novinarstvo s potpisom
Ravnatelj MORH-ovog Vojnog muzeja Mario Werhas na 130 stranica časopisa VP detaljno obrazlaže vojnu karijeru njemačkog generala Erwina Rommela, ali niti jednom riječju ne spominje zločine u Istri.
Ne čini se baš da Hrvate impresionira misao Ante Starčevića ”Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost”, iako je citirana u velikim količinama i gdje treba i gdje ne treba. Pojava povijesne demencije začuđujuče je prisutna upravo kod naših povjesničara – ljudi koji se prošlošću bave na profesionalan način.
Jedan od takvih projekata koji je ovih dana ugledao svjetlo dana ambiciozni je prikaz života i vojne karijere njemačkog generala Erwina Rommela kojeg u izdanju časopisa Vojna povijest autorski potpisuje ravnatelj MORH-ovog Vojnog muzeja Mario Werhas, a urednički Zvonimir Despot, poznat i kao redoviti komentator Večernjeg lista.
U obećavajućem uvodu Despot opisuje Werhasa kao ”odličnog poznavatelja ove tematike”, te najavljuje tekst lišen ”ideološke ostrašćenosti, stereotipa i neinformiranosti”.
Ima u tom tekstu sjajnih prikaza hrabrih juriša i lukavih prestrojavanja, detaljnih opisa gospodskih manira kada Rommel dočekuje britanske zarobljenike s čajem i sendvičima. Saznajemo i da je Rommelova supruga Lucie-Marie imala poseban dar za fine stvari koji je iskoristila uređujući novu kuću u predgrađu Ulma.
Pa gdje je zapelo? Zapelo je jer sve to nema veze sa stvarnim životom i s prošlošću Hrvata. U stvarnom životu Hrvati su imali s njemačkim generalom Erwinom Rommelom dubok i nezaboravan odnos začinjen s više od četiri tisuće ubijenih Istrana i Primoraca, od čega su najmanje polovina bili obični civili. O tom događaju Mario Werhas rezervira nekoliko sljedećih redaka (od 130 stranica koliko ima čitavo izdanje); ”U Rommelovom zapovjednom području nalazila se i Istra… Rommel se odlučio za provedbu jednog pothvata kojim bi se navedeno područje pacificiralo te se na njemu uspostavila njemačka uprava. Navedeni pothvat pod nazivom ‘Prolom oblaka’ otpočeo je početkom listopada 1943… Do sredine listopada 1943. pothvat je okončan, a područje Istre je ‘uklopljeno’ u njemačku Operativnu zonu…”
Niti riječi o strašnim žrtvama i strašnim zločinima koje su počinile njemačke postrojbe. Samo se nama Hrvatima može dogoditi da ratni zločin Rommelove okupatorske vojske, masakr tisuća civila, paljevinu čitavih sela u Istri, nazovemo ”pothvatom” s ciljem ”uklapanja”.
Do Rommelove kaznene ekspedicije došlo je nakon ”Pazinskih odluka” kojima je proglašeno pripajanje Istre domovini Hrvatskoj. Brutalni pogrom Istrana bio je rječiti odgovor njemačkog Reicha na takvu političku odluku istarskih Hrvata i antifašista. Je li činjenica da su mnogi od strijeljanih i ubijenih pali pod znakon petokrake zvijezde uzrok prešućivanja najveće narodne žrtve koja se može dati za domovinu? Je li to ostvarenje onog obećanja o tekstu lišenom ”ideološke ostrašćenosti, stereotipa i neinformiranosti”?
Uopće ne sumnjam u dobru informiranost povjesničara Marija Werhasa, ne sumnjam i da o zločinima Rommelovih postrojbi u Istri zna i više od mene, ali sumnjam u dobar ishod ovakvog poimanja povijesti. Jer posljedica takvog shvaćanja povijesti ”lišene ideologije” je neko buduće izdanje o vojnoj karijeri, primjerice Ratka Mladića, u kojoj će se generaciji koja Domovinski rat nije osjetila na svojoj koži, na 130 stranica govoriti o taktičkoj superiornosti Mladićevog zapovjedništva, dok će vapaji umirućih iz Škabrnje, Saborskog i Srebrenice biti svedeni na ”pothvat uklapanja”.
Nasreću ima i povjesničara koji misle drugačije. Werhasova riječka kolegica povjesničarka Tea Perinčić u našim je novinama mudro uočila da je ukidanje muzeja Narodne revolucije bila velika greška, te da moraju postojati specijalizirane ustanove koje će se znanstveno baviti ovim prevažnim dijelovima naše prošlosti – i Drugim svjetskim ratom i Domovinskim ratom . Samo tako možemo spriječiti da u budućnost kročimo potpuno oslijepljeni zbog zaborava prošlosti.
(Prenosimo s portala Novoga lista)