Jakša Kušan – čovjek kojemu je u slobodi oduzeta slobodna riječ

Tiho je otišao – ne sa scene, nego zaboravljen iza scene – jedan znameniti hrvatski čovjek 20. stoljeća: Jakša Kušan, eminentni predstavnik jedne generacije i jednoga dugog vremena borbe za slobodnu Hrvatsku.

Trideset i dvije godine on je, u osami i oskudici izgnanstva, bio slobodan glas za suvremenu demokratsku državu. Kad je država bila ostvarena, prostor za slobodan glas on je izgubio, stjeran je u šutnju.

Kad mi je prijatelj, nekoć njegov izvandomovinski suborac, ujutro 29. srpnja javio da je Jakša prošle noći preminuo, prvo sam upitao sebe i krug nas preživjelih iz onih dana: Koja će mu biti hvala?

Na odgovor nije trebalo čekati: Hrvatska televizija je u glavnom dnevniku dolje na brzoj traci ispisala samo: ”Preminuo publicist i novinar Jakša Kušan”. Tutto quanto. Iznad je tekla svakodnevna slika premijera Plenkovića uz priču natenane gdje je sve danas bio, što i koga posjetio. Onda su došle minute i minute sjećanja na popularnog pjevača koji je umro prije godinu dana. Kruha i igara! Kruh i nije više bitan.

Jakša Kušan rodio se 1931. u Zagrebu, studirao pravo u Zagrebu i Beogradu. G. 1955. izbjegao je u Englesku, gdje je s nekolicinom mlađih izbjeglica pokrenuo neovisan mjesečnik Nova Hrvatska. U Londonu je ujedno studirao međunarodnu politiku na London School of Economics. List je od 1974. do 1990. izlazio kao dvotjednik i bio najutjecajnije političko glasilo u hrvatskoj emigraciji na svim kontinentima.

”U toj našoj provincijalnoj, nesretnoj i u osnovi funeralnoj emigrantskoj priči … Jakša Kušan bio je apsolutni izuzetak”, pisao je prije 20-ak godina britki kritičar svega i svakoga Miljenko Jergović, u prikazu Kušanove tada objavljene knjige ”Bitka za novu Hrvatsku”. Kušan je, kaže, ”postao svjestan da je njegov list bio i ostao svijetli izuzetak u jednoj prilično mračnoj priči i da nije imao baš nikakva utjecaja na ono što se dogodilo 1990…”

Dogodilo se to da iz inozemstva nisu pristigli demokrati, nego oni koji su se htjeli dobro naplatiti za svoje emigrantske patnje i Hrvatsku vratiti 50 godina unatrag, u godinu 1941.

Kad sam se kao svjež izbjeglica g. 1973. u Beču, prije odlaska u London, dnevice družio s privremeno izbjeglim književnikom Petrom Šegedinom, čitali smo Novu Hrvatsku. On je u Kušanovim uvodnicima uočio neobičnu zrelost političkog realizma, osobito u gledištu da se oslobođenje Hrvatske iz Jugoslavije neće moći ostvariti bez suradnje s hrvatskim komunistima. Suprotno fantazmagorijama ostaloga emigrantskog tiska svih boja.

Taj se dio predviđanja poslije obistinio, ali Kušan, kao ni ostali koji smo mu se pridružili, nije u svoju dalekovidnost uključio mogućnost da bi se ti naši komunisti u odlučnom času udružili s primitivnim ustašoidnim elementima iz emigracije, a demokrate otpirili.

Takvo je gledanje valjda uočio stari komunist Tuđman, te je još sredinom 70-ih godina počeo uspostavljati tajne dodire s Kušanovim krugom. Dokumente o njegovim suđenjima i svoje nove knjige dostavljao je nama, objavljivali smo ih i prevodili za strane medije i političare.

Kako su se 80-e godine primicale kraju, on je svoj krug pouzdanika u emigraciji pomicao na kanadsko-australske pavelićevsko-luburićevske organizacije. U isto vrijeme Udba je efektno razbijala redove Hrvatske seljačke stranke na tim kontinentima. Koje su bile koordinacijske linije, može se samo nagađati.

Nekoć korisni Kušan ”izgorio” je kod Tuđmana i prije nego što se, pun nada i planova, preselio u Hrvatsku. Kad je Tuđman u lipnju 1990. bio mene pozvao iz Londona u Gornji grad na razgovor o osnivanju hrvatske novinske agencije, u jednome trenutku oštro me je pogledao i upitao: ”Što to tamo taj vaš Kušan u Londonu piše?!” Nisam shvatio na što cilja. ”Piše neprijateljski o meni i HDZ-u. To što govori u svome uvodniku nedopustivo je!”

Poslije sam potražio o kojem je tekstu riječ. U ožujku 1990, u broju 5 Nove Hrvatske opširan uvodni komentar bio je osvrt na upravo održani Prvi opći sabor HDZ-a, i tu među inim stoji:

”… Dva mjeseca prije izbora, na tako brojnom skupu hrvatskih političkih aktivista, najmanje je vremena posvećeno pravim političkim pitanjima. Sabor je završio bez određenog predizbornog programa, a oni rijetki govornici koji su imali što reći i takvom programu mogli nešto doprinijeti ostali su u sjeni govornika kojima je glavno bilo da izazovu pljesak u dvorani.”

I dalje: ”Jedna jalova i sasvim primitivna nazovipolitička utakmica o tome tko je ‘veći Hrvat’, utakmica koja je već dosadila i u emigraciji, preselila se eto na domovinsko tlo”.

U zaključku je riječ o međusobnim napadajima i suparništvima: ”Glasači očekuju da taj nacionalni preporod političari dočekaju sa što umjerenijim stranačkim i osobnim zahtjevima”.

Takvo slobodno razmišljanje, koje je Jakša Kušan profesionalno slijedio svih dugih godina protivljenja komunističkom diktatu ujednačene misli, bilo je dovoljno novoobraćenom demokratu Tuđmanu da Kušana munjevito opečati kao neprijatelja naroda. Spužvom su prebrisane one godine kad se osjećao slabim i nesigurnim te su mu Kušan i njegov krug bili potrebni za intervencije i osobnu promociju u slobodnom svijetu. Od toga pečata Kušan se nije oslobodio do smrti. Što su zorno pokazali urednici HRT-a s prozirno prijezirnih pet riječi kojima su izvijestili naciju o odlasku velikog sugrađanina.

*

Govoreći o šutnji oko Kušana i Nove Hrvatske, ne treba prešutjeti napor jednoga novinara publicista da se ona prekine. Nikica Mihaljević prvi se oko g. 2000. počeo baviti emigrantološkim temama. Istraživao je periodiku i skupljao građu, nastojeći razbiti stereotip o neprijateljskoj emigraciji, koji je bio na snazi u bivšoj državi, da bi takvo gledanje bilo naslijeđeno u hrvatskoj državi. Objavio je tri knjige: “Za vratima domovine”, “Između svastike i petokrake” i “Emigrantska pisma Borisa Marune”.

U Forumu, Republici, Književnoj republici i nekim zbornicima pisao je o Novoj Hrvatskoj te isticao Kušanovu liberalno-demokratsku orijentaciju. Tu sintagmu preuzeli su i drugi i dolazi do razlikovanja starih i novih ustašoida. Tim su putem nastavili i neki mlađi, pa su nastajale i disertacije.

Na objavu još čekaju rukopisi “Zbornik radova londonske Nove Hrvatske” i “Bibliografija NH”. Kad je Kušan bio zamoljen za suradnju na tome, opaženo je kako ga je to podizalo iz depresije zbog marginalizacije u koju je bio bačen.

Ovdje potpisani posljednjih je mjeseci surađivao s Kušanom na priređivanju za tisak novoga, znatno obogaćenog izdanja njegove memoarsko-dokumentacijske knjige ”Bitka za novu Hrvatsku” (Keršovani, 2000.). Zadnjih dana, u stanju kad je već teško govorio, ponavljao je pitanje prijateljima: ”Kako stoji s tiskanjem knjige?” Ponuđena je nekolicini izdavača, no nije doživio odgovora na posljednje pitanje koje ga je mučilo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora