In memoriam: Nenad Šegvić (Split, 1936. – Rijeka, 2021.)

Kad umre glumac, ostaju samo sjećanja. Koja s vremenom izblijede i nestanu…

Sve to znao je Nenad Šegvić i zato je o svojim kazališnim ulogama, a bilo ih je više od 150, rijetko kad govorio. Nije čuvao ni plakate ni programe ni fotografije ni kritike iz svoje glumačke karijere. Naprosto, nije živio od uspomena! Zanimalo ga je ono danas. I što će biti sutra.
Tako atipično za glumački svijet…

Ali Nenad Šegvić nije ni bio običan glumac! Svoju profesiju držao je svetinjom, od sebe je tražio disciplinu i posvećenost, što je očekivao i od drugih.

Kao mlad, nosio je repertoar Hrvatske drame riječkog kazališta, bio je slavni Siniša (”Grička vještica”), kojeg je publika obožavala, a nije se libio upustiti ni u žanr mjuzikla. Ponovo samo u uspomenama, onih koji su ga gledali početkom sedamdesetih, ostat će ”My Fair Lady”, u kojoj je igrao poručnika Pickeringa, plesao, pjevao, na sceni Nebodera, gdje je ova popularna predstava punila gledalište dok je matična zgrada bila u obnovi.

U razdoblju Nebodera, riječka se tradicionalna kazališna publika ”odmetnula” – mnogi su odlučili pričekati povratak u staru zgradu – tako da je trebalo stvarati novu publiku.

Kao direktor Hrvatske drame od sredine sedamdesetih godina, Nenad Šegvić potpisuje repertoar u kojem su bili zastupljeni domaći i svjetski dramski pisci, na način da se igralo ona djela za koje je Hrvatska drama imala najbolju podjelu. Takav pristup ne samo da nije ostavljao glumce nezaposlenima, već je privlačio publiku, koja je na velikoj sceni – iz večeri u večer – gledala različite naslove.

A publici u regiji, učenicima, srednjoškolcima, u dogovoru s redateljem Anđelkom Štimcem, priređen je edukativan program manjih dramskih formi, tako da se u to vrijeme putovalo i igralo u svakom kutku Primorja, Like, Gorskog kotara… a odlazilo i ne duže turneje!

Ono na čemu je Nenad Šegvić, kao umjetnički direktor HKD Teatra, uz igru na blizinu, inzistirao, bila je scenografska mobilnost – svaka je predstava morala stati u kombi. I od tog se nikad nije odustalo

Nisam nikad razgovarala s Nenadom Šegvićem o trenutku kad se u njemu rodila ideja o komornom dramskom teatru, ali vjerujem da su klice upravo u tim malim formama koje je stvarao s Anđelkom Štimcem.

Kao glumac, uvijek je stremio izazovima, a najvećim je smatrao igranje tik pred publikom.

Govorio je: ”Kad su ti gledatelji na pola metra, nema laži – ili si glumac, spreman suočiti se s činjenicom da te gledatelj može dotaknuti, ili to nisi!”

S grupicom kazališnih zaljubljenika, među kojima sam bila i ja, uz talentiranog, mladog redatelja Laryja Zappiju, Nenad Šegvić – nakon karijere u riječkom Zajcu – utemeljio je HKD teatar upravo na postavkama: klasični tekst na suvremen način i novi autori, koji će uskoro biti klasika.

Većinu predstava u HKD teatru režirao je Lary Zappija, u čiji je talent Nenad Šegvić bezrezervno vjerovao. I nije pogriješio.

Mnoge od tih predstava ne samo što su se igrale godinama, već su sakupile znatan broj nagrada na različitim festivalima. A sve je započelo s Albeejevom ”Tko se boji Virginije Woolf?” u kojoj je Marthu igrala Edita Karađole, a Nenad Šegvić je bio Georg. Predstava je skraćena i svedena na esenciju u kojoj su glavni glumci briljirali, na opće zadovoljstvo publike.

U Ionescovoj ”Ćelavoj pjevačici” okupio je mali dramski ansambl, i ponovo u režiji Laryja Zappije, ostvarena je legendarna predstava, koju je riječka publika svaki put dočekivala – navijački! A isto je bilo s Brešanovom ”Mrdušom”, koja je gostovala diljem regiona, a stigla i do ruskog Petrograda.

Ono na čemu je Nenad Šegvić, kao umjetnički direktor HKD Teatra, uz igru na blizinu, inzistirao, bila je scenografska mobilnost – svaka je predstava morala stati u kombi. I od tog se nikad nije odustalo.

Publika se toliko navikla na bivanje s glumcima u istom prostoru, da je igra na velikoj sceni i pred tradicionalno otvorenim gledalištem – postala neatraktivna.

Odatle je krenuo i Festival malih scena, i to u trenutku kada je sarajevski MESS, zbog rata, prestao djelovati. Za svega nekoliko godina, riječki je Festival okrunjen pridjevom ”međunarodni”, a u Rijeku su počele pristizati predstave sa svih strana svijeta. I dakako, najbolje izvedbe iz regije.

Festivali su skupe manifestacije, a na maloj sceni (s gledalištem od dvjestotinjak mjesta) – zarada je zanemariva. Pa ipak, Nenad Šegvić je održao Festival malih scena uz sve Scile i Haribde, krize i nevremena. Grad Rijeka mu je bio sklon, s pravom, jer je ovaj Festival promicao ime grada kao umjetničke destinacije, a publika bi razgrabila ulaznice, čim su puštene u prodaju!

I tako dvadeset i šest godina!

Kao direktor Festivala, Nenad Šegvić njegovao je visok kriterij odabira predstava, prateći svoje selektore na putovanjima i zajedno s njima odlučujući o repertoaru svake sezone. Uz visok kriterij, trebalo je imati i sluha za želje publike, a održavati tu ravnotežu bilo je pravo umijeće. Ali i zadovoljstvo.

Ovaj Festival smatrao je svojim djetetom i brinuo se za svaku sitnicu. Osim što je osobno dočekivao svaki gostujući ansambl pri dolasku u Rijeku, on je bio na svim montažama scenografije i štih-probama pred predstavu, prilagodio bi gledalište potrebama gostujuće predstave, znajući da broj mjesta ne smije smanjivati.

Naći se u gledalištu Međunarodnog festivala malih scena, svake je godine bio doživljaj, uz nezaobilazni figuru Nenada Šegvića u prvom redu.

Kad smo se rastajali u svibnju 2019., nakon 26-og Festivala malih scena, nismo ni slutili da je to zadnji saziv koji je održan pod njegovim vodstvom.

A u jednom od intervjua, o kazališnoj umjetnosti i njegovom udjelu u tom fluidnom, neuhvatljivom a zamamnom dijelu života, Nenad Šegvić mi je rekao:

”Nikada nisam mislio da je ono što ja radim najbolje, ali isto tako sam potpuno svjestan zašto je nešto dobro, a drugo nije. Bez zdrave kritike ni zdrave samokritike – nema umjetnosti. Među nama je zaista malo istinskih genijalaca. Meni se čini da sam stalno na početku. Kad vidim velikana na sceni, kao i u sportu, osjećam se ispunjen i počašćen što sam dio tog trenutka!

I to je jedan od razloga zbog kojeg najviše cijenim one Riječane koji čitavu godinu štede da bi kupili festivalske ulaznice u svibnju! Bio bih najsretniji da ih baš njima mogu pokloniti.

Kao direktor Hrvatske drame od sredine sedamdesetih godina, Nenad Šegvić potpisuje repertoar u kojem su bili zastupljeni domaći i svjetski dramski pisci, na način da se igralo ona djela za koje je Hrvatska drama imala najbolju podjelu. Takav pristup ne samo da nije ostavljao glumce nezaposlenima, već je privlačio publiku, koja je na velikoj sceni – iz večeri u večer – gledala različite naslove

A ja točno znam koji su ti vjerni gledatelji – na Festivalu poznajem svakog posjetitelja, mi smo kao velika obitelj. To mi je najljepše u poslu koji radim, uz sav stres koji nosi. Kad sve saberem, mislim da se ipak isplatilo sve što sam radio…”

Ovaj oproštaj od Nenada Šegvića može se čitatelju činiti šturim nabrajanjem događaja iz njegovog života. Ali Nenad, kojeg sam poznavala desetljećima, prezirao je patetiku i ”velike riječi”.

Živio je brzo, nastojeći se približiti cilju kojem je stremio u umjetnosti, a to je značilo bezbroj putovanja na ponekad vrlo udaljene destinacije i gledanje predstave za predstavom… U tome je bio maratonac. I šampion.

I mada to nikada nije isticao – Nenad je imao još jednu karakteristiku, sasvim netipičnu u kazališnom svijetu – veliko srce!

Njegovao je prisan odnos prema ljudima koje je izabrao za suradnike. Brinuo je o njima, štitio ih od sustava koji se posljednjih desetljeća okrutno igra s umjetnicima… Ali jednako tako vodio je brigu o garderobijerima, krojačicama, tehničkom osoblju, inspicijentima… posebno u bolesti… nastojao je iznaći način da svakome pomogne.

Bio je vrlo osjetljiv na mlade umjetnike, kojima je proboj u svijet kazališta u ovom vremenu itekako težak. Kad god je za to bila prilika, davao je šanse mladim redateljima, piscima, dramaturzima, glumcima, scenografima, kostimografima, skladateljima… Mnogi su svoje prve korake, ali i nagrade dobili baš u predstavama HKD Teatra kojem je bio na čelu do kraja života…

Zato ne čudi što u oproštajima, koji su se doslovce razlili društvenim mrežama ovih dana, a koje potpisuju glumci, plesači, operni pjevači, majstori svjetla, tona, redatelji, dramski pisci, ali i brojni gledatelji – dominira riječ HVALA!

Hvala, Nenade, na doživljaju, na osjećaju, na razgovorima nakon predstava, hvala na ljepoti i užitku, hvala na vremenu i prijateljstvu.

Zauvijek…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora