Javna memorija uči nas o građenju i razaranju, ratu i miru

Kako učiniti da značaj baštine bude što jasniji svim društvenim protagonistima? Kako utjecati da se kvaliteta uči, hrabrost dopusti, trud honorira…? Najkraće, dobrom upravom, ali na to je teško utjecati. No, organiziranost struke nije izvan domašaja. Dobro organiziran sektor mogao bi istupati s jedinstvenom i snažnom argumentacijom prema državi i prema ostalim društvenim partnerima.

Najstarija muzejska asocijacija na svijetu ujedno je i najsvjetliji primjer te vrste, no, premda muzejsko zanimanje nije stasalo u baštinsku profesiju, u mnogim je zemljama shvaćeno da je organiziranost sektora uvjet društvenog statusa. Čini se po svemu da svijet neće uspjeti formirati tu profesiju kustosa javne memorije, sastavljenu od specijalističkih zanimanja kao što su muzealci, arhivisti i bibliotekari, na sličan način kako je to učinila svojedobno medicina postajući ujedno i javnom službom na raspolaganju građanima.

Privatizacija javnih službi je ozbiljno oštetila i zdravstvo i obrazovanje. Taj se proces obavlja obezvređenjem javnih službi, umanjivanjem javnog značaja znanstvenika, praktičnim ukidanjem javnih intelektualaca i nezavisnih kulturnih radnika, ukidanjem ugleda društveno-humanističkog obrazovanja, napuštanjem provjerenih metoda mjerenja kvalitete, te birokratizacijom sustava.

Ako se svemu doda da je svijest ljudi već natopljena uvjerenjem da je sve što je ”besplatno” ujedno i bezvrijedno, imamo, čini se, ireverzibilan proces.

Efikasnost degradacije ili svake agresije je notorna činjenica. Srušiti i uništiti u jednom sitnom trenutku decenije kolektivnog truda je upravo zavodljivo lako. Sve suprotno je teško i dugotrajno. K tomu, sve siromašnija država, mediji predani na nemilost korporacijama i ”box-office” kriterijima (prema stanju blagajne, dobro je ono što donosi najveći profit) su tsunami koji će pomesti svaki dugoročno važan vrijednosni sustav koji nije u vlasti kreatora profita.

Kulturni prostor i sam je sve više zagađen merkanitilizacijom, na jednak način na koji je ekonomski zagađen financijalizacijom a duhovni praznovjerjem i institucionalizmom. 

Na kraju ovako hitrog pogleda, valjalo bi spomenuti da se uvijek najspremnijima nude rješenja koja oduzimaju dušu. Nova desnica, tzv. Alt right, i pokret identitarijanizma, najčešće nude zaštitu nacionalnog identiteta kao vraćanje u prošlost, suprostavljanje drugima, okrivljavanje drugih, zatvaranje pred izazovima realnog života koji podrazumijeva promjene i kreativno podešavanje.

U onome što nude ima i logike i istine baš u mjeri u kojoj su suvremeno društvo izdali političari prodani korporacijama i u mjeri u kojoj je nestala sa scene tzv. građanska ljevica.

Na ruku im ide ugroženost, strah od nestajanja, strah od promjena, strah od drugih – nesigurnost i nepouzdanost institucija i sustava. Tu se pojavljuje paradoks koji šteti i muzejima.

Nova desnica zagovara jaku državu koja je uz nacionalni i vjerski okvir siguran tutor svim građanima. Privid je da zagovaranje profesija kao javnih službi liči na isti projekt; trodioba vlasti će, recimo, biti zajednička svakom političkom opredjeljenju, ali tek vladajući sustav vrijednosti određuje karakter društva.

Kako je bilo moguće zapostaviti važnost sektora javne memorije? Nije zapostavljena, ali je sektor rascjepkan i takav – bez vlastitog profesionalnog društvenog poslanja, ostavljen na raspolaganju nositeljima društvene moći.

Kako bi izgledali arhivi kad bi u njima doista bilo sve što je s vremenom pohranjeno i kad bi njima upravljali stručnjaci s odgovornošću javnih intelektualaca?

Politika je s pravom prokazana kao kompromitiran i nedostojan posao,  glamurozan, dakako, ali bez šanse da kao sustav u sebi zadrži kvalitetne, moralno integrirane pojedince. Sustav i kontekst naprosto ne omogućavaju da neki stasaju u državnike ili bar hrabre tribune.

Bez vjerodostojnog, društvenog poslanja politika se sve više čini samo-ukinutom profesijom. Baš stoga što se s razlogom vrednovala volja građana za participacijom, politika nije mogla usvojiti profesionalne standarde koji bi takvu participaciju isključivali.

Ako već pojedinačni političari, ograničeni mandatima mogu i biti profesionalno nedorasli izazovima upravljanja društvom, to svakako ne smije biti administracija na koju se oslanjaju, koja uistinu mora biti profesionalna.

Čini se da se u većini tzv. demokratskih zemalja i politički nepismena osoba ili sociopat mogu domoći političkog mandata i doći u priliku da uzurpiraju vlast. Dovoljna je podrška korporacija i medija uz populistički program koji podilazi niskim strastima gomile.

Potpuni izostanak institucija javne memorija iz tih društvenih okolnosti je, koliko nelogičan, toliko i opasan. Dio problema je što ni sami stručni djelatnici tih institucija ne misle da je u tome išta sporno.

Zato se, u novije vrijeme, sve više događa da muzeje i druge memorijske projekte prave i organizirani građani.

Kreativna energija društveno odgovornih i ujedinjenih pojedinaca je dragocjena, a ponekad nezamjenjiva i neponovljiva. Koliko god smatrali da je idealno rješenje autonomna profesija javne memorije, društvena stvarnost mora podrazumijevati i sva druga, javno korisna rješenja kao legitimna. Riječ je uvijek samo o kvaliteti djelovanja u djelu javnog interesa.

Tako valja gledati i na brzi porast broja privatnih muzeja. U Kini je to barem stotinjak, često i golemih muzeja godišnje i uvijek je analiza njihovog statusa najrječitiji nalaz i o struci i o samom društvu. Svijet koji se više ne da podijeliti na jednostavne ideološke predloške treba drugačije institucije i akcije.

Definicija muzeja je oduvijek morala imati članke koji su je u praksi širili pa tako danas s pravom govorimo o baštinskom sektoru u kojem su muzeji možda samo najkomunikativnije ustanove među svima koje se bave javnom memorijom. Nije utješno znati da ćemo propustiti nadograditi suvremeno društvo organiziranim, javnim sustavom javno formirane i odgovorne društvene memorije.

S druge pak strane, bilo bi teško očekivati da moćni aspiranti na vladanje društvom prepuste odlučnu riječ znanstvenicima i stručnjacima. Potonji bi, naime, mogli izgraditi objektivnu, nepristranu procesualnu platformu gdje bi se građani na osnovi njihovih prijedloga dogovarali s kojom pameću će napraviti sljedeći razvojni korak. 

Oni bi, uz korisnije javno obrazovanje, olakšali  građanima izbor: koju svijest i savjest žele imati ili za sobom ostaviti kao osnovu za dogovore u zajednici odnosno društvu. Baštinske institucije bi najbolje ispunile svoju funkciju kad bi, sljedstveno svojoj kibernetičkoj prirodi (a posvećene vrijednosnom sistemu), postale demokratski forum za stalni uvid i raspravu o vladajućim društvenim ”normama”.

Te ”norme” su, baš kao i zakoni i propisi po kojima se organiziramo, kvalitativni orijentir u kontinuiranoj raspravi i uvidu – bilo da je riječ o pravdi, istini, ljepoti ili zdravlju – ma kako ih tko i u kakvom identitetskom okviru razumio.

Takva javna memorija naučila bi nas korisne stvari za preživljavanje čovječanstva – prirodu građenja i razaranja, prirodu dobra i zla, prirodu rata i mira…

Naučila bi nas ideji baštine kao svijesti da je raznolikost bogatstvo koje uvjetuje sva ostala. 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora