Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?

Kišno nedjeljno jutro započela sam kavom u našem kvartovskom kafiću u koji dolazimo svi iz susjednih ulica, pozdravljamo se, razmijenimo koju riječ i novine kad ih pročitamo. Odlučila sam u miru pijuckati kavu, i pisati pismo mojoj Kristini, sabirući se pred finalno zahuktavanje u organizaciji štrajka u prosvjeti i znanosti. Kao sindikalna povjerenica, ja sam i organizator štrajka u svojoj ustanovi.

Iako je naša osnovna škola u kategoriji ustanova koje rade s ranjivim skupinama pa rad ne može biti prekinut, nego ćemo dati podršku štrajku nenastavnim danom, a srednja škola gdje mi je manjina članova može štrajkati, moj je zadatak i pomoći naporima središnjice i ostalih povjerenika iz redovnog školstva u razradi motivacijskih pisama, odgovaranju na nedoumice i strahove članova i održavanju dobre atmosfere unatoč prijetnjama koje stižu iz Ministarstva, od nekih ravnatelja, pa i same čelnice jedinog školskog sindikata koji nije u štrajku.

Stižu pitanja, nedoumice, skepsa članova, strahovi od opomena pred otkaz, od neplaćenog štrajka, od mogućih radnih subota. Na društvenim mrežama, nakon istupa notornog Stipe Mamića, koji smatra da je previše što je tijekom dvije godine nastavnicima plaća rasla od 12-150 eura, ovisno o stažu i napredovanju, a njemu samom, u jednoj godini čak 1500 eura, emocije su ponijele komentatore, svi su bili visokomotivirani za štrajk, do prvih pokušaja zastrašivanja i prijetnji.

Pobogu ljudi, pomislih, pa za promjenu uvijek treba riskirati, svaki iskorak je rizik, svaka borba ima težinu, a ima i gubitke. No, što je druga opcija? Pomiriti se s neodrživim stanjem, sa sve manje ljudi koji se javljaju na natječaje ne samo u osnovnim i srednjim školama već i na fakultetima, s nestručnim zamjenama od kojih se crvene dnevnici posebnih škola, jer izloženost svakovrsnim pritiscima za mrvice, nikome sa znanjem nije privlačna opcija?

Zadovoljiti se mrvicama, nesređenim sustavom koeficijenata, i čekati mirovinu u kojoj ćemo ponovo, morati raditi dokle možemo za koliko-toliko dostojnu starost? Prepustiti obrazovni sustav daljnjoj eroziji i urušavanju? Dok čekam kavu, gledam na zidu prijateljice iz Beograda snimke sa studentskog prosvjeda. Mladi konobar Aleksa iz Novog Sada, koji u našem kafiću konobari već 2,5 godina, vidjevši što gledam veli: ”A, gledate prosvjede… baš sam se jučer čuo s prijateljem on je student na pravu i u prosvjedima je cijelo vrijeme. Sad već postaje komplicirano, ubacuju se huligani, da izazovu nerede, i crvene beretke su tu kao politički element, kao i ”studenti koji žele učiti”. Što vi mislite o prosvjedima?”

Rekoh da svakako podržavam, da je to očiti iskorak protiv korupcije, režima i nefunkcionirajuće države, da je divno vidjeti mlade ljude s toliko emocije i entuzijazma – no da mislim da Vučić odstupiti neće, a ne vidim u Srbiji neku novu političku snagu spremnu preuzeti kormilo. Kaže Aleksa: ”Pa jasno da ne vidite, i nema je – oporba je umrtvljena, zapravo je kvazi-oporba, nema tu nečeg radikalno drugačijeg od Vučića, jer se takvi sijeku u korijenu. Ovim postojećima, draže je u parlamentu svađati se za plaću, nego preuzeti kormilo. A i da ga preuzmu, sumnjam da bi bilo drugačije. Kod vas je ipak bolje, mislim, je korupcija, ali demokratičnije je, nisu mediji pod takvom režimskom kontrolom, ipak ste u EU i možete otići, mislim, nije pohvalno da mladi odlaze, ali ipak, veći je izbor nego u Srbiji. Čini mi se i vaša oporba življa i konstruktivnija, iako nisam baš siguran da gore od želje za preuzimanjem kormila, i njima je udobno kritizirati za plaću”.

Priča mi kako ljudi studiraju, imaju izvrsne rezultate, zapošljavaju se samo podobni, odmah mu kažem da nije ni kod nas puno drugačije, zato naši mladi i odlaze. ”Ma znam da odlaze – kaže on – evo zato i ja radim tu, osim činjenice da mi je plaća puno bolja, i tužno je to sve, tužne su zemlje koje oduzimaju mladosti perspektivu”.

Dotičemo se korupcije i zaključujemo da puno ljudi srednje generacije jednostavno ”ne voli talasati” jer im u neku ruku korupcija i paše – da odu na neopravdano bolovanje, uzmu malo papira za fotokopiranje iz firme, ili obroke i potrepštine iz školskih i vrtićkih kuhinja – i slažemo se da takvi i glasaju za političare koji im obećaju neki sitni benefit u području njihovog osobnog interesa, npr. na lokalnoj razini legalizaciju bespravnog objekta, i skloni su zažmiriti na činjenicu da je isti podoban, korumpiran i nesposoban i da za opće dobro i javni interes nije napravio gotovo ništa.

Nekako zajednički dolazimo do zaključka da je Slovenija, od republika bivše Jugoslavije, najdalje odmakla, i da svi danas možemo puno toga učiti od Slovenije koja najviše nalikuje na uređenu europsku državu. No, kaže on – pitanje je jesmo li spremni učiti i mijenjati se?

Slažemo se da je svaka promjena dugotrajna, da počinje od nas samih, i od naše spremnosti za promjenu, za bunt, i za naporan rad za bolje društvo, koji najprije počinje radom na sebi. Slažemo se i da srednje generacije nisu baš voljne mijenjati se, no kažem mu – ova probuđena mladost u Srbiji ipak budi nadu.

I ako Vučić ne ode, a vjerojatno neće, oni su sjeme promjene, nove generacije koje će sazrijevati i stasati, a s njima će, nadajmo se stasati i snaga za promjene i znanje kako da se one politički provedu.

Tako nekako, u povjerenju da će, usprkos nepovoljnoj situaciji i u našim zemljama, a i u svijetu, klica spremnosti da se gradi bolje društvo i da se pruži otpor svemu dotrajalom, ustajalom i trulom, postupno rasti kroz godine, i izrasti u divovsko stablo, baš poput gorušičina, iz naizgled sitnog sjemena.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bečki solilokvij
    •  Bojkot, fanovi i trolovi
    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?

> Svi tekstovi ovog autora