Izbjeglice će nam pokazati što smo, tko smo i kakvi smo

Dvoje glumaca gotovo sat i pol sjede svaki na svom biciklu, okreću pedale i razgovaraju. Jenny König i Christoph Gawenda sjajni su glumci. Sjajni na onaj jedini način koji glumu čini sjajnom. Na način da gledatelji zaborave da gledaju glumce.

Likovi koje Jenny König i Christoph Gawenda baš na takav sjajan način glume u predstavi “Pluća” nemaju imena. Njih dvoje su neka žena i neki muškarac kakvih ima širom Europe, i to one sjeverne i zapadne Europe koja je još uvijek bogata, ma koliko se god sama sebi i svijetu prikazivala ustrašenom i zabrinutom za svoje bogatstvo.

Ipak, ne samo zato što je jezik predstave njemački i što je predstava na Festival svjetskog kazališta u Zagreb stigla iz Berlina, nego još više zbog sadržaja i načina njihova razgovora meni su ti likovi zvučali baš tipično njemački. Takvih je mladih žena i muškaraca, siguran sam, bilo mnogo među volonterima koji su prošlog tjedna u Münchenu dočekivali vlakove s tisućama izbjeglica.

Takvih ljudi doista je puna pametna, umorna i sve starija Europa. Ovaj kazališni komad im se ne ruga. Oni su dovoljno pametni da bi vidjeli i izrekli i svu ironiju i apsurde vlastitih života. Oni su djeca globalizacije i civilizacije koja umire dok sama o sebi razmišlja, dok čovječanstvo raste

Baš je takve parove, uvjeren sam, njemačka policija morala vraćati kući nakon što su hrpe hrane, odjeće, sapuna i dječjih igračaka brzo prerasle broj i potrebe tisuća ljudi koje su valovi nesreće naplavili do Bavarske.

Dakle, taj naš kazališni par su mladić i djevojka koji već neko dulje vrijeme žive zajedno. Podstanari su, kuća će doći kasnije. On radi u prodavaonici gramofonskih ploča (dakle radnja je u prošlosti) i usput se okušava kao glazbenik u nekom nepoznatom bendu. Ona još uvijek studira, na previše ozbiljno.

Naša slika o njima postepeno se stvara i nadopunjava tijekom predstave kroz dramaturški sjajno napisan dijalog. No, njihov život pred publikom počinje onoga dana kada su, usred kupovine u Ikei, načeli za većinu parova sudbonosnu temu: hoće li, žele li, trebaju li, moraju li, smiju li imati djecu.

Oni se smatraju dobrim, pametnim i obrazovanim ljudima, u svakom slučaju boljim dijelom čovječanstva. I oni su do daske ekološki svjesni, neprestano zabrinuti zbog gušenja Zemlje u stakleničkim plinovima. To je vrlo važan dramaturški element predstave koja ne troši struju kazališta u kojem gostuje, nego svu potrebnu električnu energiju proizvodi to dvoje glumaca uz pomoć šestorice biciklista u pozadini. Dakle, ne okreću pedale tek tako, jer redatelj nije smislio ništa pametnije, nego zato da bi živjeli.

Kad prestanu, njihovi likovi ostaju bez svjetla i tako umiru.

Dvoje glumaca fizički je razdvojeno, sjede na jednakim, nekoliko metara udaljenim postamentima, svatko na svom biciklu. Njihov čitav zajednički život postoji samo u riječima koje ih jedine spajaju dok svatko za sebe okreće pedale. Ali, iznad njih, točno u sredini pozornice, visi treći element scenografije. To je semafor s velikim brojem koji raste onom brzinom za koju statističari tvrde da je brzina rasta broja ljudi na Zemlji. Do sedam i pol milijardi nedostaje još nekih dvjesto-tristo milijuna

Dakle, Ona i On su u toliko mjeri ekološki svjesni da znaju i koliki je njihov ugljični otisak. Za naše ekološki manje svjesne čitatelje prenosim definiciju s hrvatske Wikipedije: “Ugljični otisak (engl. ‘Carbon Footprint’) mjera je ukupne emisije stakleničkih plinova koju izravno ili neizravno uzrokuje neka osoba, proizvod, tvrtka ili događaj.”

Tako ekološki svjestan par izračunat će, naravno, ili već negdje pročitati koliko će stakleničkih plinova više završiti u Zemljinoj atmosferi ako njih dvoje naprave i rode dijete. Računica je strašna: ako će imati dijete zagadit će Zemlju s više ugljičnog dioksida nego da sedam godina svakodnevno lete avionom od Zagreba do New Yorka.

U tom pretresanju problematike rađanja sa svih mogućih aspekata u predstavi prolaze minute, a u njenom i njegovom životu dani, tjedni i mjeseci. Pomišljaju i na usvajanje. Napokon se odluče i začnu dijete koje izgube prije nego se rodi. Nakon traume spontanog pobačaja više nisu spremni na novi pokušaj i veza im se raspada.

Glumci čitavo vrijeme jednakom brzinom okreću pedale, ali priča se ubrzava, ulomci dijaloga dolijeću uz sve veće i češće skokove u vremenu. Proći će godine dok se njih dvoje opet ne sretnu i ovaj put bez plana začnu dijete zbog kojeg se i vjenčaju i ostaju zajedno do kraja muškarčeva života. Prođe još minuta-dvije dok se i njezin bicikl ne zaustavi.

Takvih ljudi doista je puna pametna, umorna i sve starija Europa. Ovaj kazališni komad im se ne ruga. Oni su dovoljno pametni da bi vidjeli i izrekli i svu ironiju i apsurde vlastitih života. Oni su djeca globalizacije i civilizacije koja umire dok sama o sebi razmišlja, dok čovječanstvo raste.

Gledajući prošlog utorka “Pluća” u ZKM–u meni je brzina izmjene brojeva na semaforu značila nešto drugo. Zamišljao sam da se tamo broji koliko ljudi dnevno doplovi iz Turske i Grču, iz Afrike u Italiju, koliko ih po željezničkim tračnicama uđe u Makedoniju, pa u Srbiju i uputi se prema Mađarskoj. Igrala se predstava u Zagrebu baš onog dana kada je Mađarska zatvorila sve prolaze i kada su se izbjegličke kolone počele okretati prema Hrvatskoj

Dvoje glumaca fizički je razdvojeno, sjede na jednakim, nekoliko metara udaljenim postamentima, svatko na svom biciklu. Njihov čitav zajednički život postoji samo u riječima koje ih jedine spajaju dok svatko za sebe okreće pedale. Ali, iznad njih, točno u sredini pozornice, visi treći element scenografije. To je semafor s velikim brojem koji raste onom brzinom za koju statističari tvrde da je brzina rasta broja ljudi na Zemlji. Do sedam i pol milijardi nedostaje još nekih dvjesto-tristo milijuna.

Nisam zapamtio ni zapisao točan broj, ali znam da je u osamdesetak minuta predstave narastao za nekih jedanaest tisuća. Kontrast tog množenja koje traje na jednoj, te vremena i energije koju na drugoj strani jedan par troši na raspravu hoće li ili neće imati dijete, čitavoj priči daje perspektivu i oštrinu.

Međutim, gledajući prošlog utorka “Pluća” u ZKM-u meni je brzina izmjene brojeva na semaforu značila nešto drugo. Zamišljao sam da se tamo broji koliko ljudi dnevno doplovi iz Turske i Grču, iz Afrike u Italiju, koliko ih po željezničkim tračnicama uđe u Makedoniju, pa u Srbiju i uputi se prema Mađarskoj. Igrala se predstava u Zagrebu baš onog dana kada je Mađarska zatvorila sve prolaze i kada su se izbjegličke kolone počele okretati prema Hrvatskoj.

Usprkos globalizaciji i internetu, svijet i čovječanstvo još uvijek su, na svu sreću, preveliki da bi ih jedan muškarac ili jedna žena, jedan par ili bilo koja ne znam koliko veća zajednica mogli biti svjesni u totalu.

Ma koliko se današnji mediji trudili, ne mogu se srećom spoznati svakoga dana sve nesreće, zla i zločini ovoga svijeta. Svakom je dosta i njegove muke. Zapitajte se: koliko ste se često 1994. godine uzbudili i zgrozili nad brojem poklanih ljudi u Ruandi gdje je tada u dva-tri mjeseca prebačena zločinačka norma svih naših balkanskih klanja zajedno?

Ne može se više teoretizirati i pametovati o tome što bi morali učiniti Turci, kako bi svoje granice morali čuvati Grci, kamo bi zapravo morali krenuti Sirijci, koliko bi morali primiti Englezi… Sa stotinama i tisućama ljudi (a ne skakavaca!) koje sada hrle i preko hrvatske granice, ne samo da se drugačije gledaju i da novo značenje dobivaju kazališne predstave, nego oštrija postaje slika čitavog današnjeg svijeta

Ali sada više nema okretanja glave. Ne može se više teoretizirati i pametovati o tome što bi morali učiniti Turci, kako bi svoje granice morali čuvati Grci, kamo bi zapravo morali krenuti Sirijci, koliko bi morali primiti Englezi…

Sa stotinama i tisućama ljudi (a ne skakavaca!) koje sada hrle i preko hrvatske granice, ne samo da se drugačije gledaju i da novo značenje dobivaju kazališne predstave, nego oštrija postaje slika čitavog današnjeg svijeta.

Tisuće i tisuće svakog se dana rađaju, ali isto tako bivaju unesrećeni zločinačkim zbrojem svih svjetskih politika. Dio raseljenih po čitavom svijetu sada je došao i pred naša vrata. Oni će nas natjerati i oni će nam pomoći da vidimo što smo, tko smo i kakvi smo. Zapravo.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora