Isprika nedužnim žrtvama zločina pobjednika čini još boljim

O mrtvima samo dobro – poznata je i preko dvije i pol tisuće godine stara izreka. Starogrčki pisac Diogen Laertije u svom djelu o životima velikih filozofa pripisao ju je Hilonu, jednom od sedmorice spartanskih mudraca iz 5. stoljeća prije Krista.

U 15. stoljeću ta je izreka u europsku civilizacijsku baštinu ušla prevedena na latinski: De mortuis ni nisi bene.

Nije to filozof izmislio, nego je zapisao ono što su već i njegovi suvremenici smatrali samorazumljivim ponašanjem. Na sprovodima se ne blati pokojnika, baš kao što ima prigoda u kojima se i o živima govori samo dobro.

U zdravicama slavljenicima ne nabrajaju se, osim u šali, njihove mane i propusti. Na zlatnim pirovima ne govori se o bračnim nevjerama, u prigodama dodjela nagrada i proslava jubileja izgovaraju se samo hvalospjevi.

Na temu isprika krećem od sebe i davne uvrede koju sam nanio maestru Vladimiru Kranjčeviću (…) Bio sam uvjeren da sam u pravu, da su sve okolnosti i namjere organizatora upravo onakvi kakvima sam ih ja vidio i nisam nimalo vodio računa o osjećajima slavljenika

U Jutarnjem listu 1. listopada 2001. ogriješio sam se o to pravilo člankom pod naslovom “Jubilej obmane i prijevare”, a slavljenik kojeg sam uvrijedio tužio je sudu i mene i novine.

Želim pisati o isprikama i oprostu pa krećem od sebe. Bio je to dirigent Vladimir Kranjčević, koji je tih dana na Varaždinskim baroknim večerima slavio 40. obljetnicu umjetničkog rada. Bio sam uvjeren da sam u pravu, da su sve okolnosti i namjere organizatora upravo onakvi kakvima sam ih ja vidio i nisam nimalo vodio računa o osjećajima slavljenika.

Tako sam svjedočio i na sudu i nakon toga vremenom zaboravio taj proces o čijem tijeku i ishodu nikada nisam bio obaviješten. Sve donedavno, kada sam dobio presudu višestupanjskog suda donesenu 16. lipnja ove godine (koja brzina!) u kojoj sam proglašen krivim i obaveznim tužitelju isplatiti poveću novčanu naknadu. I to samo ja, jer novine su u međuvremenu dobile novog vlasnika koji s tim slučajem nema ništa.

Moj bivši dragi profesor s Muzičke akademije Vladimir Kranjčević i ja godinama nismo razgovarali niti smo se pozdravljali. Ali, u međuvremenu smo obnovili komunikaciju, sretali se i sve srdačnije razgovarali, nikada ne spomenuvši taj slučaj.

Usprkos tipičnoj pravničkoj sumnjičavosti odvjetničkog ureda koji me zastupao, nas dvojica smo slučaj riješili jednim razgovorom. U duhu odnosa međusobnog uvažavanja, koji smo u međuvremenu obnovili, Maestro Kranjčević je učinio velikodušnu gestu: odrekao se svih u njegovu korist dosuđenih potraživanja.

Pišem o tome bez njegova znanja, na svoju ruku.

Usprkos tipičnoj pravničkoj sumnjičavosti odvjetničkog ureda koji me zastupao, nas dvojica smo slučaj riješili jednim razgovorom. U duhu odnosa međusobnog uvažavanja, koji smo u međuvremenu obnovili, Maestro Kranjčević je učinio velikodušnu gestu: odrekao se svih u njegovu korist dosuđenih potraživanja

Ni sud, ni maestro Kranjčević, od mene nisu tražili bilo kakvo javno očitovanje. Ipak, smatrajući to pravednim i potrebnim, upućujem na ovaj način profesoru Kranjčeviću svoju javnu ispriku.

I zahvalnost.

Kako na velikodušnoj gesti prema meni osobno, tako i na svim njegovim godinama ustrajnog rada na polju hrvatske glazbene kulture, o kojima je lijepo govorila i intendantica zagrebačkog HNK kada se tamo proljetos maestro Kranjčević, dirigirajući Verdijev Requiem, oprostio od dirigentskog pulta.

Nažalost, okolnosti i događaji zbog kojih upravo danas, 5. kolovoza 2017. (kolumna kolege Pofuka je izvorno objavljena u subotu na obljetnici ”Oluje”, Op.Ur.), želim pisati o isprikama i oprostu mnogo su teže, ozbiljnije i diraju vrlo duboke osjećaje mnogo većeg broja ljudi nego jedan dirigentsko-kritačarski sudski spor.

Danas Republika Hrvatska slavi veliki praznik koji za mnoge ljude znači povratak vlastitom domu nakon godina rata, okupacije, izgnanstva, razaranja i nesreće.

Ovo je i dan sjećanja na sve poginule hrvatske branitelje.

No, dio javnosti uzburkala je, mnoge i uvrijedila i razjarila Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske da se naša država ispriča za sve civilne žrtve ratnih zločina i osvetničkog razaranja imovine počinjenih tijekom opravdane vojne akcije oslobađanja hrvatskog teritorija i nakon nje.

Mladi ljudi koji stoje iza takve peticije u to vrijeme su bili djeca, ili još nisu bili ni rođeni. Njihove su pobude plemenite, oni od pobjednika traže velikodušnost, oni očekuju da se i u trenutku slavlja sjetimo svih, ama baš svih, a ne samo “naših” žrtava, poginulih i ubijenih.

Pišem o tome bez njegova znanja, na svoju ruku. Ni sud, ni maestro Kranjčević, od mene nisu tražili bilo kakvo javno očitovanje. Ipak, smatrajući to pravednim i potrebnim, upućujem na ovaj način profesoru Kranjčeviću svoju javnu ispriku. I zahvalnost

Inicijativa ima svoje ogranak i u Srbiji koji od svoje države traži suočavanje sa zločinima počinjenima u njeno ime. I njihove istupe tamo, baš kao i ovih dana kod nas, mnogi nazivaju izdajničkima, pozivaju na njihov progon, strijeljanja i obasipaju ih sotonskim litanijama psovki i uvreda.

Nažalost, mnogi koji ih kod nas zdušno brane i staju uz njihov humanizam, nisu dosljedni.

Ako se od Republike Hrvatske i njenih građana traži i očekuje da se na svoj Dan pobjede i domovinske zahvalnosti sjete, ispričaju ili barem s trunkom sućutnog pijeteta spomenu nepravedno i zločinački  oduzete živote i razorenu imovinu nedužnih ljudi, onda isto treba činiti i u prigodi obilježavanja nekih drugih obljetnica, recimo Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica ili antifašističkog ustanka u Srbu, ili kada se govori o Josipu Brozu Titu.

“Ne, nije u redu doprinos partizana u oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća”, rekla je ove godine u Brezovici sisačka gradonačelnica.

Ne, nije u redu tako govoriti i sve ubijene u komunističkim zločinima, koji su bili nesagledivo većih razmjera nego oni počinjeni na pobjedničkoj strani Domovinskog rata, proglašavati ustašama i svoditi na fusnotu jedne velike pobjede.

Ne, nije u redu na proslavi antifašističkog i protuustaškog ustanka u Srbu sve nedužne ljude ubijene u susjednom Borićevcu svesti pod “neke greške”.

Isto tako nije u redu delegaciju antifašista koja želi položiti vijenac na spomenik u Borićevcu otjerati netrpeljivošću i mržnjom.

Mladi ljudi koji stoje iza takve peticije u to vrijeme su bili djeca, ili još nisu bili ni rođeni. Njihove su pobude plemenite, oni od pobjednika traže velikodušnost, oni očekuju da se i u trenutku slavlja sjetimo svih, ama baš svih, a ne samo “naših” žrtava, poginulih i ubijenih

Sagledavanje vlastitih pogrešaka ljude, narode i države čine većima.

Nedavno je francuski predsjednik Macron održao antologijski govor na komemoraciji židovskim žrtvama višijevskog režima, ne otklanjajući nasliješe odgovornosti svoje države i naroda.

Rekao je da preispitivanje vlastite savjesti, pokajanje i pružanje ruke nije poniženje.

Naprotiv: “To znači da stojimo uspravno i da smo snažni”.

I da smo ljudi, jednako u svojim porazima, zabludama i pobjedama.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora