Je li bio uspješan bijeg Danijela Dragojevića?

Nije on oduvijek bio takav kakvim ga u posljednjih tridesetak godina prikazuju: u se zatvoren, osobenjak i urbani pustinjak, koji odbija sva priznanja, nagrade i počasti, a naročito one koje bi mu mogle egzistencijalno pomoći.

Recimo, na naslovnici BestBooka za veljaču 2024. vidimo ga na fotografiji Feđe Klarića s dopola ispijenom kriglom piva, koju prinosi usred riječi nekoga živog razgovora. Jedna je to od nekoliko slika snimljenih istoga dana u Splitu, prije skoro pola stoljeća.

Na drugoj vidimo ga za stolom, u nedavno zatvorenom kafiću Gaga, sa slikarom Matkom Trebotićem i pjesnikom Srećkom Dianom. Četrdeset i jedna mu je, Trebotić godinu je mlađi, a Diana, jedini u odijelu i s kravatom, bivši ravnatelj Splitskog arhiva, odavno već je penzioner.

Na trećoj Klarićevoj fotografiji, snimljenoj možda stotinjak koraka dalje, u pokretu je, s kaputićem je preko lijeve ruke i s aktntašnom u desnoj. Po svemu čini se da su neka sunčana zimska ili ranoproljetna doba, a možda je i kasna jesen. Nekim je poslom došao iz Zagreba, naišao je fotoreporter, i slikao ga zajedno s društvom. Drugo je bilo vrijeme, drukčiju su ulogu fotografije igrale u čovjekovu životu. Čak i ako si, kao Danijel Dragojević, bio čuven pjesnik, slikali bi te rijetko, jednom-dvaput godišnje, i svaka bi tvoja fotografija istovremeno bila i javna i privatna.

Nije postojala ideja o denuncijantskoj naravi slike, nisu postojali tabloidi, nismo imali što jedni od drugih skrivati. Uhođenjem bavili su se samo Udbini žbiri.

Pola ljudskog života kasnije, kada je i mladi fotograf već bio umirovljenik, i smanjila se nekad velika generacijska razlika između njega i pjesnika, isto je onako kao nekad u Marmontovoj ulici presreo pjesnika, koji je opet navratio u Split. Ali čim je Feđa Klarić podigao kameru, Dragojević se dao u bijeg.

Tri tako nastale fotografije postale su čuvene, ali ne zbog onog što pokazuju: čovjeka u trku, iz stražnjeg profila i s leđa, tjelesno još uvijek vrlo spremnog. Postale su čuvene zbog onog što, po mišljenju javnosti, dočaravaju i prikazuju: narav pjesnikovu i njegov stav prema javnosti i prema vlastitom senzacioniranju u ova naša naopaka doba. Tako je Dragojević bježeći na čas bio prisutniji nego što bi bio da nije bježao.

Što se, međutim, dogodilo u tih četrdesetak godina, između dvije ulične splitske fotoseanse? Zacijelo, promijenio se svijet. I promijenile su se svrha i smisao, ali i učestalost fotografiranja.

Još je 1975., naročito pod socijalizmom, trajalo ono doba kada je svaka fotografija kojom nas netko ulovi bila po jedna ikona s ikonostasa nekog porodičnog ili osobnog fotoalbuma. Danas, prosječni se građanin u jednome danu, ili u jednom tjednu, više puta uslika nego za cijele 1975. godine.

Međutim, u našim su se životima, pa tako i u Dragojevićevom životu, promijenile i neke mnogo važnije stvari. Velika povijest još jednom se, ovaj put vrlo upečatljivo, utisnula na naše osobne i porodične povijesti.

Nakon komunističke revolucije iz 1945. odvila se nacionalna revolucija iz 1990, a sa svakom se revolucijom formiraju nove (revolucionarne) elite. Naročito je to važno u umjetnosti i u književnosti, gdje ne postoje egzaktni oblici vrednovanja, tako da se u umjetnosti i u književnosti raste ili pada u skladu s nečijom pozicijom u odnosu na revolucionarna zbivanja, a ne u skladu sa stvarnim umjetničkim i književnim vrijednostima. Tako je bilo 1945, a tako će biti i 1990.

Nedaroviti pjesnici u revoluciji vide svoju priliku. Nastane velika gužva na ulazu u antologije. Dok jedne bacaju kroz prozore, drugi provaljuju na kapije i sporedne ulaze.

Danijel Dragojević nije provaljivao. I sve je od toga započelo. Njegova imena neće 1990. biti na revolucionarnim proglasima. A uskoro ga, nakon što se stvori gužva oko književnih nagrada i novih državnih ordena – politički zaslužnim i podobnim umjetnicima: Red Danice hrvatske, s likom Marulića Marka, četrnaesto u važnosnom slijedu nacionalnih odlikovanja – Danijel Dragojević svjesno će započeti s odbijanjem priznanja.

Neće osjetiti potrebu da obrazloži svoja odbijanja, ali javnost, točnije nižepozicionirani administratori hrvatske književnosti, pisci i pjesnici, redom oni koji će slaviti njegov navodni prezir prema priznanjima, stvorit će narodno vjerovanje, dogmu i općeraširen stav zašto on to čini. I u tom vjerovanju, naravno, mali je, skromni brlog u koji će se sami smjestiti, sve sa svojom pravednošću i ispravnošću, sa svojim poštivanjam Dragojevićeve veličine.

U neka doba počinje se širiti i legenda da je pjesnik odbio da ga Razred za književnost predloži u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Je li se to zbilja dogodilo, kako se dogodilo i tko je u tome sudjelovao, naravno da nećemo saznati. Premda bi to, naravno, bilo nužno, makar kao gesta samopoštovanja jedne žive, sebe svjesne kulture i književnosti.

Ali da bismo o tome išta saznali, potrebno bi bilo ustvrditi da se nešto stvarno i dogodilo, da nešto nije tek legenda o hrvatskim kneževima i o nestalome hrvatskome kralju Petru Krešimiru IV.

Time što se kaže da se nešto upravo tako dogodilo, pa se i opiše to što se dogodilo, preuzima se odgovornost, iskazuje se ozbiljnost, prihvaćaju se sve posljedice…

Ako je, pak, legenda u pitanju, tada odgovornosti nema. Tada slobodno možemo dalje razvijati mit o redovničkoj skromnosti, dosljednosti, strogosti i izuzetnosti, o svetosti skoro, o blaženištvu zasigurno, pjesnika Danijela Dragojevića.

Svi će punih usta reći: najvećega! Premda pjesništvo nije natjecanje u bacanju kamena s ramena, pa da je tu najvećih. I premda bi se o Danijelu Dragojeviću malo drukčije govorilo da nije na vrijeme počeo odbijati nagrade i priznanja i da nije dopustio stvaranje te legende, koja može biti i istina, ali u istinu ćemo povjerovati samo ako je jasno izrečena i dokumentirana, s datumom i imenima sudionika, o odbijanju da ga Razred za književnost predloži u redovito članstvo HAZU.

Ne bi sav taj hrvatski književni i kulturni svijet o Danijelu Dragojeviću govorio kao o najvećemu da ih pjesnik na vrijeme nije vrlo jasno izvijestio o tome da im neće biti konkurencija za beriva, nagrade, ordene, priznanja i članstva.

Uostalom, drukčije su se prema njemu znali ponijeti dok god im se činilo da on skupa s njima baca taj kamen s ramena. Posljednji put događalo se to kada su u ljeto 2009. dnevne novine Nine Pavića objavile vijest da Hrvatski radio u svojoj jesenjoj šemi ukida posljednje dvije emisije koje je kao umirovljenik još uređivao Danijel Dragojević.

Pjesniku je tad bilo sedamdeset i pet, ali je intelektualno i duhovno bio u najboljim godinama. Raspoložen za rad, svjež i na svaki način prisutan, bio je, međutim, u određenom smislu smetnja. U nekoj ozbiljnoj i odgovornoj kulturi bilo bi dragocjeno da takav pjesnik – i tada su ga nazivali najvećim, jer je već i tada odbijao priznanja – ima svoju emisiju na javnom radiju, pa još u elitnom cjelodnevnom programu za kulturu, i takva bi emisija bila održavana do posljednjega pjesnikova daha, ali u Hrvatskoj, na Hrvatskoj radioteleviziji, u hrvatskoj kulturni i književnosti stvari malo drukčije stoje.

Bez ikakve buke, bez protesta onih koji će i danas Dragojevića slaviti, nestalo je njegovih emisija. Osim mog teksta u istim tim Pavićevim novinama, naslovljenog s optimizmom koji je, eto, ostao neugašen: “Što je Hrvatskoj danas Danijel Dragojević”, izašao je u tadašnjem Novom listu još tekst Predraga Lucića i to je bilo sve. Domoljubni su komentatori mučali grobnim mukom. I to je bio kraj. Bila je to posljednja prigoda u kojoj im je svima skupa Dragojević u nečemu bio smetnja i konkurencija.

Devedeseti rođendan proslavili su mu, vrlo živo i živahno, praktično na sve strane, u novinama, pa čak i na istom onom Hrvatskom radiju, u istome onom programu za kulturu. Opet su slavili njegovu neprisutnost, kao što to već desetljećima čine.

Ne postoje knjige sabranih ni odabranih Dragojevićevih pjesama, kao što ne postoje ni njegova sabrana ni odabrana djela. Svaki njegov naslov ima samo po jedno izdanje, jer on ne dopušta obnovljena izdanja. Zahvaljujući tome, jedino Dragojevićeve knjige imaju kolekcionarsku vrijednost, pa ih bukinisti i antikvari mogu prodavati po ozbiljnim cijenama. Pitanje je, međutim, čitaju li kolekcionari te skupo plaćene knjige.

Izbjegavajući ceremonijale i živeći životom običnoga hrvatskog umirovljenika, koji je, kao i njegov fotograf Feđa Klarić, radni vijek proveo živeći od novinarske plaće, Danijel Dragojević pokušao je izmaknuti revoluciji i niskim i bijednim estetskim i kulturnim kriterijima koji iz revolucije proisteknu.

Kao što nitko nije mogao slijediti njegov pjesnički i esejistički stil i način, tako nitko nikad nije mogao ništa reći o Dragojevićevim političkim i svjetonazorskim pogledima iz revolucionarnih vremena. Koliko god se ti mužići hrvatske književnosti poput starih frajli skandalizirali pitanjcem je li Danijel Dragojević lijevi ili je desni, istina je da ih upravo to najviše i zanima. Njegovu poeziju ionako ne osjećaju i ne razumiju.

Nas, pak, zanima je li uspješan bio njegov bijeg. Odgovora nema.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Danijel Dragojević, pjesnik koji je u revolucionarna vremena odbio pristati na bacanje kamena s ramena).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora