Izmijenimo izborni model. Odmah!

Negdje sam, možda krivo, pročitao da je za pogreške parlamentarizma kriva arhitektura. U britanskom parlamentu vlast i oporba nalaze se na suprotnim stranama izdužene dvorane. Svog političkog protivnika gleda se u oči, govori u lice. Važno je ne spustiti pogled kad protivnik zuri u tebe u nijemom mentalnom pritisku, bezobrazno se kreveljiti ili smijati, treba ustati kad želiš nešto reći. Sjesti kad si rekao.

Govori su smišljeni, odmjereni, ponekad podrugljivi, puni doskočica, oštri i pamte se. Spiker je u položaju dirigenta, njega se sluša i poštuje, on komentira rijetko i ne daje prednost jednoj strani. Pred parlamentom se protestira, ali ne smeta.

S druge strane, francuski parlamentarci sjede u polukrugu. Još od vremena Konventa postoje lijeva i desna strana, galerije i močvara. U močvari sjede tihi, a moćni, rijetko se javljaju za replike. Kada se želi nešto reći, izlazi se za govornicu. Bilo je žestokih i strastvenih govora, neodmjerenog vrijeđanja, revolucionarnih upada i skandala. Granice između stranaka nisu fizička podjela, već neprimjetna granica stranačkih idejnih profila. Govori su kićeni, puni metafora i verbalnih bravura, završavaju uskličnikom.

Hrvatski Sabor nije djelo arhitekture. Što je u glavama zastupnika rijetko se može naslutiti iz mjesta gdje sjede. Istina, u gornjim klupama često se maše značkama i oblače se šarene majice, češće su se ispravljali netočni navodi i tražile replike.

No, k vragu, u čemu je problem? Zašto biramo uvijek krive ili manje dobre, ljude s običnim manama. Pune ambicije i želje da u biografiju upišu neku važnu funkciju i budu junaci (makar jednog) dana. Možda ima neko jednostavnije objašnjenje od mitova hrvatske povijesti, podzemnih silnica, prokletstva, čaranja, mentaliteta, želje za tihim životom u prosječnosti (Hanging on in quiet desperation is the English way, Pink Floyd). Što to intelektualno siromašne, moralno manjkave, podložne (prema moćnima) i brutalne (prema slabijima) gura u politiku?

Uvrede su padale, a predsjednici su ponekad propuštali biti nadstranački nepristrani bez obzira na boju presvlaka i razmještaj fotelja. Govori su prazni, puni fraza i nepripremljeni, nitko ne sluša i nema što zapamtiti, završavaju zarezom.

Turistički vodiči na Gornjem gradu ne propuštaju reći da ispod brijega divljaju podzemne vode, da postoje tajni tuneli, pa onda, valjda, i nekakva zračenja koja utječu na karakter, neuronske sinapse i opće zdravlje.

Za zgradu nekadašnjeg Centralnog komiteta (sada Vlade) siguran sam da je izvršen propisan postupak istjerivanja nečastivog, no usprkos čestoj nazočnosti vjerskih poglavara nisam siguran da je i na Markovom trgu izvršen potrebni egzorcizam. Kako me se može uvjeriti da nisu nečiste sile onemogućavale elektronska glasanja već je o rezultatu odlučivao gospodin Marić s lijeve galerije?

Koji je razlog mentalnih blokada u našem parlamentarizmu?

Što više razmišljam o tome, a vrijeme prolazi i novoj Vladi, to više brinem. Ne vidim objašnjenja u arhitekturi i namještaju. Nismo mi ni Englezi ni Francuzi, ali ne mogu to objasniti ni političkom kulturom, ni mentalitetom ni lustracijom.

Nisam impresioniran ni skandalima koji se pojave nakon nečije nominacije za ministra. Tu je ruka nečastivog očita. Sila nečastiva. Istina, prije četvrt stoljeća radilo se o doktoratima, a ne diplomskim radovima, ali su se i onda opozivali kandidati, ministri diskretno podnosili ostavke radi mrlja u biografiji, neodmjerenih izjava i strica koji je hodao u krivoj uniformi.

Međutim, za to nisu padale ostavke, problem je bio smiješni engleski, a ne smiješni hrvatski. Prikrivanja biografskih detalja i ljudskih slabosti nema za one koji postanu interesantni javnosti.

No, k vragu, u čemu je problem? Zašto biramo uvijek krive ili manje dobre, ljude s običnim manama. Pune ambicije i želje da u biografiju upišu neku važnu funkciju i budu junaci (makar jednog) dana. Možda ima neko jednostavnije objašnjenje od mitova hrvatske povijesti, podzemnih silnica, prokletstva, čaranja, mentaliteta, želje za tihim životom u prosječnosti (Hanging on in quiet desperation is the English way, Pink Floyd). Što to intelektualno siromašne, moralno manjkave, podložne (prema moćnima) i brutalne (prema slabijima) gura u politiku?

Moje objašnjenje je jednostavno: izborni model. Znam ja, i odmah priznajem, društvene prilike, povijesne okolnosti, obrazovni sustav, ratne okolnosti, duhovno i materijalno siromaštvo – sve to su važne okolnosti, ali zaboga, zar na rezultate izbora i ponašanje nakon njih ne utječe izborni model? Kriv je izborni model, navike i prakse koje se uz njega vežu.

Nisam impresioniran ni skandalima koji se pojave nakon nečije nominacije za ministra. Tu je ruka nečastivog očita. Sila nečastiva. Istina, prije četvrt stoljeća radilo se o doktoratima, a ne diplomskim radovima, ali su se i onda opozivali kandidati, ministri diskretno podnosili ostavke radi mrlja u biografiji, neodmjerenih izjava i strica koji je hodao u krivoj uniformi

Ako za popravak drugih spomenutih okolnosti trebaju godine, sretne prilike, materijalni napredak, predani učitelji, prosvijećeni umovi, usredotočimo se samo na ono što neposredno razumijemo, što možemo mijenjati i smisleno raspraviti. Izmijenimo izborna pravila. Sada dok još vidimo propuste, dok nisu počeli izračuni što kome koristi. Zato već četiri ciklusa nismo puno mijenjali. Reforme su ovisile o većini, većina je računala što joj koristi za ostanak na vlasti.

Kako bi bilo da ministre predlaže premijer, a ne tijela iz sjene, stranački moguli, da ih smjenjuju zastupnici prema savjesti, a ne demokratskom centralizmu?

To bi možda moglo, ali zastupnici su izabrani na stranačkim listama i bolje im je da šute i slušaju što im se savjetuje ili naredi. Zar ne bi kvaliteta svakog tko želi imenovanje trebala odrediti njegov položaj? Zar doista stručnu vladu žele oni koji nemaju škole, ne znaju jezike i koje glasači biraju jer nikad nisu čuli za njih?

Ne vodi li frontalni sukob lista sporu o ideologijama i skandalima, povijesti stranaka i njihovih zabluda? Zar apsolutno pravo stranačkih vođa da potpisuju liste kandidata ne vodi favoritizmu i predlaganju poslušnih? Zar nisu liste tek neizbježan popis ljudi, a stvarno tek konstrukcija stručnjaka za izbornu propagandu?

Nismo li narod zaludili tvrdeći da bira, a nudili mu na meniju stara jela pod novim nazivima sa starim kuharima? Na takvoj listi nema stvarnog mjesta za kvalitetu, već samo cinični stav da će izbor između zagrebačkog šnicla, slavonskog odreska s kulenom ili karađorđeve šnicle završiti s cordon blue iz zamrzivača.

Kad bi netko, uvjereni vegetarijanac, recimo, htio nešto treće, nudila bi mu se salata; iako on sigurno ne želi meso, ne znači da želi miješanu salatu. Zar bi izbor između ljudi bio lošiji od izbora brojeva sa sivih stranačkih lista? Zašto glas Ličana vrijedi više od glasa Zagrepčana. Uostalom, na karti izbornih jedinica Zagreb ne postoji.

Sada u strankama vrije, predsjednici se baš i ne osjećaju sigurni, ali ne zbog mišljenja članova, već u strahu od zavjera i urota. Oni o izborima šute i računaju da se izbori uvijek mogu proglasiti dobivenima.

Gotovo se ne usudim pomisliti, ali kakve bi bile naše perspektive da su stranke doista demokratske zajednice istomišljenika, a ne zbroj klika i lobija, da se ne manipulira granicama izbornih jedinica, položajem manjina i glasovanjem dijaspore, da se mandati računaju prema broju glasova, bez matematičkih korekcija, da se ne stvaraju lažne koalicije, da stranačke vođe ne žele smanjiti broj svojih konkurenata, a povećati broj svojih klijenata?

Izmjena izbornog zakona ne mora biti prvi, ali je nezaobilazni početak političkih reformi, to je početak demokratizacije demokracije političkog odlučivanja, reforme stranaka i svake druge reforme. Sistem koji imamo uništava veze birača i zastupnika, smanjuje odgovornost i ozbiljnost, stvara dojam da su fasade važnije od stanara zgrada.

Kad bi netko, uvjereni vegetarijanac, recimo, htio nešto treće, nudila bi mu se salata; iako on sigurno ne želi meso, ne znači da želi miješanu salatu. Zar bi izbor između ljudi bio lošiji od izbora brojeva sa sivih stranačkih lista? Zašto glas Ličana vrijedi više od glasa Zagrepčana. Uostalom, na karti izbornih jedinica Zagreb ne postoji

Za čas se spremaju lokalni izbori. Model koji za njih produžavamo ozbiljno su narušile mutikaše, komplot lokalnih bosova i mutikaša središnjice. Dok je u Saboru većina zastupnika (u svim strankama) istovremeno i na nekim funkcijama lokalne samouprave, nema reforme općina, gradova i županija.

Kada će se provesti te reforme, ako ne sada, bez kalkulacije o tome što kome trenutno odgovara? Po staroj krilatici: sada je prerano. Za čas će biti prekasno.

Možda sam u krivu. Možda nama ne trebaju reforme, već egzorcizam i lustracija, preseljenje zgrade na novu lokaciju (Predsjednica u Visoku, Sabor na Pantovčak!). Reforme bi proveli Gluhak, Batalić ili, najbolje, Migra (specijalne selidbe klavira i teških tereta).

Za egzorcizam se može pobrinuti Odbor za odnose s vjerskim zajednicama, jer ovdje bi trebale udružene konfesionalne snage. Sveta vodica je, uostalom, omiljen način reformi u Hrvata.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora