novinarstvo s potpisom
NADNASLOV: Dijaloški mačkoslov
NASLOV: Hamletište na Trećem
LICA: Ja (Janika), Gazdarica (Giga Gračan)
JA: Vozdra, čovjeci! Eto mene opet među nama. U zenitu mačjega si vijeka dospio sam već potrošiti dva pisalačka života. Prvi je, a da ni godinicu suradnje ne obilježismo, ugašen vritnjakom iz Vijenca. Kod njih najposljednjiji moj Mačkopis (u br. 437, 2. 12. 2010.) bio se raspisao o čemu-li-već i najusputnije citirao neke zastupnike u Hrvatskom saboru+spomenuo vlč. Ivana Miklenića i Tihomira Dujmovića, što je kanda mačkima kolumnistima zabranjeno – barem na toj adresi. Nije da mi je to bilo priopćeno baš na taj način, ali sam poruku, točnije vritnjak, shvatio.
Ondak su mi gostoprimstvo ukazali u časopisu 15 dana, no slutio sam da je to više iz samilosti prema gazdarici kao suradnici rečenog periodika još iz vremenā kad su današnji urednici bili u najboljen slučaju u kindergartenu.
A poslije sam, budući da je gazdarica više desetljeća rada ostavila u HR3, skontao da je pristojno ne kontaminirati ih svojom blizinom s tom “postmodernom neojugoslavenskom dekonstrukcijom” (dr. Zlatko Hasanbegović). Skrušeno priznajem da, koliko god zahvaljujući gazdarici i njenim gostima (osluškuje se, da ne velim prisluškuje) nisam dibidus neobrazovan, u rečenu kvalifikaciju ne umijem proniknuti.
GAZDARICA: Janika, dovoljno si japajakao. Pa kada ti već daju prostor za, kako ispada, treći pisalački život, pokaži da na tom terenu nisi zahrđao. Bez uvrede, citat ti je kusat: tada tek blagoglagoljivi mlađi znanstvenik u “Pilaru”, u novinarovu raznježenom uvodu predstavljen i kao “jedan od glasnogovornika referendumske inicijative ‘U ime obitelji’ “, u Trećem je programu Hrvatskog radija nastavno detektirao i “rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta”. Eto linka, jer za tiskano izdanje – 9. 6. 2013. – valja potegnuti u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu:
Jest da rečene trećeprogramske gnjusne radnje nisu oprimjurene čak ni u stilu SMS porukā, ali takvo što je u ovakvim slovotvorima suvišno: lišena značenja, ova je poruka poput pisma u boci namijenjena budućnosti.
Šifrirana je to bojna zapovijed kakve su nekoć iz štabova (pardon, stožerā) prenosili kuriri (pardon, skoroteče), odnosno – u kasnijim stoljećima – koja-već-ne tehnička pomagala. Recimo: Stižu miševi, šunku prebaciti tetki Marici – pri čemu miševi = neprijatelj, šunka = naši bojovnici, tetka Marica = obližnji toponim koji počinje s M.
JA: E, jesi jači šifrant, gazdarice, skoro kao zagrebački taksisti, kojima pijana baba na Mihaljevcu = radarska kontrola. A kada će Hamlet?
GAZDARICA: Tek što nije, ne upadaj mi u razradu. Aha, šifra. Računalo se s budućnošću: valjalo je inventarizirati neprijatelje i, kad nastupi njihov, domoljubni, vakat iskorijenit će ih se izravnom akcijom, action directe. A kako njih, neprijateljā, imade u neizbrojivoj količini i množe li se množe, valja se pripremiti, označiti ih, na priliku, atributom od kojega se svakom domoljupcu i /-ljupki krv ili ledi, ili vrije, što već ustreba, pak će oni – neprijatelji – biti prepoznati i, jelte, obavljeni.
Shvaćaš, Janika? Neojugoslavenski = gamad, Ungeziefer, kako je vokabular Trežeg Reicha označio Židove. Druga je pak šifra višečlana: hrvatski nacionalni i kulturni identitet, koji biva rastakan. Jest da većinska populacija koja konzumira Glas koncila glagol rastočiti (oš u svršenom, oš u nesvršenom aspektu) ponajprije povezuje s vinom, no čim je tu identitet, i to hrvatski, nema cile mile.
Mora da ta gamad trećeprogramska spravlja ubojiti delanec za koji ne pomaže ni Alka-Seltzer…. i ode mast, pardon, idenitet, u propast.
A što, domogav se prijestolja državice Kulture, radi Klaudije? Sinovac mu Hamlet, kukavelj neodlučni, skutrio se na tamo nekoj frekvenciji koju je, lijepo Klaudiju stoji u šalabakteru, već prije tri godine prepoznatljivo označio: za odstrel.
HNIP-ovi aktivisti Rosenkrantz i Guildernstern jednom telefonadom podsjećaju desantnu jedinicu koja je HRT takoreći prekonoćno preobrazila u KRT (= Katolibanska radiotelevzija) da Kraljevo pismo u boci, ono odaslano via Glas koncila, izvole, tako im nove kulturne paradigme, dešifrirati dok si reko ašov i postupiti. Danski je kraljević, dakle, imao promptno skončati, u ovoj ujdurmi nedovoljno lukav da, kao u Shakespearea, pismo preformulira. No čini se da je žilav, pa ne ide baš kao što je Klaudije namislio, da Hamlet otprdekne već nakon trećeg čina; oglasio se, naime, ogorčeni puk…
JA: Ček malo, pretjerala si s alegoričnošću, moram te prevesti u koliko-toliko razumljiv diskurs: dr. sci. Hasanbegović+njegova hnipovska ispostava na KRT-u iz Trećeg su radijskog programa, čim je došao na red, odstranili ono što su dešifrirali kao neojugoslavensku dekonstrukciju (i dalje ne kužim što je dr. sci. time zapravo htio reći) i u novoj mu programskoj shemi osigurali blagotvorni ćuh tamjana i lustracije kakav će pozdraviti, izim inih, onaj punomasni klerik koji se nekidan obrušio na svekoliki vaš ženski rod, drugotan i neposlušan.
Pravičnosti radi, moraš tom ministru odati priznanje za među političarima rijetko viđenu dosljednost: je li obećao – ma što to značilo – novu kulturnu paradigmu? Jest. Je li već od takoreći prvoga tjedna mandata navalio na dezinsekciju ko Rus na bunker? Jest, što osobno izvedenom izravnom akcijom (deratizacija neovisne medijske scene), što onom crnokošuljaških i crnokapnih simpatizera koja se odvaljala prema Mirjani Rakić, predsjednici Vijeća za elektroničke medije?
Ma naradio se taj tvoj Klaudije, ne samo medijā što se tiče, a kanda se upinje i da se glavni krtovski vedejac ondje zadrži još neko vrijeme, paradigmu valja cementirati i na tom tegobnom putu dotjerati barem do okruglog broja 100 smijenjenih, zamijenjenih i /ili otjeranih hrtovaca koji su kanda nepodobni za konverziju u krtovce.
GAZDARICA: Janika, majstore, prijevod bi ti i Tabak potpisao. S druge strane, očito nisi pročitao dosad vjerojatno najiscrpniji i najargumentiraniji prilog temi o kojoj ti i ja ovdje kukumavčimo (Đurđa Knežević, Juriš na 3. program Hrvatskog radija, portal RADIO GORNJI GRAD, 14. 8. 2016).
Strogo među nama, niz svojih bilježaka sada moram poslati u digitalni otpad, da ne ispadnem, božemprosti, Miljan Brkić Vaso ženskoga roda.
S treće strane, bolje da je oprimjerenja nekih praksi ne baš sukladnih medijskoj misiji – hotimice posežem za jakom riječi – ovakva kanala pridonijela kompetentna slušateljica, a ne penzionirana urednica koju je vrrrlo lako otpisati kao senilku koja slini nad boljom prošlošću.
No prilika je za, jelte, dijakronijski pristup. Taj HR3 sam iskustvom vlastite kože višedesetljetno doživljavala i kao mini parcelu šefovanja po načelu postavljenja i odstavljenja, a ne – griješne li misli! – natječaja, makar internog. Promaknuća i ražalovanja (hrvatski: odmaknuća, a kadšto i smaknuća) – što ti je kontinuitet! – u toj su ustanovi prakticirana i prije preobrazbe HRT-a u KRT.
Polazište memorije pamćenja obuzdavam na razdoblje od AD 1991. Tada dobismo za šefa Antu Matijaševića, dokazanoga radijskog macana i autora zapaženih eseja o, recimo, Borgesu (nema ga više u ovom vilajetu, po dobru će se pamtiti). U studenom 1994. tadašnji ga je hrtovski hazjanin Antun Vrdoljak odstavio eda bi jednu od postaja u maršu po institucijama otvorio Mati Marasu, prevodiocu koji jest da nije imao ni sata medijskog iskustva, no valjda mu se li-epo vidjelo pisati si u CV-u da je šefovao tzv. ozbiljnom radijskom redakcijom. No trajao je kratko i manje-više bezbolno.
JA: Ček malo, je li to onaj krepki starčić kojega je dr. Hasanbegovć upregnuo da rinta u čak dvjema stručnim komisijama Ministarstva kulture? Ne treba li tu alarmirati umirovljenički sindikat i pučku pravobraniteljicu – zloporaba osobā treće dobi, te stvari? Tkozna kako to može završiti, Shakespeareov je Polonije, sveudilj na usluzi Klaudiju, zaglavio na dodatnom radnom zadatku (znaš ono, kad Kraljica i Hamlet dijalože ko nas dvoje ovdje, a na Poloniju je da izvijesti…).
GAZDARICA: Upravo taj građanin, Janika preznatiželjni, izim što si odnedavno piše i da je pjesnik plus (sic!) šekspirolog. E sad: florilegij trećeprogramskih šefova i šefica bio bi vjerojatno poučno, gdješto i pikantno štivo, ali neka njih za koju drugu prigodu. U ovoj ipak moram reminiscirati možda najdugovječniji šefovski vakat u novijoj povijesti HR3, onaj Rajke Rusan (postavljena 2008-e, odstavljena 2016).
U usporedbi s proljetos postavljenom vedejkom Nevenkom Dujmović, koja djeluje očekivano i transparentno, prethodna joj la chefesse nikakav ideološki čistački nalog dobila nije (ta znalo bi se, makar najneslužbenije), ali jest dobrzo uzela kadrovirati pod geslom hoće mi se, može mi se.
JA: Ček malo, zar svi vi vajni urednici i /-ice tada niste štogod zarežali ili zagraktali?
GAZDARICA: O da, isprva smo na redakcijskim sastancima itekako režali, bilo je i graktanja, ali džabe smo krečili. Naime, i tada i danas na snazi je onaj famozni članak hrt/krtovskoga kolektivnog ugovora koji, zaposleničkih javnih istupa što se tiče, funkcionira kao egzistencijalna brnjica, pak – i tada i danas – zaposlenici u najboljem slučaju samo cvilataju u zvučno izoliranim prostorima.
Javnu je pak frku srednjih dimenzija izazvala zahvala la chefesse na suradnji Danijelu Dragojeviću, koji je u toj redakciji četrdesetak godina bio – isprika za kliše – zaštitni znak i profiliranju programa pridonosio nemjerljivo, zahvala to čudnovatija što je svoje emisije već bio predao drugima i najavio potpuno povlačenje za šest mjeseci. U toj javnoj frki nije dakako participirao nitko od nas redakcijskih cvilidreta.
Ili: neki tzv. vanjski (= honorarni) urednici i autori koji su u programu surađivali sve otkako je 1993. bio protegnut na 24-satno emitiranje otfikareni su iste te 2009. godine pravo hamletovski: “Štednja, moj Horacije, štednja!” (I, ii, 187).
A ondak za koji mjesec eto novih honorarnih urednika i autora, neki dapače postavši zaposleni zastalno… uz gromoglasni muk nas cvilidretā, koji smo proglasili štednju glasnicā.
U nastavku citiranog stiha i u sljedećemu Hamlet kaže: “Pogrebnim / kolačem hladno je podvoren pirni stol. (I, ii, 187-8) – što moćno poetski stoji za praksu repriziranja emisijā koju je u stahanovskim količinama poodavno inaugurila la chefesse, te se tzv. ljetnu shemu ispotiha nazivalo Radio Repriza.
Moš mislit, Janika, da sam se zagrcnula čuvši na onoj tribini o javnoj radioteleviziji u HND-u kako tada već odstavljena dugovječna chefesse bugari: “Mi smo na ljetnoj shemi dva i pol mjeseca, nitko nije dao obrazloženje zašto mi ne radimo dva i pol mjeseca, mi primamo plaću, ne znamo što ćemo raditi najesen, mi smo tu, spremni, u punoj fizičkoj spremnosti i intelektualnoj.”
JA: Ček malo, pa što nisi ondje arlauknula, nego se sad grbiš nad snimkom?
GAZDARICA: Gle, bila se odvalila već 70-a minuta bez pauze, klima uređaj počeo otkazivati poslušnost pa se disalo na škrge, iz publike bi mi garant doletio u glavu paradajz (nazirali su se cekeri prepoznatljiva sadržaja). Uostalom, cijela je snimka dostupna.
U nedavnoj javnoj frki, reakciji bez štednje glasnicā na očekivano i transparentno djelovnje nedavno postavljene rukovodne trećeprogramske vedejke nije, koliko sam pratila, uočena bizarnost jednoga radnog usuda – to da je, među stalno zaposlenim radijskim trudbenicima, za nadrapitis kontinuirano dežurna Ljubica Letinić. Najprije joj la chefesse RR bila ukinula dvije emisije, Radio Mediteran i Transonica. Hoće mi se, može mi se… Barem nije dobila pedalu kao razni honorarci – tada i sada.
JA: Ma žilava je teta Ljubica, skoro ko Hamlet. Čak se i ja sjećam da je umah smislila novu emisiju, pa onda još jednu… joj, tek sad kužim da je upravo njih otpilila šefica vedejka. A je li gotovo s prilozima hamletištu?
GAZDARICA: Paa, ne baš. Recimo: od jeseni 2013. do prvih mjeseci 2014. emitirala se dvoipolsatna emisija Jutro na Trećem, profilirana baš kao što priliči tzv. ozbiljnom kanalu – zapravo njegov kondenzat, s obzirom na žanrove i vremenski opseg prilogā. Komentari, minieseji, razgovori, poezija, proza, male dramske forme, glazba sukladna dramaturgiji emisije… čista uživancija.
Kao dokazni materijal, govorni blok Praskozor (pokrenut već ranije i integriran u Jutro) nasreću je većinom prilogā dostupan u knjižnom obliku, pa ti izvoli vidjeti koji su sve autorski lavovi i lavice ondje sudjelovali.
Emisiju je, ali, la chefesse naprasno oduzela urednici Romić (zvuči poznato?), reducirala na jedan sat i angažirala vanjskog urednika/autora Ivicu Prtenjaču. Uglednom pjesniku i prozaiku kanda nije bilo – uz živu živcatu prethodnicu – zazorno preuzeti njezino uredničko čedo čak mu ne promijeniv ime.
E pa eto, Janika, još jednog priloga hamletištu, ovaj put iz prakse kraljice Gertrude: “O, grešna hitnjo, /jurit u rodoskvrne plahte s tolikom hitnjom!” (I, ii, 158-9).
Da ne ispadne kako se ne trudi, promijenio je, i to temeljito, profil emisije: ćakule rađene u stilu krušku pod njušku (tako se u starijem radiotskom žargonu nazivalo intervjuiranje u kojem pitač jedva da umije formulirati pitanje, a žrtva se nelagodno migolji eda ne bi ispala papak), glazbene numere s koca i konopca, plus telefonski priskrbljene ankete “što danas ima?”
JA: Ček malo, ne postoji li ondje tzv. Programsko vijeće kojemu je u opisu posla nadzirati provodi li se, citiram te, medijska misija dotičnog segmenta javne radiotelevizije?
GAZDARICA: Candide mačji, Programskom vijeću je HR3 trinaesto prase, osim u slučaju velikih kataklizmi, kao kada je tadašnja liberalna, prosvijećena itd. trećesiječanjska vlada bila naumila utržiti njegovu frekvu (ma bilo je tu još, nekoć bi se reklo, sitnosopstveničkih interesa nelojalne radijske konkurencije, no o tome nekom drugom zgodom, dokumentaciju čuvam).
A ni tada, koliko pamtim, teško da bi se bili opasuljili štogod kmeknuti, da se nije velepotrudio pok. Ivo Škrabalo. Dobro, i ogorčeni je puk zdušno graktao, eno u pok. Zarezu peticije s impresivnom količinom potpisā kulturnih institucija i kulturnjakā ponaosob.
Vanjskosuradnički ugledni pjesnik i prozaik očito je samo provodio – po Programskom vijeću ili prešutno odobrenu, ili nepercipiranu – politiku legerezze, na tom kanalu zamjetnu i prije njegova uleta na nj, naročito u glazbenoj njegovoj sastavnici.
Uzgred, ova mu emisija nije (bila) jedina: eno ga ondje od početka 2012. s emisijom Moj izbor u kojoj divani s kim već divani, mahom ležerno, u drugom licu jednine, a kad im ponestane sape eto mjuze, u pravilu lahke note (dobro, možda kadšto i nisu bile najlaglje, no odavno mi je ponestalo motivacije da pratim rečeno čavrljanje, ispričavam se).
JA: Ček malo, nisi li prestroga prema tom, kakoli ga ono opjevaše, bezazlenom i općeomiljenom literarnom čeljadetu?
GAZDARICA: Posve si krivo shvatio, Janika doslovni. Samo sam htjela reći neka taj bezazlenko i omiljenko dosadašnje uspjehe okrunjuje novima na književnoj njivi i/ili pridonosi (navodnoj) slušanosti na nekom drugom medijskom kanalu, od volje mu ko Šokcu post.
Ah, slušanost. Kad sam svojedobno, zahvaljujući njemačkoj stipendiji, obilazila tamošnje radiostanice koje lifraju kulturne programe ili su čak većinski tako impostirane (Deutschland Radio, WDR3 i dr.) i razgovarala s glodurima (= glavni i odgovorni, za one koji ne pamte), nejednom su spomenuli da se, kad slušanost skoči iznad 15 %, istoga trena sazivaju krizni štabovi, jer je to signal potonuća u populizam. A takvo što im nije u opisu, da prostiš, misije. Ondje se, naime, i slušanost redovito istražuje, takva zemlja.
Uzmi, molim, u obzir veličinu Savezne Republike i ove naše. Kad bi se provelo ozbiljno istraživanje slušanosti HR3 (a mislim da sa nije, sve otkako se prešlo na cjelodnevno emitiranje i deklarativnu dostupnost na nacionalnoj razini), kladim se u zadnju jedinicu tvoje suhe hrane da bi slušanost ispala, komparativno gledano, jednaka.
Unatoč invazivnoj kuri ležernosti, HR3 se – sve do sadašnjih revolucionarnih promjena – obraćao manjini populacije koja ima (populisti bi rekli perverznu) potrebu za medijem koji im potiče i hrani intelektualnu znatiželju plus perverznu glazbenu znatiželju za dosadnjakovićima poput Johna Cagea ili Philipa Glassa i novije minimalističke družine.
JA: Ček malo, nisu li manjine u RH zaštićene Ustavom? I ne može li se ta zaštićenost protegnuti i na manjince kojima se, štono riječ, za dušu potrebuje ono što je većini fuj i bljak? Zlobnici bi rekli da sam pristran jer uz, na priliku, Nymana ćorim kano bratac puh, ali tko ih šljivi. No, potraju li novoustoličena vedejka i njezini, ta izopačena (entartete, zvala se u Reichu) družina bit će zamijenjena podobnim CRO kajdama, moš mislit kolika će tada biti slušanost te frekve.
Toliko od mene. Nego. da mi fino privedemo ovo dijaloženje kraju, ogladnio sam čim si spomenula klopu.
Bilješke:
Svi citati iz Shakespeareova Hamleta preuzeti su iz prijevoda Josipa Torbarine, NZ Matice hrvatske, Zagreb 1979. Svrbilo me preuzeti i neke Fortinbrasove replike, no samo vidioci znaju tko će u toj funkciji potraživati medijsku kraljevinicu o kojoj ovdje bje riječ. Samo da to ne bude neki /neka recentno ražalovan /a.
HNIP: Hrvatski novinari i publicisti, udruga istih utemeljena 2. 7. 2015. Prvi predsjednik: Siniša Kovačić, odnedavni i – nadati se – donedavni glavni ravnatelj HRT-a. U njoj je i predloženi mu (na)sljednik Mario Raguž. Isprika ako članom u međuvremenu nije.
HRT: Hrvatska radiotelevizija, navodno javna medijska ustanova.
KRT: za akronim u manje radikalnoj formulaciji blagodarim Željku Porobiji, kao i Luku Paljetku za pojam hamletište.
Praskozor. Ur. Biljana Romić i Ana Grbac, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatska radiotelevizija, 2015.
Apeli za očuvanje HR 3: Zarez, III /47, 18. siječnja 2001.
Snimke mojih razgovora s njemačkim glodurima kulturnih kanala ili njihovih segmenata na zahtjev su dostupne na minidiskovima – jučerašnjj tehnologiji, doduše, ali Janika pazi da se ne oštete.