novinarstvo s potpisom
Kada je prije trideset godina svrgnut komunizam, širom Srednje i Istočne Europe te zatim novonastalih država raspadom Sovjetskog saveza, probuđene su velike nade kako će postkomunističke zemlje naći brzi priključak na Zapadnu Europu te tako nakon dugogodišnje diktature opet postati normalno demokratsko društvo.
Mi nešto stariji se dobro sjećamo radosne, danas vidimo nerealne, anticipacije jedne nove Europe kao prostora slobode i solidarnosti, vladavine prava i ravnopravnosti svih građana bez obzira na etničke, socijalne, generacijske i spolne razlike.
U kontekstu euforije rušenja Berlinskog zida je stvoren snažan osjećaj da liberalna demokracija nema alternative jer je trebalo što prije prevladati sve posljedice radikalne podjele između demokracije i komunizma, slobode i totalitarizma kao i sve ostale oblike diskriminacije, neravnopravnosti i nijekanja temeljnih ljudskih prava.
U prvim godinama nakon naglog zaokreta koji se dogodio 1989. godine, vizija zapadne liberalne demokracije je bila povezana s idejom pružanja istih šansi svim građanima i zemljama, slobodom kretanja građana, pravom na javno izgovorenu riječ, afirmacijom pravne države, trodiobom vlasti i slično.
O realizaciji tih snova i razočaranjima što se neka željena očekivanja nisu (u potpunosti) ostvarila se u organizaciji
Centra Miko Tripalo prošloga tjedna dva dana intenzivno i interdisciplinarno raspravljalo na međunarodnoj konferenciji “Europske vrijednosti, države članice i budućnost EU.”
Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo je široj javnosti nedovoljno poznat kao izuzetno značajno mjesto okupljanja i dijaloga znanstvenika, stručnjaka i javnih djelatnika o različitim aktualnim temama i društvenim dilemama. O kvaliteti tih susreta i rasprava govore publikacije Centra o kojima zainteresirani mogu više saznati posjetom portalu tripalo.hr.
Na prošlotjednoj konferenciji o Europskim vrijednostima Centar Tripalo je okupio dvadesetak znanstvenika, stručnjaka i diplomata iz različitih područja, politike, prava, obrazovanja i kulture te nekoliko utjecajnih europskih diplomata.
Na tom impresivnom skupu su u dobro promišljenim panelima znalački obrađene četiri tematske cjeline: sloboda, solidarnost, pravda i vladavina prava te participacija.
Kao ilustraciju sveobuhvatnosti i relevantnosti konferencije navodim samo neke od dvadesetak tematskih naslova i pred(st)av(lj)ača: Sloboda kao temeljna vrijednost EU: formalne aspiracije i svakodnevni izazovi (S. Guerra); Solidarnost u pravu EU: priča o ustrajnosti i funkcionalnosti (A. Martinović), Egzistencijalni izazov za Europsku uniju: nezavisnost sudstva i učinkovitost zaštite temeljnih prava (G. Selanec, Ustavni sud RH); Participacija kao temeljni čimbenik građanstva (M. Giugni); Sudjelovanje javnosti – princip europskog administrativnog prostora i njegova implementacija u Hrvatskoj (P. Djurman).
Ova međunarodna konferencija je dio projekta Centra Miko Tripalo “Europske vrijednosti u novoj državi članici: Hrvatska u prvih pet godina članstva u EU.” Projekt je, prema definiciji samog Centra, usmjeren na razumijevanje važnosti usvajanja, poštivanja i implementiranja fundamentalnih europskih vrijednosti u državama članicama.
Cilj projekta o Europskim vrijednostima je naglasiti nužnost pokretanja dijaloga i poučavanja što one uistinu jesu, koja je njihova intrinzična vrijednost za europska drustva, te na koji način nacionalni i lokalni akteri kao sto su mediji, civilno društvo i akademska zajednica, mogu sačuvati i promicati njihovu ulogu u različitim područjima društvenog života u vlastitoj zajednici.
Međunarodnoj su konferenciji, u režiji Centra Tripalo, prethodila dva okrugla stola uz jasno definirane tematske cjeline: “Građanska prava i izazovi demokracije u Hrvatskoj,” te “Pravda, jednakost i različitost u Hrvatskoj.” Rasprave na tim skupovima su bile u velikoj mjeri usmjerene na probleme i izazove koji stoje na putu demokracije u Hrvatskoj kao novoj državi članici EU-a.
Neprocjenjiva je uloga Tripalova projekta u podizanju razine svijesti o važnosti hrvatskog članstva u Europskoj uniji kao i o njegovom utjecaju na čuvanje i promicanje fundamentalnih europskih vrijednosti u hrvatskome društvu.
Međunarodna konferencija je sadržajem i sudionicima omogučila makroperspektivalni i komparativni pogled na pitanja prihvaćanja i primjene europskih vrijednosti u pojedinim zemljama.
Nekoliko sudionika je konstantiralo retrogradne tendencije u zemljama kao sto su Mađarska i Poljska te izrazilo zabrinutost zbog porasta suverenističkih pokreta i stranaka. Svima je jasno da je suverenizam moderna inačica starog nacionalizma.
Postavlja se pitanje kako je moguće da se nakon 30 godina stvari mijenjaju u negativnom pravcu te se jačanjem populizma i opredjeljivanjem za neliberalnu demokraciju, što god to značilo, odustaje od nekih fundamentalnih europskih vrijednosti.
Ugrožene su ne samo medijske slobode i poštivanje ljudskih prava, nego i druga osnovna načela Lisabonskog ugovora i Povelje o temeljnim pravima – sloboda, jednakost, vladavina prava, neovisnost medija, dostojanstvo i solidarnost.
Stoga treba kontinuirano analizirati utjecaj fundamentalnih europskih vrijednosti na procese demokratskog donošenja odluka i upravljanja, kao i na razumijevanje tih vrijednosti unutar političkih stranaka i društvenih skupina kao sto su organizacije civilnog društva, mediji, interesne skupine, akademska zajednica. Njihov je, naime, zadatak da nadgledaju, proučavaju i štite demokratski poredak od slabljenja i urušavanja.
Mi u Hrvatskoj moramo uvijek iznova i na svim razinama aktualizirati pitanje kako slijediti načela otvorenosti, slobode, transparentnosti, poštivanja ljudskih prava i europskog načina života koji uključuje pravednost, neovisne medije i zakoniti pristup institucijama.
Uvijek iznova moramo (pre)ispitati naše razumijevanje europskih vrijednosti i njihov utjecaj na specifična područja javnog života, posebice u svjetlu rastućeg populizma i euroskepticizma te sve češće probleme disfunkcionalnosti lokalne demokracije.
Uz to je kod nas veliki problem ispravne definicije odnosa između nacionalizma i demokracije. Činjenica je da su mnogi postkomunistički politički lideri u nas kao i u susjednim zemljama Srednje i Istočne Europe stekli javni legitimitet putem nacionalizma, premda su neki od njih ranije bili komunisti, te su im stoga nacionalni impulsi i interesi važniji od ključnih načela zapadne liberalne demokracije.
Stoga ne mora previše čuditi što neke postkomunističke zemlje danas postaju plodno tlo za novi val krajnje desničarskih autoritarnih pokreta, jer u sebi nemaju, kao što je ovih dana rečeno u Zagrebu, dovoljno “demokratskih protutijela”.
Usput: mi se moramo ozbiljno pozabaviti i pitanjem u kojoj mjeri je masovno iseljavanje, posebice mladih i školovanih pojedinaca i obitelji, uzrokovano ne samo ekonomskim razlozima nego i zbog korupcije, nepotizma, nekritičke retradicionalizacije društva i pomanjkanja perspektive i vjere u bolju budućnost.
Sve promjene se moraju sagledavati analitički kako bi se moglo intencionalno i sustavno raditi na tome da autokracija ne zamjeni demokraciju. Fokus mora biti na jednakosti pred zakonom i ravnopravnosti koja, između ostalog, prepoznaje prava i važnost afirmacije nacionalnih i vjerskih manjina.
U odgovoru na pitanje nekih sudionika konferencije u Zagrebu o tome kako vidim ulogu kršćanske religije u modernoj Europi, morao sam naglasiti da se radi, htjeli mi to ili ne, o modelu laičke, sekularne i plurireligijske Europe u kojoj je Crkva odvojena od države, a utjecaj vjere na društvenu zajednicu minimiziran.
To je tako s jedne strane zbog razorne kritike i razvoja poimanja ljudske slobode u postprosvjetiteljskoj Europi, a s druge i zbog iskompromitiranosti, zloporabe moći i gubitka vjerodostojnosti institucionalizirane religije.
Kršćanstvo je u Europi predugo vladalo i previše sudilo, pa povremeno i kočilo napredak i realizaciju ljudskih prava i slobode. Da bi u suvremenoj Europi bilo prepoznatljivo i prihvatljivo, ono će morati otkriti nove oblike autentičnog služenja, monolog zamijeniti dijalogom te promicati opće dobro i medjudsku solidarnost.
To znači više poniznosti i skromnosti, a manje samopravednosti i trijumfalizma, vise Evanđelja i ekumenske otvorenosti, a manje praznovjerne religioznosti i sektaštva, jer u postkršćanskoj i postkomunističkoj Europi za kristocentrično kršćanstvo “drugog puta nema.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.