striktno racionalna bića

Ovako sama činjenica da su odabrali prevladavajuću religiju svoje kulture jasno govori o tome odakle vjera u njihovim umovima. Ušla je tamo odavno – na ovaj ili onaj način –nekim sasvim drugim putovima od onih kojima u naš mozak ulaze znanstvene teorije. Ušla je tamo u vrijeme kad njihovi umovi nisu još bili izoštreni znanošću.

Oni koji će na moje pisanje odgovoriti oštrim i nipodaštavajućim ”Tko si ti da prigovaraš Collinsu ili Rudanu?” mogu samo reći kako su oni svojim mozganjem o religiji i dokazima postojanja Boga stupili u moju oblast, pa ih tu i kritiziram.

Ne tražim da itko, primjerice, uzme za ozbiljno moje mišljenje o takozvanoj junk DNK – i ne vidim zašto bih ja uzeo za ozbiljno i za konačan sud mišljenje biologa,makar i onih najboljih, o dokazima postojanja Boga. Samo ukazujem na činjenicu da striktno racionalna igra znanosti nema što tražiti u zajednici s duboko iracionalnom igrom religioznosti.

Ljudski je da netko u sebi gaji i jedno i drugo, kao što je i ljudski da i najveći šahovski velemajstor povuče pogrešan potez ili pogleda porno film.

Svejedno, ako želimo istinu i samo istinu, onda nju pronalazimo u znanosti i u sa znanosti usklađenom filozofijom – dok religija može ponuditi smisao, zajedništvo, ritual, utjehu, ali nipošto i istinu.

Još tekstova ovog autora:

     Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
     Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
     Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
     Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
     Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
     Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
     Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
     Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
     Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
     Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija