Kad smo prestali biti ljudi?

”Lako je u dobru dobar biti, na muci se poznaju junaci!” Tako nam je mama kazivala narodnu poslovicu, kad bismo se kao djeca žalili da nam je nešto teško ili da to ne možemo. I onda bismo posramljeni, prionuli i obavili što je trebalo, ne želeći se osjećati kao šmokljani koji odustaju na prvoj zapreci.

Tako je bilo nekad. Ne baš davno.

Sredinom prošlog stoljeća, u vrijeme naših djetinjstava, živjelo se – koliko-toliko – po regulama primjerenima čovjeku: njegovalo se poštenje, higijena duha, tolerancija i prijateljstvo, pomoć drugome u nevolji.

I kad je nešto od toga bilo ugroženo, očekivalo se da okolina reagira i pomogne.

Stanovali smo u stambenim zgradama koje su poslije Drugog svjetskog rata bile napučene obiteljima različitih društvenih statusa, ali i ako se sa susjedima nismo družili na dnevnoj osnovi (a moji roditelji za to nisu imali vremena), znali smo da će svi, u slučaju potrebe, priskočiti.

I djeca su to znala. Dok smo se igrali u dvorištima između kuća, uvijek je neka mama ćiribimbila s prozora gdje smo i što radimo. Nije dolazilo u obzir da smo izvan dosega pogleda.

Neki su klinci zvali mamu iz dvorišta da im nešto donese ili baci s prozora – mi nismo smjele, jer ”mama nije naša sluškinja i to deranje iz dvorišta nije pristojno”. Iako nam je najveća želja bila igrati se vani uvečer, ipak nam to nisu dopuštali ni ljeti. Kući je trebalo biti u pristojno vrijeme i onda se tiho igrati do večere. Najčešće ispod kuhinjskog stola, gdje bismo donijeli ono nekoliko igračaka koje smo imali.

U školi nije bilo nasilja, u to vrijeme.

Bilo je nagle djece vruće krvi, ali su takvi bili rijetkost.

Sjećam se da je jednom – na velikom odmoru koji smo provodili na prostranoj terasi na prvom katu – jedan klinac, kako bi pobjegao drugome, preskočio ogradu terase. Srećom nije ništa slomio. To je bio jedan od tih, naglih… Događaj se prepričavao godinama…

Slušali smo i poštovali našu učiteljicu, u školi nije bilo izgreda, kao ni na izletima, gdje smo odlazili svake godine nekoliko puta. Naravno, pješice. Nije se putovalo busom, nego pješačilo do prvih šumica izvan grada – čitava škola, svi razredi, od prvog do osmog, uredno su hodali više od sat vremena do Biloga briga, gdje bismo zauzeli svoje mjesto – svaki razred oko svoje učiteljice ili razrednice, posjedali na zemlju i otvorili jednostavne sendviče koje smo ponijeli od kuće.

Nije bilo ni vode ni sokova na tim izletima jer nije bilo plastičnih boca, bili smo strpljivi, nismo se žalili da nam je vruće, da smo žedni, da nam je dosadno.

Prvi i najljepši izlet u godini bio je Pozdrav proljeću 21. ožujka, uz nepisano pravilo oblačenja dokoljenki, ponekad i kratkih rukava. Sjećam se svog očaja kad je jednom izlet otkazan, jer je prvog dana proljeća – u Zadru pao snijeg…

Mi koji smo odrastali u to vrijeme bili smo empatični. Sjećam se da smo u sedmom razredu dobili učenika, višestrukog ponavljača, starijeg od svih nas. Bio je tih i miran, rijetko je govorio, nije se ni smijao. Sjedio je u zadnjoj klupi.

Pomagali smo mu svi pisati zadaće, šaptali smo mu kad je odgovarao, pa ipak – na kraju školske godine Josip je imao u dnevniku četiri jedinice. Kad je razrednica rekla svakome od nas s kojim će uspjehom proći – on se rasplakao. Onako visok, mršav i uvijek ozbiljan, tresao se od plača. Rekao je da je to kraj njegovog školovanja, jer ako padne ovaj razred – više nema pravo ići u školu.

Bili smo zapanjeni. Nikad do tada nismo čuli za takvo što – bilo je normalno da svi pohađamo nastavu i završimo školu. Kako je moguće da on to neće moći? I što će biti s njim u životu?

Cijeli se razred pobunio, neke su djevojčice i zaplakale, molili smo razrednicu da se zauzme kod onih nastavnika koji su mu zaključili negativnu ocjenu da ga ponovo ispitaju, ili da mu bar dvoje od njih zaključi dvojke na Nastavničkom vijeću, kako bi mogao dva predmeta polagati na popravnim ispitima i dobiti priliku da dogodine završi osmi razred.

Ništa od toga nije se dogodilo. Ozbiljnog i tužnog učenika iz zadnje klupe – nikad više nismo sreli. Ali taj osjećaj velike želje da pomognemo jednom od nas, eto pamtim do danas.

U to vrijeme malo smo znali jedni o drugima, nije bilo bolje i lošije ”stojećih” – svi smo bili nekako isti, svima su roditelji bili zaposleni i mnoga su djeca bila – barem što se školskih obaveza tiče – prepuštena sama sebi. Svojim mogućnostima i svojoj ambiciji.

Zato se za Josipa nije imao tko zauzeti. Ono naše dječje – nije se računalo. A njegovi, kod kuće, vjerojatno su sve saznali onda kad je prestao ići u školu.

Uspoređujem to s aktualnom hrvatskom stvarnošću u kojoj uspjeh u školi utječe na odnose u obitelji, u susjedstvu, na poslu… Kao da je biti odličan jedina mogućnost opstanka za sve. Tko nije takav, ne vrijedi živjeti!

Za razliku od nas, koji barem u osnovnoj školi nismo odlazili na repeticije, danas je i to vrlo česta pojava. A također je čest i bunt djece protiv učenja – ne vide svrhu obrazovanja jer sve što se uči krajnje je dosadno. Repeticije? Ma ne dolazi u obzir! Neće oni gubiti vrijeme na to.

Umjesto učenja, svaki slobodni trenutak koristi se za boravak pred ekranima, igranje igrica – život u virtualnom svijetu.

Bez obrazovanja i škole.

U tom je svijetu sve moguće! Samo treba sjesti pred ekran, umrežiti se sa sebi sličnima i započeti – novi svjetski rat!

Bila sam zgrožena prvim kompjuterskim igricama koje su igrali moji nećaci, a to su bile edukativne igre prema ovome što igraju naši unuci.

Nema igrice bez oružja, eksplozija, ubijanja i sve se to radi s lakoćom. Pritiskom miša.

Ljudi u tim igricama samo izgledaju kao pravi, oni su u svijesti igrača virtualni i njihove ih sudbine ne pogađaju. Pa ni onda kad se sam igrač pojavi u nekoj od uloga u igrici. Njegovi mu suigrači provaljuju u kuću, opljačkaju sve što je satima u igrici sakupljao i osvajao, da bi ga na kraju i ubili.

I nikom ništa!

Klinci od 10 do 14 godina, do kasno u noć u svojim sobama, na svojim mobitelima, umreženi igraju igrice, najčešće okrutne, a one kojima to roditelji brane – smatraju otpadnicima, rugaju im se, neki dobiju i batine jer su slabići – nisu ”umreženi”!

Na satu Sociologije, u gimnaziji (krajem šezdesetih), učili smo o otuđenju. Za primjer je data situacija iz nekog američkog grada: čovjek leži na pločniku, a ljudi ga preskaču jer žure na posao. Bio je to nastavni primjer, ne stvarna mogućnost.

Barem ne kod nas!

A eto, za pedesetak godina, u ovom našem istom životu, jedan je čovjek izgubio život jer se nitko od promatrača njegove agonije – nije želio smočiti.

Padala je kiša, jedna od onih riječkih, jesenskih, samo je ova trajala duže, pa je i količina vode bila veća. Grad je na brežuljcima, bujice su česta pojava – ne ovako jake, ali nisu neviđene.

Hodajući niz strmu ulicu u središtu grada, čovjek se poskliznuo i pao. Voda ga je počela nositi udarajući njime u šahte koje su se otvorile od nadiranja vode. Odjednom je zapeo pod zaustavljenim kombijem. Odnekud pritrčava drugi čovjek i pokušava ga izvući ispod kombija gdje su mu zapele noge. Voda dere, sklisko je i teško, spasitelj viče i moli da mu netko pomogne.

U kombiju sjedi vozač, koji samo odmahuje rukom. Ma tko bi izlazio iz vozila po ovakvom vremenu?

U ulici ima još zaustavljenih automobila. U svakom ima ljudi. Svi gledaju borbu za čovjeka koji je zapeo ispod kombija. Svjetla su na autima upaljena. Ali nijedna se vrata ne otvaraju.

Na kraju gube snagu i spasitelj i stradalnik. Nesretni čovjek mu je iskliznuo iz ruku i poletio niz ulicu.

Sve je to netko snimio s prozora. I stavio na društvene mreže.

Čini se poput prizora iz kompjuterske igrice: Voda huči, dvojica se bore s vodenom stihijom koja pobjeđuje i bujica odnosi tijelo…

Samo ovo nije bila igrica. Čovjek je bio stvaran. Naš sugrađanin, Riječanin kojem nitko od promatrača u vozilima i s prozora kuća – nije želio pomoći.

Kad smo prestali biti ljudi?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora