Kad se vjera pretvara u ideologiju straha

U Hrvatskoj se ovih dana sve glasnije podvaljuje teza da je kršćanstvo isto što i politički program. Ne nudi se Krist, nego agenda; ne traži se obraćenje, nego lojalnost; ne potiče se savjest, nego disciplina.

Vjera se pretvara u identitetsku oznaku i pogon za mobilizaciju: okupiti ”naše” i prokazati ”njihove”. Dovoljno je poslušati rječnik samoprozvanih ”čuvara vrijednosti”: uz pozive na ”pro-life” stranku uredno ide i popis ”neprijatelja” (mediji, ”rodna ideologija”, migranti kao prijetnja, ”zamjena stanovništva”…).

Umjesto navještaja Radosne vijesti čuje se prozivka, umjesto Evanđelja slogani. Bog postaje joker za političke obračune, a Krist, koji ruši zidove i traži čovjeka, svodi se na stranačku parolu. Kad vjera tako sklizne u ideologiju, ne rađa nadu nego strah. A strah uvijek treba nove mete.

U takvoj logici uvijek se pojavi glasna manjina koja sebi daje pravo određivati tko je ”pravi katolik”, a tko je ”izdajnik”. Pluralizam im je prihvatljiv samo dok svi ponavljaju iste parole. A najvažnije, kršćanstvo se sužava na selektivnu moralnost, često s uvoznim, američkim političkim rječnikom. Ne uvozi se pritom duhovnost, nego taktika: stalna potraga za neprijateljem, teorije zavjere, diskvalifikacije, crne liste, moralna panika kao gorivo za politički stroj.

I tu se moramo zaustaviti i postaviti pitanje koje se u nas uporno gura pod tepih: tko je toj manjini dao pravo da govori u ime svih katolika? Kojim aktom, kojim mandatom, kojim evanđeoskim kriterijem? Od kada je krštenje postalo članska iskaznica pokreta, a sakramenti pečat ideološke podobnosti? Tko ih je ovlastio da dijele katoličke ”licence”, da raspoređuju ljude na ”naše” i ”njihove”, da jedne uzdižu kao ”vjernike”, a druge izbacuju iz zajedništva kao sumnjive, opasne, ”neprijateljske”?

I još važnije, zašto im se to prešutno dopušta, kao da je normalno da najglasniji, i nerijetko financijski dobro podmazani, uzmu mikrofon i proglase se glasom cijele Crkve? A Crkva nije skup najglasnijih, nego Tijelo Kristovo. A Tijelo ne govori tako da odsijeca udove. Ne svjedoči tako da drugoga ponižava. Ne naviješta tako da proizvodi strah.

Ako netko uzme pravo predstavljati ”katolike u Hrvatskoj”, a pritom mu je prva gesta prokazivanje, zastrašivanje i etiketiranje, treba otvoreno reći: to nije predstavništvo, to je uzurpacija. To nije služenje, nego osvajanje.

Selektivni ”pro-life” 

Upravo zato vrijedi pogledati što se događa u Americi, jer ondje je taj ”spoj vjere i ideološke tvrđave” došao do svoje krajnje točke. Mediji su ovih dana pisali o raskolu između američkih konzervativnih katolika i Pape Lava XIV. zbog imigracijske politike Trumpove administracije. U toj se priči vidi srž problema, kad politika postane važnija od Evanđelja, onda se od Pape očekuje da šuti i ”drži se svog posla”, a ”posao” se definira tako da ne smije smetati nacionalističkom projektu.

Papa Lav XIV., prvi američki papa, u studenome prošle godine je pozvao na ”duboko promišljanje” o odnosu prema migrantima i izravno podsjetio na Matejevo evanđelje, glava 25: na kraju ćemo biti pitani kako smo primili stranca.

To nije ”politiziranje”, to je doslovno Evanđelje. U istom smjeru otišla je i Američka biskupska konferencija koja je 12. studenoga 2025. objavila rijetku ”Posebnu poruku” o imigraciji. Govorili su o ”klimi straha i tjeskobe”, o ”ocrnjivanju migranata”, o ”uvjetima u pritvorima i uskratama pastoralne skrbi”, te se usprotivili ”neselektivnim masovnim deportacijama” i ”dehumanizirajućoj retorici i nasilju”.

Papa je tu poruku otvoreno podupro i nazvao je ”vrlo važnom”, pozvavši katolike i ljude dobre volje da je pažljivo poslušaju.

I tu pada maska selektivnog ”pro-life” programa, ako se netko kune u zaštitu života, a mirno gleda kako se ljudi ponižavaju, razdvajaju obitelji i proizvodi klima progona, tada ”život” postaje sloganski ukras, a ne moralno uvjerenje. Jer ”pro-life” nije vjera naizmjeničnih dana, nije zaštita jednog života uz ravnodušnost prema drugome. Papa je to sažeo do kosti: tko kaže da je protiv pobačaja, a odobrava neljudski tretman migranata ili podržava smrtnu kaznu, ”nije doista pro-life”.

A to nije samo američka priča. Kad se ”život” pretvori u identitetsku etiketu, isti mehanizam postaje izvozni proizvod i svugdje radi isto, traži mete. ”Pobožni identitet” bez srama prianja uz jezik eliminacije.

U Italiji se, primjerice, u krugovima koji se predstavljaju kao ”pro-life” i branitelji ”obitelji” podižu transparenti i objavljuju poruke koje pozivaju na ”fizičku ili političku eliminaciju” protivnika, a sve se prodaje kao obrana ”istine” i ”kršćanskih vrijednosti”.

Indignacija postaje slogan, a sukob zamjenjuje argument. I baš zato takvi krugovi mjesecima napadaju Papu aluzijama i otrovnim podmetanjima, ne zato što je ”previše” ili ”premalo” katolik, nego zato što razotkriva njihovu selektivnost i vraća mjerilo na ono jedino što je mjerodavno.

A to mjerilo nije nacionalistički ili stranački tabor, nego Evanđelje. ”Ne tlači pridošlicu”, kaže Sveto Pismo, ”jer ste i sami bili pridošlice” (Izl 23, 9). Krist se identificira upravo s gladnima, golima, zatvorenicima i strancima (Mt, 25). A Svetu Obitelj Herod tjera u bijeg. Isus počinje život kao prognanik. Tko u takvom Evanđelju uspije pronaći opravdanje za ksenofobiju, pronaći će ga, iskreno, u svemu jer ne traži Krista, nego potvrdu vlastite ideologije.

I sad dolazimo do naše domaće verzije iste napasti, a to je ”mesijanski nacionalizam”. To je ona retorika po kojoj je Hrvatska navodno ”izabrana”, ”stup”, ”obrana Europe”, narod s posebnom misijom i zadatkom, pa se u ime te izabranosti može podmetati bilo što: geopolitika kao teologija, a teologija kao instrument političke strategije. Kad se Bog koristi kao joker za obračune s neistomišljenicima, to prestaje biti vjera i postaje ideologija straha. A strah je loš bog, on je ne-bog koji traži stalne žrtve i stalne neprijatelje.

I opet se vraćamo na isto temeljno pitanje: tko je odlučio da kršćanska nada mora nositi stranačke boje? Tko je odlučio da se ljubav prema domovini mora dokazivati mržnjom prema strancu? Tko je izmislio da se vjernost Kristu mjeri glasnoćom, a ne plodovima Duha: mirom, strpljivošću, blagošću, dobrotom?

Ako netko tvrdi da predstavlja ”katolike”, zašto onda mora stalno proizvoditi neprijatelje da bi uopće imao osjećaj identiteta? Nije li znak ideologije to da ”mi” postoji samo ako prethodno označi i prokaže ”njih”?

Zato je bolno pitanje gdje je jasna riječ hrvatskih biskupa kad se vjera pretvara u političku batinu, kad se medije unaprijed proglašava neprijateljima, kad se migrante svodi na ”zamjenu stanovništva”, kad se kršćanski govor pretvara u govor sumnje i prijezira?

U Americi su Papa i biskupi, uz sve podjele, barem izrekli ono što je očito: deportacije, protjerivanja, dehumanizirajuća retorika… nisu spojive s Evanđeljem života.

Šutnja se često opravdava rečenicom ”Crkva se ne bavi politikom”. Ali kad politika otme Crkvu, šutnja prestaje biti neutralnost. Ona postaje prešutni pristanak da glasna manjina određuje što kršćanstvo jest, a što nije. A kad manjina preuzme pravo da govori ”u ime svih”, a većina šuti, tada više ne gledamo raspravu unutar Crkve, nego mehanizam pritiska: tko ne plješće, sumnjiv je; tko pita, ”ruši”; tko upozorava, ”napada Crkvu”. To nije logika Evanđelja. To je logika sekte.

Ako ćemo biti kršćani, moramo se vratiti izvoru, a ne tuđim ideološkim uputama, ne uvoznim kulturnim ratovima, ne mitovima o nacionalnoj izabranosti, nego Kristu. On ne gradi tvrđave, nego pere noge. Ne živi od podjela, nego od milosrđa. Ne dijeli svijet na ”naše” i ”njihove”, nego traži čovjeka. Ne pita kome pripadaš, nego jesi li vidio čovjeka: ranjenika uz put, stranca na pragu, pridošlicu bez glasa i zaštite.

To je jedini ”program” koji se može zvati evanđeoskim i pozivati se na kršćanstvo.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi

> Svi tekstovi ovog autora