Jon Sobrino: Izvan sirotinje nema spasenja

U ovoj rubrici neće uvijek biti riječ o novitetima. Za to su zaduženi, između ostalog, naši književni i ini kritičari. Naravno, i ja ću predstaviti naslov koji stigne u moju biblioteku, a koji me osokoli u potrebi da pronađem valjane argumente za vjeru ili nužan oslonac u ovim ružnim vremenima. Zašto ružnima? Jer su to vremena nesolidarnog življenja!

I zbog toga s mojih polica ponovo u ruke uzimam knjigu koja se sada pokazala fundamentalnom za razmijevanje onoga što će biti okosnica pontifikata pape Franje koji želi ”Siromašnu Crkvu – Crkvu za siromašne”. To je važno djelo isusovca Jona Sobrina (1938.) ”Izvan sirotinje nema spasenja – Mali utopijsko-proročki ogledi” (Ex Libris, Rijeka, 2011.).

Sobrino, rođen u Španjolskoj i baskijskog podrijetla, od mladih je redovničkih dana u ”misiji” i veći je dio života proveo u El Salvadoru, gdje je radio u godinama krvavih nemira i građanskog rata. Još je aktivan kao profesor teologije na isusovačkom Sveučilištu Srednje Amerike (UCA) u San Salvadoru te kao jedan od urednika vrlo važnog (po meni ponajboljeg) teološkog časopisa – Concilium, koji se od 2010. godine objavljuje i u Hrvatskoj zahvaljujući suradnji izuzetnih izdavačkih kuća: Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva.

Zašto treba čitati Sobrina da bi se razumijelo papu Franju? Nešto sam o tomu već napisao u kolumni Democroacia 3. veljače (”Novi diskurs, stara praksa?”); naime, papa Franjo ne govori o siromaštvu općenito, kako bi to on rekao, o apstraktnom siromaštvu koje i ne postoji. On kaže da je siromaštvo tijelo siromašnoga Isusa

Zašto treba čitati Sobrina da bi se razumjelo papu Franju? Nešto sam o tomu već napisao u kolumni Democroacia 3. veljače (”Novi diskurs, stara praksa?”); naime, papa Franjo ne govori o siromaštvu općenito, kako bi to on rekao, o apstraktnom siromaštvu koje i ne postoji. On kaže da je siromaštvo tijelo siromašnoga Isusa (i tu preuzima ključne ideje Sobrina, odnosno kolega predvodnika teologije oslobođenja o kojoj će kasnije biti riječ), a prepoznajemo ga u gladnom djetetu, u onomu koji je bolestan, u nepravednim društvenim strukturama. Kršćanin se treba spustiti do tijela Isusova. Ali kršćanin ne smije dopustiti da mu blagostanje oduzme nadu, da ga duh blagostanja na kraju dovede do toga da izgubi smisao života.

Za poglavara Katoličke crkve su nada i siromaštvo usko povezani. Jer siromaštvo je lijek za lijenost, a lijenost je nedostatak nade. Ono što, prema Papi, nedostaje zapadnome svijetu je nada i zato se nalazi u stanju kolektivne lijenosti. Lijenost je umor duha, tromost i bezvoljnost za ono što se tiče Božjih stvari. To su, vjerovali ili ne, riječi kardinala Josipa Bozanića na otvorenju nedavno održanog 54. teološko pastoralnog tjedna u Zagrebu koji standardno organizira Katolički bogoslovni fakultet (KBF) Sveučilišta u Zagrebu, a ove je godine bio naslovljen, kako i priliči, jer je u modi (ali je i nužno potrebno) slijediti i oponašati Papu: ”Siromašna Crkva – Crkva za siromašne u novoj evangelizaciji”.

Kardinal je rekao da su ta promišljanja važna jer moraju biti poticaj na širenje obzorja i poziv na otkrivanje znakova vremena ”kako bismo se otvorili djelovanju Duha Svetoga, svjesni da je Crkva u svim svojim članovima pozvana na trajnu obnovu i obraćenje”. Drugim riječima, jer je i to trebao kazati gospodin Bozanić, da potresemo malo te naše okoštale grešne strukture.

Termin ”grijeh struktura” preuzimamo iz teologije oslobođenja, iz djela Sobrina, Leonarda Boffa, Gustava Gutiérreza i drugih, iz teološke škole koja se pojavila i razvila u Trećem svijetu u godinama nakon Drugoga vatikanskog sabora i koja je bit kršćanskog poslanja tražila, odnosno prepoznavala u borbi protiv socijalnih nepravdi i zauzetosti za siromašne i potlačene.

Jon Sobrino, kaže, s kršćanstvom se susreo 12. ožujka 1977. godine u Aguilaresu, 30-ak kilometara od San Salvadora. Naime, njegov subrat Rutilio Grande ležao je pred njim ubijen, a s njime još dva seljaka. Taj dan obuzelo ga kršćanstvo koje nikad prije nije živio, niti mogao zamisliti. U ubijenom Rutiliju upoznao je Isusa iz Nazareta. ”Bilo je to moje novo krštenje”, rekao je Sobrino kolegi Goranu Andrijaniću za Jutarnji list u ožujku 2011.

Termin ”grijeh struktura” preuzimamo iz teologije oslobođenja, iz djela Sobrina, Leonarda Boffa, Gustava Gutiérreza i drugih, iz teološke škole koja se pojavila i razvila u Trećem svijetu u godinama nakon Drugoga vatikanskog sabora i koja je bit kršćanskog poslanja tražila, odnosno prepoznavala u borbi protiv socijalnih nepravdi i zauzetosti za siromašne i potlačene

Bio je to trenutak kada je počeo preispitivati teologiju koju je naučio na sveučilištima u Europi. Promijenila se i njegova ideja o Bogu – on je, kaže, u njegovim očima postao ”Bog za siromašne, Bog za oslobođenje i Bog koji je mučen upravo u narodu koji je mučen”.

Prijelomna točka bila je Konferencija latinoameričkih biskupa u kolumbijskom gradu Medellinu 1968. godine, koja je održana u duhu Drugog vatikanskog sabora i na kojoj je zaključeno da biskupi moraju stati uz potlačeni narod zauzimajući ”preferencijalnu opciju za siromašne”.

Nakon Medellina u Latinskoj Americi je zavladala kruta represija nad Crkvom. Tisuće svećenika i vjernika bile su progonjene. Pet biskupa i nekoliko desetaka svećenika je ubijeno. Zašto su ubijeni? Njihovi su ih progonitelji nazivali komunistima. U stvarnosti su bili Isusovi sljedbenici odlučni da oslobode jadnike, sužnje od njihova ropstva. Na 32. općem saboru isusovaca 1975. godine proročki je ustanovljeno: ”Nećemo moći raditi na promicanju pravde, a da ne platimo cijenu”.

Imali su pravo – ubrzo su ubili oca Juana Bautistu u Brazilu, zatim Luisa Espinala u Boliviji, pa Carlosa Péreza Alonsa u Guatemali, itd. Ovaj novinar i teolog se i odlučio za redovnički i svećenički život (prekinut 1991. Domovinskim ratom i gubitkom brata) boraveći u Brazilu 1985. te slušajući predavanja braće Leonarda i Clodovisa Boffa, jer je, što je u odluci bilo fundamentalno, samo u toj godini u Brazilu ubijeno tridesetak svećenika!

Crkva u El Salvadoru iskusila je teški progon. U takvoj je atmosferi za biskupa San Salvadora 1977. imenovan monsinjor Oscar Romero koji je slovio kao ”konzervativac”, nesklon novim strujanjima u Crkvi. Međutim, ubojstvo njegova prijatelja Rutilija Grandea zauvijek ga je promijenilo. Romero je postao potpuno posvećen sirotinji ”izvan koje nema spasenja”. Ubijen je u veljači 1980. za oltarom dok je služio misu, a taj je događaj prikazan i u filmu ”Salvador” američkoga redatelja Olivera Stonea. Sobrino je bio jedan od najbližih suradnika Romera tri godine njegove biskupske službe.

Što je to, zapravo ”otkrio” Jon Sobrino? Kakav mu se to Bog pokazao u sirotinji?

Pedesetih godina 20. stoljeća katolicima je bilo teško zamisliti kako bi papa mogao inicirati široki pokret reformi unutar Crkve. A upravo se to desilo sazivanjem Drugog vatikanskog koncila. Pape 19. stoljeća, na primjer, osuđivale su ideju demokracije. Uloga teologije nije bila da postavlja nova pitanja, nego da brani rimski katolički sustav.

Početkom 1950. godine papa Ivan XXIII, za kojeg su mnogi očekivali kako će i sam nastaviti tradicionalni put., sazvao je novi koncil nakon Prvog vatikanskog koncila (1869.-1870.) – koji će odigrati izuzetno važnu ulogu. Već na početku Koncila, u jesen 1962. godine, na plenarnim sjednicama počinju se postavljati pitanja koja su se do tada postavljala jedino unutar krugova teologa progresista. Jednim od prvih dokumenata (1963.) ukida se misa na latinskom, što je bila tradicija već petnaest stoljeća.

Za većinu latinoameričkih katolika punina života posreduje se upravo smrću. Isusove riječi: “Uzmi svoj križ i slijedi me” imaju duboko značenje u “filozofiji života” Latinske Amerike. U Žrtvi i kroz Žrtvu – nalazi se smisao Života

Govori se o ljudskom progresu kao o dokazu Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti – ali značajnije od bilo koje posebne odluke i stava bilo je to što je Koncil latinoameričkim katolicima donio jedan znatno kritičniji pogled na vlastitu Crkvu i na vlastito društvo. Već tada je posijano sjeme koje će tijekom šesdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća klijati među latinoameričkim progresivnim teolozima, svećenicima i vjernicima. Odnos smrti i života u Latinskoj Americi zaista je poseban – ali ima svoje duboko ukorijenje, između ostalog, i u vjeri.

Za većinu latinoameričkih katolika punina života posreduje se upravo smrću. Isusove riječi: “Uzmi svoj križ i slijedi me” imaju duboko značenje u “filozofiji života” Latinske Amerike. U žrtvi i kroz žrtvu – nalazi se smisao života.

Mnogi Latinoamerikanci odredit će svoju “unutarnju bit” ovakvim stavom o odnosu života i smrti, prihvaćajući to kao svoje najbitnije određenje. Život, sudbina i žrtva salvadorskog nadbiskupa Oscara Romera najbolje su nadahnuće i inspiracija za to! On je izrazio mišljenje mnogih latinoameričkih kršćana kada je rekao: “Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu”. Kako je zaista ubijen za vrijeme mise – i kako zaista danas živi u srcima mnogih ljudi – Romero je imao pravo … postajući tako paradigma “suvremenog uskrsnuća”!

Phillip Berryman, američki teolog, prisustvovao je 23. ožujka 1980. godine misi koju je predvodio nadbiskup Oscar Romero. Svjedoči o prepunoj crkvi i masi koja se tiskala izvan crkve. Romerove riječi su se putem radija prenosile po cijelom Salvadoru. Crkva u kojoj je držao misu tek je bila obnovljena nakon jednog bombaškog napada na nju. Romero je uvijek na kraju propovijedi komentirao događaje koji su se zbili taj tjedan. Nacionalna garda (La Guardia Nacional) je optuživala oca Ricarda Ayalu da je povezan s gerilom. Policija je bila upala u parohijalnu kuću i pritvorila belgijske svećenike koji su tamo bili.

Nadbiskup je “dao krov nad glavom” izbjeglicama sa sela koje su trpjele teror vladajuće oligarhije. Vojska je opkolila Nacionalno sveučilište. Druge vladine trupe su napale Katoličko sveučilište (Universidad Católica) ubivši pritom jednog studenta. Tijekom cijelog tog tjedna puno osoba je bez ikakvog razloga zatvoreno. Amnesty International je objavio kako je samo između 10. i 14. ožujka ubijeno 83 ljudi iako je mjesecima bilo zatišje “gerilskog rata”. Crkva je izišla s podatkom od čak 588 ubijenih ljudi toga ožujka. Ubojstva su uglavnom izvršile vladine vojne snage i desničarska paravojska.

Sam način djelovanja, pa i sama Romerova smrt, izražavali su, na svoj način, bit “teologije oslobođenja”. Ono što je nadbiskup govorio imalo je snagu snažnog “političkog udarca”. Pozvao je vojnike na neposlušnost. I to tako da ih je podsjetio na Božju zapovijed: “Ne ubij!”

Romero je zato u svojoj propovijedi posebno pozvao “pripadnike vojske i snage sigurnosti“ … “da prestanu ubijati seljake!” Nadbiskup je rekao: “Braćo, svi smo pripadnici istog naroda … a vi ubijate svoju vlastitu braću seljake … i pred naređenjem čovjeka koji vam zapovijeda da ubijate … mora prevladati Božji zakon koji kaže: Ne ubij! … Niti jedan vojnik nije dužan da izvrši, da posluša neku zapovijed koja se protivi Božjem zakonu. Jer, nemoralne zakone nitko nije dužan izvršavati.” Pozvao je i njihove nadređene da obustave represiju.

Romero se tako direktno suprostavio vladajućoj oligarhiji. Večer ranije savjetovao se sa svojim najbližim suradnicima i rekao im je da je stupanj represije u Salvadoru toliki da mora poduzeti svaki rizik i kazati što misli. Sljedeći dan su na ulicama osvanuli leci na kojima se Romero uspoređuje s Homeinijem. Ujutro, u ponedjeljak, Romero je ubijen u crkvi dok je slavio misu.

Sam način djelovanja, pa i sama Romerova smrt izražavali su, na svoj način, bit “teologije oslobođenja”. Ono što je nadbiskup govorio imalo je snagu snažnog “političkog udarca”. Pozvao je vojnike na neposlušnost. I to tako da ih je podsjetio na Božju zapovijed: “Ne ubij!” Kraj njegove propovijedi karakteriziran je autentičnim teološkim osjećajem boli i borbe u El Salvadoru – ali isto tako i pripremanja naroda za ono što može očekivati. Kao i mnogi drugi Latinoamerikanci riskirao je i žrtvovao svoj život “za pravednu stvar”.

“Teologija oslobođenja“ značajno je odredila Latinsku Ameriku. Na svakom od svojih putovanja u taj dio svijeta papa Ivan Pavao II. skretao je pažnju na teologe oslobođenja (Meksiko 1979., Brazil 1980., Centralna Amerika 1983., andske zemlje i zemlje Južne Amerike 1985.). U rujnu 1984. Vatikan je donio važan dokument upozoravajući na “opasnost teologije oslobođenja”. Već 1985. naređuje “šutnju” brazilskom franjevcu Leonardu Boffu. Za to vrijeme u Nikaragvi svećenici ulaze u sandinističku vladu – dok su katolički biskupi u Nikaragvi predvodnici opozicije vlasti na čelu s Danielom Ortegom.

Mnoge su kontroverze još danas prisutne oko toga koliko je takav stav službenog Vatikana pomogao Reaganu da “opravda” svoju intervencionističku politiku u Nikaragvi (slanje “instruktora”, financiranje “contrasa” i rušenja legalne vlasti). Takozvani Komitet iz Santa Fea (koji čine ljudi iz Reaganovih krugova) donio je 1980. dokument o planovima “nove američke politike” prema Latinskoj Americi u kojem se posebno ističe nužnost “vođenja računa o teologiji oslobođenja”.

Rad sa siromašnima je u osnovi njihove aktivnosti. Ustvari, teologija oslobođenja je interpretacija kršćanske vjere kroz “iskustvo sirotinje”. To je pokušaj čitanja Biblije i kršćanske doktrine “očima sirotinje”. Istovremeno – to je pokušaj pomoći siromašnima da interpretiraju svoju vlastitu vjeru na jedan novi način

Često se teologija oslobođenja simplificira, pa se svodi na egzotičnu mješavinu marksizma i kršćanstva. Ona je puno više od toga. To je jedna sustavna i disciplinirana refleksija o kršćanima i njihovoj ulozi u suvremenom latinoameričkom društvu. Njeni osnivači su školovani teolozi, uglavnom u Europi (kao Leonardo Boff ili Jon Sobrino), i govore o svim teološkim temama kao i ostali teolozi. Komitet iz Santa Fea optužuje teologe oslobođenja da su “političko oružje protiv privatnog vlasništva i kapitalističke proizvodnje” jer “ubacuju u vjerničku zajednicu ideje koje su više komunističke nego kršćanske”.

Za razliku od većine svojih kolega, teolozi oslobođenja ne predaju po školama i sveučilištima. Većinom se radi o muškarcima i o relativno maloj grupi. Gotovo svi su katolički klerici, iako ima i nešto protestanata. Najčešće rade s narodom u sirotinjskim četvrtima ili sa seljacima. Rad sa siromašnima je u osnovi njihove aktivnosti. Ustvari, teologija oslobođenja je interpretacija kršćanske vjere kroz “iskustvo sirotinje”. To je pokušaj čitanja Biblije i kršćanske doktrine “očima sirotinje”. Istovremeno – to je pokušaj pomoći siromašnima da interpretiraju svoju vlastitu vjeru na jedan nov način.

Teologija oslobođenja ne stavlja akcenat na “mrtvog” nego na “živog Isusa”. Na “Isusa koji govori”. Teologija oslobođenja se koncentrira na život i na poruke Isusove. On je poslan da donese “slobodu siromašnima”. Siromašni, prema teolozima oslobođenja, moraju “čitati” te poruke kao zahtjev i pravo “na dostojanstven život” i pravo da se zajedno bore za bolji život. Siromaštvo je posljedica načina na koji je društvo organizirano. Zato je teologija oslobođenja kritika socijalne strukture koja dozvoljava nekim Latinoamerikancima da privatnim avionima lete u Miami ili London u šoping – dok većina stanovništva nema dovoljno za goli život.

Dakle, teolozi oslobođenja kritiziraju ideologije koje opravdavaju takvu nejednakost – uključujući i upotrebu vjerskih simbola. Oni napadaju vojne diktature koje svoje neljudsko djelovanje, mučenja, ubojstva i sl. “opravdavaju” tobožnjom borbom za, kako oni to vole kazati, “obranu zapadnokršćanske civilizacije”.

Drugo važno pitanje je odnos između kršćana i njihove Crkve. Teologija oslobođenja postavlja pitanja kriterija organiziranja pastoralnog rada. Ističu problem “jedinstva kršćana”. U mjeri u kojoj rastu socijalni konflikti i samo se društvo polarizira. Tako se i kršćani, u socijalnom smislu, nalaze na suprostavljenim stranama. A jedinstvo kršćana bi, prema njihovom uvjerenju, trebalo postojati. Ali na kojim osnovama?

Teologija oslobođenja ne stavlja akcenat na “mrtvog”, nego na “živog Isusa”. Na “Isusa koji govori”. Teologija oslobođenja se koncentrira na život i na poruke Isusove. On je poslan da donese “slobodu siromašnima”. Siromašni, prema teolozima oslobođenja, moraju “čitati” te poruke kao zahtjev i pravo “na dostojanstven život” i pravo da se zajedno bore za bolji život

Da li se ono izražava kroz pokornost papi, kardinalima, biskupima i sl.? Moraju li se po svaku cijenu spriječiti podjele unutar Crkve? Teologija oslobođenja postavlja ta pitanja i pokušava na njih dati svoje odgovore.

Tako se teologija oslobođenja javlja kao:

1) interpretacija kršćanske vjere preko patnje, borbe i nade siromašnih

2) kritika društva i kritika ideologija koje podržavaju nejednakosti u društvu

3) kritika djelovanja Crkve i kršćana gledano očima siromašnih.

Teologija oslobođenja je tako jedna nova interpretacija značenja kršćanstva i obnova proročke tradicije prisutne u samoj Bibliji. No ona ipak nije samo latinoamertički “ekskluzivitet”. Postoje teolozi oslobođenja i u Africi i u Aziji. Isto kao što se pojavila i “feministička teologija” i “crnačka teologija”. Siromašni koji ne pripadaju bijeloj rasi, zatim i žene traže jedno novo značenje kršćanske vjere i odgovore na mnoga pitanja koja je postavila pred sve nas epoha u kojoj živimo.

Teologija oslobođenja je, istovremeno, manifestacija svjetskog pokreta u korist ljudske emancipacije. 20. stoljeće je ipak puno više od “sjevernoameričkog stoljeća”. Isto je i s Europom. Pa i jedni i drugi mogu ostati začuđeni pred promišljanjima koja je potakla teologija oslobođenja. Jedno je sigurno – današnja Latinska Amerika (a dobrim dijelom i svijet) ne mogu se razumjeti bez shvaćanja što znači teologija oslobođenja.

U Havani se 1985. održala konferencija o “svjetskim dugovima”. Među delegatima bilo je preko stotinu svećenika. Kada je u svom završnom govoru brazilski kardinal Paulo Evaristo Arns iz São Paula kazao kako se dugovi ne smiju platiti “na račun sirotinje”, cijela dvorana se digla na noge i kardinal je doživio ovacije.

Upravo teologija oslobođenja može dati univerzalnoj Kristovoj Crkvi još značajniju ulogu. Naravno, ukoliko se uvaže i respektiraju neke njene bitne postavke.

Svi mi stavljeni smo pred važna pitanja koja traže odgovore. Odgovore je uvijek lakše davati zajedno, a ne razjedinjeni. Pa i ukoliko se radi o Europi i svijetu.

Teologija oslobođenja bavi se odnosom spasenja i teologije. Spasenje nije nešto nadzemaljsko, ono se događa ovdje i sada i odnosi se na oslobođenje od tlačenja i nepravde. Bog je osloboditelj u konkretnim povijesnim prilikama i uvijek je na strani siromašnih i potlačenih. Pritom se teolozi služe biblijskim primjerima (Bog oslobađa Izrael iz egipatskog sužanjstva) i Isusovom tvrdnjom kako je poslan “blagovjesnikom biti siromasima” te na “slobodu pustiti potlačene”.

Teologija oslobođenja je, istovremeno, manifestacija svjetskog pokreta u korist ljudske emancipacije. 20. stoljeće je ipak puno više od “sjevernoameričkog stoljeća”. Isto je i s Europom. Pa i jedni i drugi mogu ostati začuđeni pred promišljanjima koja je potakla teologija oslobođenja. Jedno je sigurno – današnja Latinska Amerika (a dobrim dijelom i svijet) ne mogu se razumjeti bez shvaćanja što znači teologija oslobođenja

Teološka kritička refleksija o povijesnoj praksi oslobođenja ima više faza:

1) sudjelovanje u konkretnoj borbi na strani siromašnih i potlačenih (praksa)

2) promišljanje te borbe (kritička refleksija)

3) povratak borbi na način koji je rezultat novih promišljanja.

Teologija osobođenja osobito dolazi do izražaja u novim teološkim pokretima koji su nastali izvan Latinske Amerike, a iznose problematiku pojedinih skupina (Afrikanci, Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, američki i europski Azijci, feministkinje i drugi). Uz katoličke teologe (Hugo Assman, Leonardo Boff, Enrique Dussel, Jon Sobrino, Frei Betto i drugi) doprinos teologiji oslobođenja dali su i neki protestantski teolozi (Jose Miguel Boninio i Ruben Alves). Najčešće se prigovara teologiji oslobođenja što zagovara rješenja koja su posljedica marksističke analize, a ne Božje objave.

Dakle, rezimirajmo, teologija oslobođenja u latinoameričkom katolicizmu je teološki pokret kojem je u središtu zanimanja oslobođenje od socijalnoga, ekonomskoga i političkog ugnjetavanja. Bavi se odnosom spasenja i teologije. Taj je teološki pokret naglašavao socijalni i politički angažman kršćanstva, zemaljsku stranu ostvarenja Kraljevstva Božjega, ali su neki teolozi pritom usvojili i načela tzv. “marksističke analize”, tj. klasnu podjelu i nužnost klasne borbe i revolucije. Teologija oslobođenja i cijeli pokret vezan uz nju pao je u nemilost crkvenog učiteljstva, a “marksistička analiza” je izrijekom osuđena.

Konačno, kako to da je ona u Hrvatskoj potpuno nepoznata, dok se u zemljama Zapadne Europe nakon Koncila mnoge kršćanske zajednice baze na njoj nadahnjuju i razvijaju vlastita teološka promišljanja?

Proizlazi li to ignoriranje samo iz činjenice da teologija oslobođenja koristi marksističku terminologiju, toliko omraženu među hrvatskim klerikalcima? Ili zbog toga što se sa teologijom oslobođenja nužno veže još jedan, klerikalcima osobito omražen termin, koji glasi “Iglesia popular” tj. “Narodna crkva”? Ima li to veze sa našom situacijom?

Nema sumnje da je katoličku teološku misao u Hrvatskoj zadnjih desetljeća, ako ne i od njenog samog početka, uglavnom oblikovao militantni hrvatski klerikalizam. U takvoj situaciji su već u samom startu nedostajali preduvjeti da teologija oslobođenja, kao tipična katolička teologija rođena na latinoameričkom kontinentu, postane poznata i prihvaćena u Hrvatskoj.

Međutim, s papom Franjom se stvari mjenjaju. Pa i u Hrvatskoj. Pa smo na navedenom Teološkom pastoralnom tjednu konačno čuli kako je prof. dr. Josip Grbac s Teologije u Rijeci ”rehabilitirao” teologiju oslobođenja o kojoj se u Hrvatskoj i među hrvatski katolicima samo loše govorilo rekavši ”da se govor o teologiji oslobođenja i opredjeljenju za siromašne ne ograničava na analizu postignutoga južnoameričke teologije oslobođenja, na uvažavanje pozitivnoga i kritiku negativnoga, nego nam se postavlja legitimno pitanje u čemu nam teologija oslobođenja može biti izazov ili putokaz kako opredjeljenje za siromašne ostvariti u našoj Crkvi i u našem društvu”.

Nema sumnje da je katoličku teološku misao u Hrvatskoj zadnjih desetljeća, ako ne i od njenog samog početka, uglavnom oblikovao militantni hrvatski klerikalizam. U takvoj situaciji su već u samom startu nedostajali preduvjeti da teologija oslobođenja, kao tipična katolička teologija rođena na latinoameričkom kontinentu, postane poznata i prihvaćena u Hrvatskoj. Međutim, s papom Franjom se stvari mjenjaju. Pa i u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, barem naizgled, većina podupire i godinama je podupirala vlast koja se pokazala neosjetljivom na pitanja smanjenja siromaštva. Sve su se dosadašnje politike u Hrvatskoj pokazale neosjetljivima za problem siromaštva. Problem je, dakle, u nedovoljnoj svijesti kod ljudi, u javnom mnijenju iz kojega dolaze politički lideri. Dokle je tako, bez obzira na to tko došao na vlast, neće prepoznati važnost opredjeljenja za siromašne na političkom planu rekao je dr. Grbac, te u tom kontekstu istaknuo kako je stoga Crkva pozvana mijenjati društvenu svijest koja će postati osjetljivija za problem siromaštva.

Što kaže Jon Sobrino? Zašto je važna ova knjiga? I što nam to poručuje papa Franjo? Da treba predstaviti opredjeljenje za siromašne kao kriterij evanđeoskog stila življenja, ali i kao kriterij političkog opredjeljenja kršćana. To je rad na pretvaranju opredjeljenja za siromašne u politički, gospodarski i kulturni prioritet u Hrvatskoj. Ali u bazi, u školama, obiteljima, Crkvi, u akademskim institucijama. Nedovoljno je da to opredjeljenje ostane krepost koja će krasiti samo elitu najboljih vjernika. Prof. Grbac je to potkrijepio činjenicom “raznih trivijalnih pitanja kojima se u posljednje vrijeme bavimo, a siromaštvo se povećava”.

Kršćani u Hrvatskoj nisu nikada došli na ideju da pokušaju svoj kršćanski identitet ostvariti i učiniti učinkovitim putem političke borbe. Nužno je problem siromaštva i dužnost njegova smanjivanja smjestiti u tzv. negativne dužnosti. “Ne zatvaraj oči, srce pred patnjom siromaha!” Zar to za kršćanina ne može biti isto tako apsolutna zapovijed kao ona “Ne ubij!”? Napisao sam i ponavljam: trebalo bi biti tako. Mora biti tako!

Činjenica da u Hrvatskoj još uvijek ne djeluje ni jedna zajednica baze (čitati Boffa i Sobrina!!) govori kako smo u tom smislu u velikom zaostatku za zemljama Zapadne Europe. Mislim da velik dio laika ne živi vjeru odraslog čovjeka. Bojim se da to, između ostalog, pokazuje koliko je religioznost većine infantilna.

Osjeća se nedostatak laičke kritike, dok katolička hijerarhija uživa povlaštene pozicije u našem društvu. Dominira uglavnom jedan oblik ekleziologije koji u centar zajednice stavlja zaređenog službenika. Takav mentalitet blokira svaku laičku kreativnost te od laika čini poslušno “stado”. Situacija je uistinu alarmantna.

Ipak, vrijedi naglasiti da Hrvatska ima potencijal koji bi mogao razvijati teologiju oslobođenja. Najveći je nedostatak taj što ga nismo u stanju aktualizirati. Što se o njoj ne zna. Što je njena ekleziologija (ona Hansa Künga, uostalom) ”proskribirana”.

Kršćanska se vjera ne može shvatiti u punini bez socijalne komponente. Socijalna dimenzija crkve ima teoriju i praksu kao lice i naličje. I jedno i drugo postoji od početka kršćanstva. Upravo bi kršćanstvo trebalo biti socijalno osviješteno, upravo u kršćanstvu počinje ideja demokracije, pa čak i više od toga.

Volio bih vjerovati da je ovo dosad izloženo dovoljan razlog da uzmete u ruke ovu knjigu Jona Sobrina jer svi smo mi, na kraju krajeva – sirotinja. Izvan nas, to želim reći, nema spasenja!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora