Kad Koreanci kliču: Gospodine! Gospodine! Gospodine!

1900. godine je cijela Koreja, još uvijek cjelovita, imala oko 1% kršćana u ukupnoj populaciji, dakle manje od 100.000 kršćana, od čega je u njezinom južnom dijelu živjela tek jedna omanja skupina. U sljedećih deset godina broj kršćana u Koreji se udvostručio, da bi do 1930. godine porastao na preko 300.000 kršćanskih vjernika.

Nakon Drugog svjetskog rata, 1950-ih godina, broj kršćana u Koreji ”nabujao” je do oko 1.600.000, od čega je velika većina bila u Južnoj Koreji. U sljedećem desetljeću taj je broj dosegao već gotovo 2.000.000, 1970. godine se procjenjuje na oko 6.000.000, s nažalost sada zbog prema kršćanima brutalnog komunističkog režima vrlo malim brojem kršćana u Sjevernoj Koreji, 1980. godine na oko 8.000.000 i 20% populacije Južne Koreje, 1990-ih doseže oko 10.000.000 i više od četvrtine sveukupnog stanovništva, 2010. godine oko 15.000.000, što je i otprilike i trenutni broj kršćana u Južnoj Koreji s udjelom od oko 30% u ukupnoj populaciji, dok se broj kršćana u Sjevernoj Koreji procjenjuje na nekih 400.000 mahom tajnih kršćanskih vjernika ili 1,5% stanovništva.

U ovome se tekstu želim primarno fokusirati na Južnu Koreju koju sam imao prilike iskusiti, dok je Sjeverna Koreja priča za sebe, o kojoj znam tek iz knjiga, s Interneta, iz filmova i dokumentaraca, a o kojoj bi svakako valjalo progovoriti u nekim od budućih tekstova, jer Sjeverna je Koreja u svakom pogledu priča za sebe.

Kao prva stvar, za nas iz Hrvatske, samo ako pogledate kartu svijeta, Južna Koreja je stvarno daleko, i do nje trebate duuugo putovati, pa ćete tako, ovisno o dostupnima letovima, samo u avionima provesti i petnaestak sati. Japan je još dalje, i treba vam još gotovo tri sata letjeti do Tokija.

Prošle sam godine imao prilike biti u Incheonu u Koreji na 4. svjetskom Lausanne kongresu gdje sam bio jedan od predstavnika iz Hrvatske, i mislio sam da se neću tako skoro vratiti ovako daleko na Istok, da bih ove godine kao predstavnik Protestantskog evanđeoskog vijeća, odnosno evanđeoske alijanse Hrvatske, bio sudionikom Opće skupštine World Evangelical Alliance u Seoulu, a usput sam posjetio i daleki Japan.

Oba ova skupa su od velike važnosti i značaja za svjetsko evanđeosko kršćanstvo, i globalnu Crkvu, i okupljaju tisuće predstavnika iz gotovo svih zemalja svijeta.

Ohrabrujući su ovakvi skupovi, pogotovo za nas koji smo u svojim zemljama malena vjerska manjina, jer je moguće sresti kršćane koji su u obrnutoj situaciji, gdje su oni velika većina u svojim zemljama, ali i one koji su još manja manjina u svojim zemljama od nas u Hrvatskoj, ili su pak iz još manjih zemalja nego što je Hrvatska.

U svakom slučaju, ovakvi me skupovi uvijek ohrabre, jer mi pokazuju da (evanđeoski) kršćani u Hrvatskoj nisu sami, već dio jedne velike globalne obitelji kojoj pripadaju, da životne i političke okolnosti mogu biti itekako gore od naših vlastitih, ali i da Bog djeluje i onda kada mi to možda ne vidimo, nismo sigurni ili ne znamo za to, jer gledamo samo  nekakav svoj geografski ili drugi kontekst.

I tako su Korejci, dvije godine zaredom, bili domaćinima dva izuzetno značajna globalna kršćanska događaja, a 2027. godine će ugostiti i Svjetski dan mladih na temu ”Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33)” Rekao bi čovjek: ”Pa, zašto?”, jer su to logistički i financijski vrlo izazovni skupovi, a Korejci ih vrlo gostoljubivo i velikodušno žele sve imati u svojoj zemlji.

Ne znam je li ovo pravi odgovor, ali rekao bih da Koreja, koja je sada prosperitetna, kršćanstvom vrlo obogaćena i blagoslovljena zemlja, želi vratiti nešto od onoga što je kroz proteklo stoljeće primala, cijelome svijetu, a posebice Americi i Europi.

Naime, na početku ovoga teksta naveo sam neke konkretne brojke koje pokazuju vrlo rapidan rast kršćanstva u Koreji, ali taj rast je plod rada onih koji su često puta i po cijenu vlastitog života donosili Evanđelje u Koreju koja je tada bila izrazito nekršćanska.

Imao sam prilike posjetiti Yanghwajin groblje u Seoulu na kojemu su posmrtni ostaci 145 stranih misionara i njihovih obitelji koji su posvetili svoj život Koreji u 19. i 20. stoljeću. I prema onome što sam mogao pročitati u službenoj brošuri o groblju, ”misionari su istinski utjecali na korejsko društvo, ne samo osnivanjem bolnica i škola, već utjecanjem na njihove nedodirljive vrijednosti, tako doprinoseći ukidanju klasne hijerarhije u staroj Koreji. Neki od ovih koji su došli u Koreju širiti Evanđelje nisu oklijevali imati udjela u mnogim patnjama i poteškoćama uzrokovane japanskom okupacijom Koreje. Štoviše, mnogi su se samovoljno izložili velikoj opasnosti boreći se za neovisnost Koreje”.

Tako je, primjerice, engleski novinar i misionar u Koreji, E. T. Bethell (1872-1909), pokrenuo dnevne novine kojima je protestirao protiv tadašnjeg japanskog kolonijalizma i zagovarao korejsku neovisnost, zatim prvi misionar pokopan na Yanghwajin groblju američki prezbiterijanac J. W. Heron (1856-1890) koji je došao u Koreju kao medicinski misionar i radio kao liječnik koji je podigao medicinske standarde i kvalitetu liječničke skrbi, izliječio mnoge Korejce, da bi u konačnici i sam umro tek pet godina nakon svojeg dolaska u Koreju od dizenterije, u dobi od 34 godine, zatim američka metodistkinja Ruby R. Kendrick (1883-1908) koja je provela samo devet mjeseci u Koreji gdje se razboljela i umrla, ali je svojim radom i brigom za bolesnu djecu pokazala veliku ljubav prema korejskom narodu, ili pak američki metodist H.B. Hulbert (1863-1949) za kojeg Korejci kažu da je volio Koreju više od samih Korejaca u kojoj je na kraju i umro i u njezinom tlu odlučio biti sahranjen, ili pak američki prezbiterijanac S. F. Moore (1860-1906) koji je imao posebnu službu evangeliziranja korejskih mesara koji su u njegovo vrijeme bili najniža društvena klasa u Koreji, ili pak američki prezbiterijanac W. D. Reynolds (1867-1951) koji je posvetio 43 godine svojeg života kako bi Bibliju preveo na korejski jezik, te mnogi drugi primjeri kršćanskog misionarskog nesebičnog služenja, davanja i žrtvovanja za Korejce.

No, moram spomenuti još jedan primjer, misionara koji je došao u Koreju prije svih gore navedenih, još 1866. godine, Velšanina Roberta Jermaina Thomasa (1840-1866), mladoga kongregacionalističkog misionara koji je već 1863. godine došao u Kinu, čuo za Koreju dok je boravio u Kini i osjetio poziv donijeti Evanđelje toj tada jako izoliranoj i prema zapadnjacima nepovjerljivoj zemlji. Tako se 1866. godine, godine žestokih progona kršćana u Koreji koji ga nisu obeshrabrili, nego baš naprotiv, ukrcao na američki trgovački brod na putu za Koreju, noseći sa sobom svežnjeve Biblija na kineskom jer još nije bilo Biblije na korejskom jeziku, ali korejske izolacionističke vlasti nisu htjele dopustiti pristup obali ”sumnjivom” zapadnjačkom brodu, izbio je obostrani sukob, te je brod na kojem je bio Thomas napadnut i zapaljen.

Svjedoci govore da je Thomas još dok je brod gorio stajao na palubi, zazivao ime ”Isus” i bacao Biblije ljudima koji su stajali na obali. Napustio je brod u plamenu, plivajući do obale i noseći sa sobom Biblija koliko je mogao ponijeti. Na obali, znajući da će biti ubijen, preklinjao je jednog korejskog vojnika da uzme Bibliju koju je držao u rukama. Izvješća kažu da ga je upravo taj korejski vojnik, kasnije identificiran kao Park Chun-Kwon, pogubio, uzeo tu Bibliju, odnio je kući, čitao je i kasnije i sam postao kršćaninom.

Ostale Biblije koje je Thomas uspio iznijeti na obalu da ih spasi od vatre, čovjek je po imenu Park Yong-sik ponio kući da bi papir upotrijebio kao izolaciju za svoju kuću, negdje u blizini Pyongyanga, te je listove polijepio po zidovima kao tapete. Na takav je način ustvari mnogima pružio priliku čitati te stranice Biblije, tako da su neki koji su to čitali prihvatili poruku Evanđelja, obratili se i postali kršćanima, te je od njih u sljedećim godinama nastala prva veća kršćanska zajednica u Pyongyangu, da bi 1907. godine upravo u tom gradu započelo veliko kršćansko probuđenje. Uistinu su čudesni putovi Gospodnji, zar ne?

Nažalost, danas je Pyongyang sve samo ne kršćanski grad, ali je zato Južna Koreja na koju se kršćanstvo proširilo danas zemlja s lokalnim protestantskim crkvama koje imaju i po 50.000, 100.000, pa i preko 500.000 članova. Tako je, primjerice, prezbiterijanska SaRang crkva u Seoulu, koju sam imao prilike posjetiti, jedna od takvih crkva s oko 60.000 vjernika, čija je zgrada pravi monument kršćanstva sa svoja dva tornja i dvadesetak katova, građevina ispunjenih brojnim kršćanskim sadržajima, ali i brojnim kršćanskim vjernicima, a što tek reći za pentekostnu crkvu Yoido u istome gradu, najveću crkvenu kongregaciju na svijetu koja broji oko 800.000 kršćanskih vjernika.

U čemu je tajna? Prije svega, rekao bih, u tome što su Korejci nevjerojatno gorljivi molitelji, kojima to nije problem činiti u ranu zoru, kasno navečer, usred dana, po cijele dane, po cijele noći… I to na jedan specifičan način gdje, kada se okupe, prije same molitve prvo zajedno ponizno i iskreno zavape Bogu riječima: ”Juyeo! Juyeo! Juyeo!” [”Gospodine! Gospodine! Gospodine!”] i onda kreće blagoslovljena molitvena ”grmljavina” gdje se uvelike tihi, jako pristojni i za naše poimanje pretežno introvertni Korejci odjednom preobražavaju u glasne molitvene ratnike koji znaju da stoje pred živim Bogom, Stvoriteljem svega, pred Onime kome je sve moguće, i koji koriste ove molitvene sastanke kao priliku da dođu takvome Bogu sa svojim hvalama i prošnjama.

Da, ako me pitate u čemu je tajna rasta kršćanstva u Koreji, rekao bih da je upravo u tome, desetljećima toga…

Kršćanstvo je imalo nevjerojatan utjecaj na korejsko gospodarstvo, obrazovanje, kulturu, politiku i mnoge druge sfere društva, koje je od jedne siromašne, dugo okupirane i od okupatora zlostavljane zemlje i naroda, u nekoliko desetljeća doprinijelo tome da je Koreja danas jedna od najprosperitetnijih, najobrazovanijih i najgostoljubivijih zemalja svijeta, zemlja koja je dala Samsung, Hyundai, LG, Daewoo, KIA-u i mnoge druge tvrtke iz područja IT-a, energetike, telekomunikacija, industrijske opreme i sl., i jedna od zemalja koja trenutno daje najviše kršćanskih misionara po cijelome svijetu.

I da nije neobična, priča koja slijedi bi bila samo jedna od mojih običnih priča iz metroa, koju sam kada se dogodila podijelio i sa svojim Facebook prijateljima.

Dakle, ovo je priča o Koreji, čovjeku, dobroti, poštovanju, prijateljstvu… i jednom neobičnom strancu, Korejcu.

Prišao nam je na metro stanici, vidio da gledamo mapu mreže metroa, pitao može li pomoći. Upitao nas je kamo želimo ići, pa nam objasnio u kojem smjeru trebamo ići i na kojoj stanici izaći. Ljubazno smo mu zahvalili i on se udaljio. Kada je nakon nekoliko minuta vidio da još uvijek nešto međusobno diskutiramo, a problem je bio u tome kako kupiti kartu bez gotovine, čovjek je otišao na automat, platio dvije karte i dao nam ih.

Kad smo pitali zašto to radi, rekao nam je da želi da imamo dobra sjećanja iz Seoula. Na kraju nam je ponudio, ako želimo, da nam se pridruži jer i sam ide u istom smjeru, da bude siguran da ćemo naći svoju destinaciju i svoj hotel koji je bio poprilično udaljen.

Pomagao nam je nositi kofere gore i dolje brojnim stepenicama, držao nam kišobran da ne pokisnemo, cijelo vrijeme navigirajući da smo sigurni da idemo u dobrom smjeru. Došao je s nama do hotela, a mi smo mu predložili i inzistirali da odemo negdje zajedno na ručak, da mu barem tako zahvalimo na pomoći. Jedva smo ga nagovorili, i na kraju je pristao, vjerojatno da nas ne uvrijedi odbijanjem.

Otišli smo na ručak u obližnji restoran, molili za njega, iako je rekao da sam nije kršćanin, i zahvaljivali Bogu za ovo zajedništvo i ovaj neobičan susret.

Objedovali smo neko tradicionalno korejsko jelo, učio nas je kako pravilno jesti štapićima, govorio nam o Koreji, njezinoj povijesti, geografiji, društvu…

Završili smo s ručkom i zajedno se vratili do hotela. I, ako mi vjerujete, oprostili smo se pred hotelom, otišli gore do recepcije pokretnim stepenicama, i samo na trenutak mi je bio zaklonjen pogled na njega, na ulaz i ulicu, i u sljedećem trenutku ga više nismo odozgora mogli vidjeti, ni lijevo, ni desno, kao da je iščezao….

Jesmo li mi trebali sresti njega ili je on trebao sresti nas? Nije ni važno, zar ne? Eto, to je Koreja…

        

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O ''inflaciji'' teologa
    •  Umrli su kapucini…
    •  Bog nije digao ruke od Europe
    •  Smije li Amerikanac biti Papa?
    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora