Javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije

Profit kao jedini ”režiser” stvarnosti je – dobili smo i geopolitičke, nekad nezamislive dokaze, put u propast. Od ranih 80-ih i posebice u posljednjoj dekadi opet je jedna totalitarna ideologija, ovaj put ideologija novca, osiromašila većinu i afirmirala populističku osnovu vladanja. Muzejski kustos niti kulturni administrator u zajednici ne stižu do tog, naizgled pre-složenog znanja. Čini se da im i ne treba, ali kako doista djelovati a da vas ne tiče stvarnost? Pa čak ni prošla.

Gdje, na primjer, muzeji objašnjavaju da barokni stil nije, najprije, pitanje ”života oblika” (Henri Focillon) nego rezultat napora protureformacije da stvori neodoljivo atraktivne i popularne hramove pokolebanih vjernika koje je trebalo prigrliti s novim entuzijazmom.

A, pomalo je bizarno da se pred našim očima u pola stoljeća uspio osoviti fatalan sustav vrijednosti kakav je  u 60-im godinama u SAD-u afirmirala svojim velikim utjecajem Ayn Rand.

Taj poziv na ”vrlinu sebičnosti” (što je i naslov jedne njene knjige) i herojstvo individualne poduzetnosti, vjerojatno je imao nekog šarma u svijetu preplašenom komunizmom. Činilo se da je taj poziv ubrzo i zaboravljen, no bila je riječ o većem trendu.

Edward Bernays, rodonačelnik svega što se zove javnim odnosima, njen prijatelj i sumišljenik, bio je dio iste globalne promjene. Libertarijanstvo je primijenjeno na ekonomiju najbolje i najefikasnije na Sveučilištu u Chicagu otprilike u dekadi od 1970. do 1980. godine. Odatle su stigli najinspirativniji impulsi po kojima je tržišna ekonomija postala svjetonazor.

Znamo li mudrost koju, kao znanost o upravljanju, krije kibernetika, lako je vidjeti da ni dokumentiranje prošlosti niti njena forenzika sami po sebi ne predstavljaju ništa više od skupa metoda i tehnologija

Po njemu je sve moguće  i potrebno monetizirati, a komoditizacija i ”otržišnjavanje” zahvaćaju sve djelatnosti i sve vrijednosti.

Iako sve do nedavna to nije bilo očito, kultura, uključujući baštinu, ima samo jednu mogućnost: da bude pretvorena u robu.

U definiciji muzeja stoji da je riječ o ne-profitnoj ustanovi, ali nerijetko vidimo da je to primljeno s izvjesnom rezignacijom – ili kao nesposobnost sektora ili kao zaostali idealizam nekog društva blagostanja. A nije nijedno ni drugo.

Muzej može izravno zarađivati novac, može biti i profitan, ali to je iznimno stanje koje ne može biti niti često, a kamo li da se smatra obavezom. U pravilu, kad muzej počne aktivno zarađivati, prestaje biti muzej. Možda i zadrži neke njegove osobine, ali nije muzej.

Nije mehanizam općeg dobra niti dogovoreni proces javnog pamćenja i nema poslanje koje podupire ijedan demokratski društveni dogovor.

U dobu kad živimo oživljavanje tradicionalnih religija, kad je neoliberalni stav ”da ništa nije važno” oštetio kredibilitet građanske, svjetovne duhovnosti, institucije javne memorije imaju svoju historijsku šansu. To je možda jedina preostala prilika za obranu humanističke etike i ideala društvene harmonije.

Ne mogu u tome biti same, ali ne bi trebalo da izostanu iz takvog pokušaja.

Malo je poznato da se (danas nepravom omalovaženi) Marx odrekao i materijalizma i klasičnog građanskog društva zagovarajući kao alternativu ”human society or social humanity” (10. teza o Feuerbachu). Ma kako to danas prevodili, zvuči kao davni poziv na duhovnost sekularnog društva.

No, jedva da nam treba davni glas velikog filozofa da bi nam dokazao potrebu svjetovne duhovnosti.

Zanimljivo je da ljudski rod nekako u isto vrijeme svoje povijesti, prije otprilike dvije i pol tisuće godina ima dva blistava uma, jedan na Zapadu (Platon) a drugi na Istoku (Lao Tze), koji pozivaju ljude da vlast nad sobom i nad društvom predaju mudrosti koja je iznad pukog znanja i znanosti, iako se njima neminovno služi.

Zašto se razgrađuju profesije? Da bismo kao građani bili prepušteni na milost i nemilost uzurpatorima društvene moći. Znamo ih historijski. U našim su muzejima njihovi tragovi, njihovi predmeti, njihova ostavština… To naslijeđe su ostavljali s namjerom da postane baština, da je nove generacije prihvate kao ostavštinu koja zaslužuje kontinuiranje.

S istim su razlogom i pisali povijest i pretvarali u predmete i zgrade kojima je bio cilj da potraju u vječnosti.

Prošlost nije smo temporalni fenomen. Bogatiji i brži imaju više prošlosti. Ona se proizvodi i namjerno, ponekad s izravnom namjerom da postane baština. Baština je tako često nametnuti skup vrijednosti, ali i posljedica trans-generacijskog dogovora.

Nositelji moći su osiguravali sebi vječnost to više što su je manje zasluživali – često na konvencionalne načine, plaćajući stotine godina redovnih misa za svoju dušu, gotovo doslovnim ucjenama umjetnika i znanstvenika koji su, da bi ostvarili uvjete za život i rad, slavili svoje gospodare.

Kad su ti gospodari bili vizionari, događao se uzlet umjetnosti i znanosti, na obostranu i zasluženu slavu.

Mnogi su, za razliku od javnih iskaza, potajno znali da je jedina vječnost ona naša, ljudske vrste. Tako je bilo važno da podare svoja imena muzejima za koje su, kao i mi, bili uvjereni da su tu za sva vremena.

U definiciji muzeja stoji da je riječ o ne-profitnoj ustanovi, ali nerijetko vidimo da je to primljeno s izvjesnom rezignacijom – ili kao nesposobnost sektora ili kao zaostali idealizam nekog društva blagostanja. A nije nijedno ni drugo

Zato je lako odgovoriti zašto su baš najznačajniji baruni-pljačkaši poletnog doba američkog kapitalizma iza sebe umjesto piramida i velikih grobnica ostavili muzeje.

Napunili su ih predmetima koji i nama znače mnogo (ne baš uvijek i ne na način na koji su htjeli) ali računica je, ako već ne genijalna, svakako lukava i pragmatična.

Njihova imena se nalaze pod timpanonima svih tih hramova umjetnosti i znanosti koje tako ljubomorno čuvamo.

Mi u Europi smo bili nešto prosvjećeniji i s manje obijesno stvorenih bogatstava, pa su se i europski velikani kapitala često zadovoljili imenom uklesanim zlatnim slovima na mramornim pločama u ulazima muzeja.

Američki muzeji su privatni, no, europski, ruski i kineski su uglavnom javni, ali raste broj privatnih muzeja i muzeja koje osniva civilno društvo.

Vlasništvo može biti nevažno, ali rijetko jest. Zato tek neka autonomna profesija može održavati kriterije javnog dobra ne uzurpirajući, dakako, ičije pravo da predlaže i stvara javno korisne sadržaje. Prioritetna maksimalizacija profita je izravno suprotstavljena kvaliteti proizvoda i održivosti razvoja.

Muzeji su, usput, prepuni dokaznog materijala o ishodima vrijednosnih opredjeljenja u zajednicama; sve su to nikad posve savladana poučna iskustva.

Ove kritičke opaske imaju temelj u uvjerenju da su muzeji i ostale institucije kolektivne memorije moćan društveni mehanizam za upravljanje vrijednosnim sustavima društva. To im je osnovna zadaća i poslanje – sve ostalo su metode ili tehnologije ostvarivanja te uloge. Oni su tu da kontinuiraju sve što je iz prošlosti prepoznato kao vrijedno da se nastavi.

Ako nije rezultat politike, spontani nastanak svakog muzeja je znak umirućeg srca nekog identiteta.

Pravi muzeji su pace-maker identiteta: tu su ne da ga zamijene kao mehaničko srce, nego da ga spasonosnim impulsima podsjećaju da nastavi svoje postojanje/djelovanje.

Muzeji su medij kontinuiteta. Javna memorija je tu da nas sačuva od ponavljanja prošlosti, da je pretvori u temeljne etičke lekcije, lišene mržnje ili osvete.

Muzeji rata postoje ili kao relikti institucionalne prošlosti ili su ih, umjesto struke javne memorije, stvarali vojnici i političari. Ostali su ili preimenovani ili su nastali kao muzeji mira – o ratu, ali s porukom da se ne ponovi.

No, struka se nije uspjela sebi dokazati, nije uspjela postati profesija nego je ostala puko zanimanje. Nije se uspjela nametnuti društvenoj zajednici kao autoritet i osigurati svoju važnost kao podrška i inspiracija razvoju.

U nekoj idealnoj poziciji, javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije. U nekoj utopiji bi strukovna asocijacija institucija javne memorije morala biti konzultirana u strateškom planiranju. Uostalom, ustavni zakoni sadrže neke esencijalne dijelove upravo takve, društveno dogovorene, javne memorije i definiraju države u nekim osnovama identiteta koji je u njihovoj podlozi.

Prošlost nije smo temporalni fenomen. Bogatiji i brži imaju više prošlosti. Ona se proizvodi i namjerno, ponekad s izravnom namjerom da postane baština. Baština je tako često nametnuti skup vrijednosti, ali i posljedica trans-generacijskog dogovora

U idealnoj državi bi politika predala institucijama javne memorije u zadatak taj vitalni dio memorije kojeg zovemo identitetom.

Samo profesije mogu osigurati kvalitetan sadržaj demokratskim procesima pregovaranja o društvenom ugovoru; njime se uvijek iznova definiraju osnovi prosperiteta, mira, pravde i slobode. Iako idealna država ne postoji, a teško da će se i profesija javne memorije uspostaviti, ne smeta graditi i jednu i drugu prema nekoj idealnoj viziji ili bar tu viziju znati.

Zadaci muzejskih ustanova stoga tek jedim dijelom ovise o znanosti koja stoji iza njihovog istraživanja. Ako su muzeji tu ne da budu kroničari naše stvarnosti nego njeni aktivni akteri, na jednak način na koji je to javno školstvo ili javno zdravlje, onda ne treba dokazivati očitu kibernetičku prirodu muzeja i pronalaziti (doista) mnoštvo argumenata za to.

Znamo li mudrost koju, kao znanost o upravljanju, krije kibernetika, lako je vidjeti da ni dokumentiranje prošlosti niti njena forenzika sami po sebi ne predstavljaju ništa više od skupa metoda i tehnologija.

Smisao laboratoriju daje konačni cilj istraživanja. Tek upotreba muzeja, svrha tog rada, otkriva smisao institucije. On je kibernetički, protu-djelatni. Ako sastavite listu prijetnji kojima je neka zajednica izložena u svojem namjeravanom harmoničnom kontinuitetu (prosperitet, zdravlje, održivost, vladavina prava…) onda ste ujedno definirali i zadatke muzeja.

Zadaci svih profesija i svih institucija su po svojoj prirodi isti. Nisu muzeji tu, naravno, da budu panaceja – lijek i rješenje za sve nevolje, nego da svim rješenjima, svih nevolja, prilože ponešto i to na osnovu svoje središnje kvalitete: stručnog znanja i znanstvene opremljenosti da artikuliraju prijenos kolektivnog iskustva.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora