Izmišljena poetika ustaškog pozdrava

Ne u šali, mrtav ozbiljan, zapovijedajućim autoritetom pjevač je stao ispred gomile 504 000 i pozvao na poslušnost. Gomila je odgovorila pristankom, bila je spremna – ako je grlatost mjera odgovora. A pozdrav je ustaški, traži odgovor. Onaj koji sugestivno izgovara prvi dio pozdrava zahtijeva servilno odobravanje od onoga ili onih kojima se obraća. Vojnički, da ne kažem militantno, pozdrav je pretvoren u ratni poklič, u naredbu juriš!

Stati tako ispred 5 osoba i na pozdrav zahtijevati jednoglasan odzdrav, stati pred 20 osoba i tražiti isto, ispred 100 osoba, hiljadu, 50 000, stajati ispred 504 000 (pola miliona i četiri hiljade osoba) i urlikati zapovijed zahtijevajući od gomile poslušan odgovor s unaprijed zadanom namjerom da uglas pokorno odzdrave, čin je transformiranja slobodnomislećih u bezimenu gomilu, u svođenju mnoštva osoba na veliki broj, kojim se, u pjevačevu slučaju, iskazuje valjda kolektivna, tobože umjetnička ekspresivnost okupljenih – barem nam tako, rugajući se državi, građanima i vlastitom pozivu i praveći od svih nas skupa budale, sugerira prekršajni sud.

U stvarnosti, čin je to depersonalizacije, privremeno ili trajno suspendiranje odgovornosti – u masi odgovornost je prorijeđena ili je uopće nema a savjest utišana; ne nužno ali prečesto postajemo slijepi sljedbenici i pretvaramo se u vojnike i vojsku, uskraćujemo vlastitu osobnost, prestajemo biti subjekti, postajemo objekti, pristajemo ne razmišljati svojom glavom i prepuštamo drugome da misli za nas, da nam diktira šta je i kako bilo kao da mi sami za to nismo sposobni. Potvrdnim odgovorom, više ili manje svjesno, inspiriramo sebstvo i predajemo odanost ustaškoj, nacifašističkoj ideji na raspolaganje. Psihologija gomile nije daleko od kolektivne hipnoze.

Ustavni sud pjevaču ne daje za pravo. Njega to ne sprečava, jači je. Niža sudska instanca, prekršajna, dodjeljuje mu ustavnim sudom isto to uskraćeno pravo. Pjevač smije i HOS u grbu smije. Drugima je zabranjeno. Za pjevača kažu da je to umjetnost, autentična. Za HOS se kaže da je opravdano učešćem u Domovinskom ratu. Iako su i jedno i drugo, i urlik i HOS, izmislile ustaše. Pri tom, u Domovinskom ratu, HOS nisu bile regularna hrvatska vojska. Čak ih je i Tuđman zabranio.

Evidentno je pravni autoritet prekršajnog meritorniji i snažniji od ustavnog suda. Ako bi krenuli razmišljati svojom, a ne glavom tog prekršajnog suda onda bi to pokušali objasniti na slijedeći način. Kad gomila 504 000 urliče pozdrav, odlukom prekršajnog suda oni postaju, promeću se u umjetničko djelo, postaju umjetnost. Ali samo ako njima ravna pjevač-autor. U svim drugim slučajevima to je ustaški pozdrav – nacizam i fašizam.

I naš ministar obrane Anušić, zajedno s predsjednikom sabora Jandrokovićem prometnuo se u umjetnika. Prema vlastitom priznanju, za Anušića pouzdano znamo da ustašku spremnost afirmira kao umjetnost, dok za Jandrokovića nismo sigurni, naime, odbio se izjasniti da li je spreman za tu vrstu umjetničkog izričaja ili su njegova kunsthistoričarska nagnuća nesklona takvoj poetici.

U svakom slučaju, očigledno je da takvu formu umjetničke intervencije smatra relevantnom iako ju intimno možda i ne gotivi. Svakako joj je dao za pravo, kao predsjedavajući sabornik prisutnošću je odobrio svu silinu poglavničke antiestetike ustaškog pozdrava, primjenjujući, u svojoj obrani konotaciju umjetničkog i domovinskog za razliku od konotacije neumjetničkog i nedomovinskog.

Slijedeći Jandrokovićev rezon, ukoliko želimo zadržati koherentnost premisa iz kojih je zaključak izveden, ne preostaje nam ništa drugo nego da zaključimo kako vrijednost umjetnički spremnog i domovinskog počiva na rasističkom, šovinističkom, dehumanizirajućem, nečovječnom, u konačnici antivrijednosnom ustaškom nacifašističkom režimu od kojega su pozdrav i HOS kao nasljeđe, a zapravo anti-nasljeđe, preuzeti.

Dakle, vrijednost konotacije o kojoj govori Jandroković izvedena je iz ne-vrijednosti, iz poglavničke antiestetike, iz anti-vrijednosti endehazije.

Zamislite tu sprdačinu od pravne prakse: ustaški pozdrav je istovremeno i dopušten i zabranjen. Dopušten kada konotira Domovinski rat i pjevačev umjetničko autorski izričaj, a nedopušten kada nadilazi te konotacije iako mu je denotacijsko ishodište isključivo ustaško, tojest nacifašističko. Anušić je dopola iskren, neće priznati da je ustaša premda priznaje da je spreman, dok se Jandroković naprosto pravi glup.

Ohrabreni artističkim odobravanjem i legitimiranjem predsjednika sabora Jandrokovića i ministra obrane Anušića, ubrzo se u saboru počelo pozdravljati umjetnički spremno. Jer, kako na jednom mjestu zabraniti umjetničko izjašanjavanje koje na drugom mjestu odobravate – ljudi vas, barem oni koji misle svojom glavom, s pravom prestanu uzimati ozbiljno – vjerovatno se pitaju – ako je to umjetnost, i pri tom poželjna, zašto je obuzdavati?!

Ne bi iznenadilo kada bi ustaše sada počele izlaziti iz ormara. Izlazak sa sobom nosi gore opisanu formu poetskog, umjetničkog naboja i militantnog zanosa u čijem nastupu pjevač pozdravom briše granicu mjesta gdje umjetnost počinje a gdje skončava čime prisutnima omogućava da postanu dijelom ili donekle utjelovljenje pjevača, jer jedino tada i tako gomila smije pozdrav preko usta prevaliti, usljed kojeg čina svi zajedno, i pjevač i gomila postaju umjetničko djelo.

U bilo kakvoj drugoj prilici oni koji pozdrav izuste bivaju u neprilici. Tako nam barem kažu iako smo se svi zajedno na svoje oči uvjerili da tomu nije tako.

Apoteoza je to pjevača, uzdignut je poput nijednog drugog građanina – inauguriran kao nadgrađanin, nadumjetnik, nadhrvat – postavljen iznad hrvatske države. Samostalno, nama ostalima nije dopušteno. Jedino pjevač ima moć da pozdrav u čije se ime ljude istrebljivalo, opere, samo zato što je on taj koji pozdrav izgovara.

Međutim, kao da je zaboravljeno da pozdrav zahtijeva odgovor, pozdrav i odzdrav – ili ne – onih kojima je upućen, zahtijeva poslušnost, odobravanje i lojalnost, spremnost na ustaško, nacifašističko djelovanje, na izvršenje, a pjevač je pjevač koliko je i vojnik, izgovara zapovijed znajući kakav odgovor očekuje mada mu se može i treba odgovoriti drugačije. Zapovijedajuća poslušnost je za vojnike, za ratnike, tamo je potrebna.

Umjetnost je suprotno od toga. Iz usta drugih to je ustaški pozdrav – iz usta pjevača – umjetnost! Srećom, ohrabrujuće i nadahnuto primijetio je filozof: čovjek je biće koje može reći ne.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kameni cvijet raste
    •  Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora
    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom

> Svi tekstovi ovog autora