Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve

U vremenu kad Crkva na svjetskoj razini sve više progovara jezikom inkluzivnosti, dijaloga i otvorenosti, Katolička Crkva u Hrvatskoj često, retorički i simbolički, djeluje kao da želi vratiti društvo u jedan davno prošli svijet, onaj srednjovjekovnog poretka, magijskog mišljenja i feudalne strukture odnosa. Ta su dva narativa danas u dubokom raskoraku, ne samo u načinu govora, nego u temeljnim pojmovima o čovjeku, Crkvi i društvu.

Papinstvo pod blagopokojnim Franjom, a sada i njegovim nasljednikom Lavom XIV., uporno nastoji oblikovati Crkvu kao zajednicu uključivanja, mostova i solidarnosti. Poruke iz Vatikana stavljaju naglasak na ranjene, marginalizirane, one koje je društvo odbacilo.

U duhu Drugog vatikanskog koncila, Crkva ponovno otkriva svoju ”ljudsku dimenziju”, ne kao apstraktno tijelo moći, već kao zajednicu koja u evanđeoskom duhu grli različitost, prihvaća ranjivost i služi svijetu, a ne vlada nad njim. ”Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Najpotrebnije je liječiti rane.” (Papa Franjo)

U tom je svjetlu papina retorika obnoviteljska, ne zato što negira tradiciju, već zato što vraća Krista u središte, ali ne kao simbol hijerarhije, nego kao lice bližnjega. Franjo, a sada i Lav XIV., pozivaju na Crkvu koja je ”poljska bolnica”, a ne ”utvrda”.

Crkva više ne želi biti dom za ”čiste” nego sklonište za ”nečiste”. Govori se o onima koju su različiti i drugačiji kao o osobama a ne kao o prijetnji, štoviše naziva ih se braćom i sestrama.

Govori se o migrantima ne kao o demografskoj opasnosti, nego kao o suvremenim licima samoga Krista. Otvorenost i milosrđe postaju ključni hermeneutički alati. ”Svaki od tih ljudi ima ime, lice i priču, kao i neotuđivo pravo da živi u miru i da se nada boljoj budućnosti za svoju djecu.” (Papa Franjo 2016).

S druge strane, Crkva u Hrvatskoj, iako formalno dio iste institucije, sve više u javnom diskursu pokazuje značajnu dozu rezistencije prema toj paradigmi. U govorima pojedinih biskupa i svećenika nerijetko se može prepoznati duboka nostalgija za ”narodnom Crkvom”, u kojoj se katolički identitet poistovjećuje s nacionalnim, etničkim i kulturološkim purizmom.

U tom narativu, migranti nisu braća nego opasnost; sekularno društvo nije prostor za suradnju, već prijetnja; a različitost nije bogatstvo, nego poremećaj reda.

Sve češće isticanje važnosti očuvanja ”katoličkog identiteta Hrvata” kao ključnog za društvenu stabilnost može se tumačiti kao oblik kulturne i religijske pročišćenosti koja isključuje drugačije, pri čemu se vjera ne promatra kao odnos s Bogom, nego kao identitetski instrument. 

”Nama ne treba nikakvo prihvaćanje migranata koji dolaze s drugog kontinenta i druge vjere. Mi imamo pravo sačuvati svoj identitet, svoju vjeru, svoju kulturu i svoju državu.” (biskup Vlado Košić, 2018.)

Retorika koju koriste pojedini hrvatski crkveni velikodostojnici, koji poručuju da ”nam ne trebaju migranti s drugih kontinenata” ili oni koji LGBTQ+ osobe nazivaju ”prijetnjom obitelji” nije samo teološki problematična, već je i duboko suprotna evanđeoskoj logici.

Isus Krist nikada nije propovijedao iz isključivosti, nego iz susreta. Njegovo evanđelje je evanđelje prilaženja, ne odbacivanja; evanđelje milosrđa, ne kontrole.

Nauk pape Franje i Lava XIV. jasno je utemeljen na evanđeoskoj otvorenosti: Crkva mora ”otvoriti vrata svima”. Lav XIV. ističe da ”Crkva gradi mostove ili prestaje biti Crkva”. Njihova je teologija teologija susreta, budnosti, prihvaćanja… i duboko je evanđeoska.

U tom svjetlu, konzervativni pokreti koji u javnosti šire strah, podjele i moralni ekskluzivizam zapravo se udaljavaju ne samo od duha suvremene Crkve, nego i od samoga Krista.

Rječnik kojim se služe takvi krugovi ne odražava duhovnu dimenziju, nego političku mobilizaciju i kulturni konzervativizam. Feudalni elementi tu se nalaze ne samo u sadržaju, gdje se hijerarhijski model projicira i na društvene odnose, nego i u načinu izražavanja, autoritarnom, paternalističkom, bez prostora za kritiku, dijalog i preispitivanje.

Može se stoga reći da su dva crkvena narativa u opticaju: onaj sveopće Crkve i onaj jednog dijela Crkve u Hrvatskoj. Prvi je teološki utemeljen na ideji Crkve kao naroda Božjega, zajednice oslobođenih i pozvanih. Drugi je povijesni anakronizam, Crkva kao bastion civilizacije, gdje se red temelji na hijerarhiji, poslušnosti i zatvorenosti. Prvi narativ vodi prema evanđeoskom oslobađanju. Drugi prema sakralizaciji straha.

Pitanje koje se otvara nije samo crkveno, nego duboko antropološko i političko: kakav čovjek nastaje iz takvih dvaju narativa? U prvome, čovjek je biće dostojanstva, neovisno o rodu, rasi, spolu, vjeri. U drugome, čovjek ima vrijednost samo ako se uklapa u unaprijed zadani model ”pravovjernog” i ”pripadnog”.

Da bi Crkva u Hrvatskoj mogla prihvatiti narativ sveopće Crkve, za to joj je potrebna teološka hrabrost, duhovna poniznost i filozofska dosljednost. Jer nije problem u tome što Crkva ima tradiciju, problem je kad se tradicija koristi kao sredstvo isključenja.

Ako Crkva u Hrvatskoj želi biti vjerodostojna i evanđeoska, morat će odlučiti želi li biti dionik univerzalne Crkve milosrđa i otvorenosti, ili stražar mitskog reda koji više nikome nije dom. Crkva nije pozvana čuvati prošlost, nego davati smisao budućnosti, ne kroz ideologije obrane i isključivosti, nego kroz evanđeoski susret s Kristom u drugome, u onome koji je drugačiji, ranjiv i često odbačen.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?
    •  Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?
    •  Hrvatski ''Spotlight'' počinje: slučaj svećenika Vizira
    •  Konklava - zaključana soba, otvorena očekivanja
    •  Krist nije franšiza
    •  Uskrs u zemlji šutnje
    •  Tko ima pravo govoriti o ljubavi i ljudskim pravima?
    •  Sveti rat protiv lektire: Hrvatska između vjere i fikcije
    •  Hoće li se Crkva u RH napokon distancirati od Ordo Iurisa?

> Svi tekstovi ovog autora