Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek

Loše je po tebe, i opasno, kad te navedu u stupicu da se u svojim novinskim člancima (novinskim esejima, pričama, analizama itd.) baviš sobom i svojim slučajem. Ali moram, barem još ovaj put: Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija u Vladi RH, dala je intervju Jutarnjem listu, naslova: “Ministrica o Benkovcu, Thompsonu, Jergoviću…: Ekstremna ljevica idealizira Jugoslaviju, a ekstremna desnica gura nas pod simbole NDH”.

Izvanredno vođen i za današnje hrvatske prilike novinarski vrlo hrabar (razgovor je vodila Ivanka Toma), moje se neznatnosti intervju dotiče u jednom pitanju i odgovoru. “Predsjednik Republike Zoran Milanović primio je Miljenka Jergovića nakon ružnih prijetnji koje je dobio. Jeste li vi razgovarali s Jergovićem?” Ministrica u ukupno sedam riječi osuđuje “poruke gospodinu Jergoviću”, i to uvjetno, uz prethodnu ogradu, uopćavanje, da ne kažemo i relativizaciju: “Nisam s njim razgovarala, ali sam puno puta, pa i ovih posljednjih dana, jasno iznijela stav o tome da osuđujem napad ili prijetnju upućenu bilo kojem građaninu, posebno umjetniku ili novinaru. U tom smislu osuđujem i poruke gospodinu Jergoviću.” (Uzgred budi rečeno, naravno da nije sa mnom razgovarala, niti smo se ikad sreli i upoznali, osim što smo si jednom, za Interlibera, rekli: dobar dan.)

Nakon sedam riječi razblažene, uopćene i relativizirane osude “poruka”, gdje se moj “slučaj” zatekao među prijetnjama (a ne “porukama”) upućenim “bilo kojem građaninu, posebno umjetniku ili novinaru”, slijedi šezdeset i pet riječi u kojima ministrica osuđuje moju reakciju na napad. Pa kaže: “U ovoj atmosferi huškanja mislim da je njegova reakcija u kojoj je implicitno odgovornost za grafit na svojoj zgradi pokušao pripisati premijeru i ministru unutarnjih poslova bila krajnje neprimjerena jer time pokazuje nepoštovanje prema hrvatskim institucijama koje štite i njega i sve hrvatske građane. Istovremeno mene mnogi ovih dana napadaju, pa i prijete mi, zato što Ministarstvo vrlo izdašno financira izdanja i prijevode njegovih knjiga.”

U kontranapadu, nakon mlake obrane, gospođa Obuljen Koržinek nastupa vrlo žestoko, ne žaleći ni da žrtvuje istinu. Recimo, kaže da Ministarstvo “vrlo izdašno financira izdanja i prijevode njegovih knjiga”. Prijevode, istina je, sufinancira, ako se moj inozemni izdavač obrati Ministarstvu, ali njihova izdanja ne financira. Također, ako je prema prijevodima mojih knjiga Ministarstvo “vrlo izdašno”, koji su to pisci i djela prema kojima nije? 

Ali zanimljivije mi je ono što ministrica Obuljen Koržinek kaže u prethodnoj rečenici: optužuje me da sam, upućujući odgovornost za napade kojima sam izložen, ili za, kako ona veli, “poruke”, na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, pokazao “nepoštovanje prema hrvatskim institucijama koje štite i njega i sve hrvatske građane”. Kada je osuđivala “poruke” koje su mi upućene, gospođa je prvo izvoljela spomenuti sve ostale, “bilo koje građane”, “posebno umjetnike ili novinare”, a sad, kad govori o tome da institucije nekoga štite, prvo će spomenuti mene, pa tek onda i sve druge. Ali nije to ono što mene ovdje zanima i što je, zapravo stvarna i jedina tema ovoga članka.

Gospođa ministrica kaže da je moja reakcija “krajnje neprimjerena”, jer njome pokazujem “nepoštovanje prema hrvatskim institucijama”. Premda sam jasno i precizno rekao da odgovornim smatram predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova u toj Vladi Davora Božinovića, dok o institucijama koje, na osnovu demokratske (još uvijek demokratske) volje građana, njih dvojica zaposjedaju, nisam rekao ništa. 

U posljednjih osamdesetak godina u našim je krajevima postojao samo jedan čovjek čije je ime bilo izjednačeno s institucijom, pa je čak to ime bilo upisivano i u zakonske odredbe. Zvao se Josip Broz Tito. Prije njega, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, također je postojalo jedno takvo ime, ono Ante Pavelića. A sad se, u odgovoru ministrice Nine Obuljen Koržinek na pitanje novinarke Ivanke Tome, pojavljuju čak dva čovjeka kao dvije žive institucije, prema kojima ja pokazujem nepoštovanje. 

Od ovog me je najprije prošla blaga jeza, jer zna se što slijedi u društvu u kojem ljudi bivaju izjednačeni s institucijama koje su zaposjeli, a pogotovu što se događa s onima koji ne pokazuju poštovanje prema takvim institucijama. Zatim sam se malo ohrabrio, spreman braniti se, bude li obrana dopuštena, da ja naprosto nisam znao to da su Andrej Plenković i Davor Božinović institucije. Naime, i za Pavelića znamo kad je sastavio i oktroirao sedamnaest Načela Hrvatskoga ustaškog pokreta, kao i kada se uz blagoslov i poklon svih smrtnih i besmrtnih institucija proglasio za Poglavnika, kao što i za Tita znamo kad je i kako postao živa institucija, a onda i doživotni i nesmjenjivi Predsjednik SFRJ, ali nas nitko ni na koji način nije obavijestio da su i gospoda Plenković, i Božinović postali institucije.

Da sam to znao, sasvim sigurno ne bih institucije krivio za ono što mi se događa, nego bih im, s obzirom na povijesna iskustva s prethodnim ljudima-institucijama, bio zahvalan što mi nisu priredili nešto mnogo gore i strašnije. Jer da, doista, poštovana gospođo ministrice, priznajem manje je strašno kada vam samo prijete smrću po zidovima iza kojih živite, nego kada vas (kao Antu Zemljara, Dragoslava Mihailovića, Antu Stamaća, Evu Grlić, Zvanu Črnju…) strpaju na Goli otok, ili vas pošalju u Jasenovac (kao Mihovila Pavleka Miškinu, Antuna Barca, Iliju Jakovljevića…)

Da sam znao da su gospoda Andrej Plenković i Davor Božinović žive institucije, ne bi mi na kraj pameti bilo da se ikome i požalim zbog onog što mi se događa, niti da na taj način budim dodatni bijes i gnjev prema sebi kako u Vladi RH, tako i u obavještajnoj i paraobavještajnoj zajednici, te u glasilima koja ona financira. Ali morate i vi mene, gospođo, razumjeti.

Država nije ilegalna ustanova, premda u mnogo čemu mora djelovati u diskreciji, pogotovu kad se osjeti ugroženom. I ne može biti toga da se mimo znanja svih njezinih stanovnika – da ne upotrijebim tu Kolindi Grabar Kitarović tako neomiljenu riječ: građani – stvaraju maršali, doživotni predsjednici i poglavnici. Razumijem ja da postoje u državi tajne službe, ali premijer i ministar nisu tajne službe.

Onda, moramo se upitati – pod uvjetom da su pitanja i dalje dopuštena – jesu li gospoda Plenković i Božinović jedine žive hrvatske institucije, ili postoji još netko? Ne računajući, naravno, gospodu Modrića i Šukera. Spadaju li, možda, svi članovi Vlade u rang institucija? I što se događa kada netko od njih, recimo gospođa Žalac ili gospodin Vili Beroš Mali, bivaju smijenjeni? Dolazi li tada do demontaže institucija, ili oni i dalje ostaju institucionalizirani? Ovo doista nije ironija, nego sve vrlo ozbiljna pitanja. Kada živi ljudi postaju institucije, mudrost je odustati od otpora i batine, stvarne i simbolične, primati kao institucionalni dar. Tako bih ja primao napade na sebe, e da sam znao ono što sada znam.

Gospođa ministrica kaže: “Jergović je, prema mojem mišljenju, odličan pisac i bez obzira na njegove političke stavove, s kojima se ne slažem, njegove knjige trebaju dobivati potporu Ministarstva.” Pođimo opet od kraja: knjige nekoga hrvatskog pisca trebaju dobivati potporu za prevođenje, ako to zatraži stvarni inozemni izdavač, kojemu novci za sufinanciranje prijevoda stižu nakon što knjigu objavi.

To je, ponovimo, prije dvadeset i kusur godina zacrtao ministar Božo Biškupić, čega bi se gospođa Obuljen Koržinek morala do u detalj sjećati. Kako uvesti diskriminacijski propis da Jergovićeve knjige takvu potporu prestanu dobivati? Jedino tako da i Jergovića institucionalizirate, jer kao što postoje pozitivne, tako postoje i negativne institucije. Ali ni u tom slučaju, kao ni sad, nije stvar dobre volje hoćete li poštovati propise i zakone države kojom upravljate i kojom ste, vidim, institucionalizirali svoja imena.

Gospođa ministrica ima potrebu reći da se ne slaže s mojim političkim stavovima. Ima, dakle, potrebu ograditi se. Neobično je, da ne kažem i zloslutno, kada se političar ograđuje od političkih stavova jednog književnika. Jer to onda nikad nisu politički stavovi, nego je riječ o nečemu dubljem i bitnijem.

Moje mišljenje o NDH i Anti Paveliću, kao ni moje mišljenje o Adolfu Hitleru, nije politički stav. Kao što politički stav ne može biti ni mišljenje o onima koji obožavaju i veličaju NDH.  A na to se, zapravo, svodi suština ovakve priče o političkim stavovima. Da se gospođa zaista ozbiljno ima s čime ne složiti kada je o mom pisanju riječ, to ne bi mogli biti politički stavovi.

Veli gospođa ministrica: “Jergović je, prema mojem mišljenju, odličan pisac”. Ne znam kako je takvo mišljenje stekla, ali mi se čini da bi za nju važnije trebalo biti kakav je tko pisac u kanonima i imaginarijima europske, južnoslavenske, hrvatske književnosti. No, za ovu cijelu stvar i to je nevažno.

U Hrvatskoj kakvu ja zamišljam i volim, i čiju sam solidarnost i čistu neokaljanu ljepotu posljednjih dana, nasuprot svim napadima i uvredama, doživljavao, ministrica kulture u zaštitu bi uzela onog najmanjeg hrvatskog pisca, za kojeg ni u susjedstvu ni u Europi nitko nikad nije čuo, kojeg su napali oni koji su joj po svemu od njega bliži. To je, draga moja gospođo Nina Obuljen Koržinek, moj politički stav.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Tko su to hrvatske institucije: kratko i ljubazno javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti
    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet
    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb
    •  Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu
    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela

> Svi tekstovi ovog autora