Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu

Rat uvijek otkrije više nego što političari žele priznati. Ogoli interese, cinizam, dvostruke kriterije i jezik kojim se nasilje pokušava prikazati kao nužnost. Ali na kraju pokaže i ono najvažnije, tko ostaje uz ljude kada postane opasno, a tko ih napušta. Upravo zato odlazak kardinala Dominiquea Mathieua, nadbiskupa Teherana–Isfahana, iz Irana nakon američko-izraelskih napada nije tek jedna crkvena vijest. To je moralno pitanje. To je pitanje smisla pastirske službe. To je pitanje vjerodostojnosti Crkve kada govori o hrabrosti, križu i ostajanju uz ugrožene.

Kardinal Mathieu stigao je u Rim 8. ožujka, nakon potpune evakuacije talijanskoga veleposlanstva u Teheranu. To nije nevažan detalj, jer se upravo na prostoru veleposlanstva nalaze sjedište nadbiskupije, katedrala Consolata, njegova rezidencija i administrativni prostori.

Sam je rekao da nije otišao ”bez žaljenja i boli za našu braću i sestre u Iranu”. Drugim riječima, nije napustio zemlju iz komfora, nego iz ratne situacije koja je rušila i ono malo institucionalne zaštite koju je imao.

Pa ipak, upravo tu problem počinje, a ne završava. Jer kardinal Dominique Mathieu nije bio tek još jedan crkveni diplomat koji se vraća u Rim. On je bio jedini latinski biskup u zemlji, pastir zajednice od oko dvije tisuće latinskih katolika u Iranu. To je mala, ranjiva i gotovo nevidljiva Crkva.

Kada pastir takve zajednice ode, ne odlazi samo osoba. Odlazi znak. Odlazi prisutnost. Odlazi ono što je Crkva stoljećima tvrdila da mora biti u času kušnje: blizina!

Nelagoda je tim veća jer Dominique Mathieu nije samo kardinal i nadbiskup. On je franjevac konventualac, čovjek koji pripada duhovnoj baštini svetoga Franje Asiškoga. A to znači da se ovdje ne otvara samo pitanje biskupske odgovornosti, nego i pitanje franjevačkoga nasljeđa.

Što danas znači biti sin svetoga Franje u času bombardiranja, straha i raspada sigurnosti? Može li se franjevačko ime nositi samo kao časna oznaka duhovne pripadnosti, a ne i kao egzistencijalna obveza?

Jer franjevačka predaja nije tradicija udaljenoga promatranja, nego radikalne blizine; nije pobožna estetika, nego ogoljenost, malenost, nenasilje i ostajanje uz ranjene.

Upravo zato odlazak jednoga franjevca konventualca iz ratom pogođene zemlje ne otvara pitanje samo o jednoj osobi, nego i o vjerodostojnosti jednoga karizmatskog nasljeđa.

Kad riječi o miru traže svjedoke 

Ovdje svakako treba izbjeći dvije intelektualne nepoštenosti. Prva je jeftina osuda iz sigurnosti Europe. Lako je tuđom hrabrošću upravljati iz udobnosti vlastite fotelje. Druga je prebrzo opravdavanje, kao da je dovoljno reći ”okolnosti su bile teške”, i time zatvoriti svako pitanje savjesti. Ne, okolnosti su doista bile teške.

Ali upravo zato pitanje postaje još ozbiljnije. Jer čemu biskup ako ga u času pogibelji više nema uz narod? Čemu kardinalska čast ako se u trenutku tame pretvori u logistički problem? Čemu kardinalski grimiz, ako nije znak spremnosti da se za Krista i Crkvu podnese i žrtva vlastite krvi?

Ako se sve u trenutku kušnje svede na mjeru osobne sigurnosti, tada i sam simbol gubi svoj smisao. Zato je Papa Franjo 2019. godine novim kardinalima jasno rekao da grimiz njihove odore označava spremnost da proliju vlastitu krv. Čemu sve propovijedi o pastiru koji ne napušta stado kada vukovi dođu, ako se upravo tada pastir povuče?

Oštrina tih pitanja postaje još veća kada se usporedi s riječima samoga kardinala Mathieua iz vremena prije rata. Govorio je da je za malu Crkvu u Iranu presudno ”održati prisutnost”, čak i kada su vrata zatvorena, jer i zatvorena vrata ostaju znak mogućnosti ulaska u vrijeme koje Bog odredi.

Bila je to lijepa i duboka slika. Ali upravo zato današnji odlazak iz ratom zahvaćenoga Irana djeluje još teže shvatljiv. Jer ako je prisutnost bila teološki važna jučer, zašto danas više nije? Ako je ostanak bio svjedočanstvo dok nije bilo bombi, zar ne postaje još važniji kada bombe padaju?

Papa Lav XIV. u međuvremenu je o ratu govorio jasnije nego mnogi zapadni političari i, treba to pošteno reći, moralno ozbiljnije nego velik dio međunarodne diplomacije.

Poručio je da se stabilnost i mir ne grade uzajamnim prijetnjama ni oružjem koje sije razaranje, bol i smrt, nego odgovornim dijalogom.

Molio je da vođe naroda napuste projekte smrti i izaberu razoružanje, dijalog i diplomaciju. Zavapio je da tutnjava bombi prestane i da oružje utihne.

Govoreći o ratu na Bliskom istoku, molio je za mir u Iranu i cijeloj regiji, osobito za brojne civilne žrtve, uključujući nevinu djecu.

Govorio je i o ubijenom maronitskom svećeniku Pierreu El-Rahiju u južnom Libanonu, rekavši da je bio pravi pastir, jer je ostao uz svoj narod i bez oklijevanja pošao pomoći ranjenim župljanima. A zatim je postavio pitanje imaju li kršćanski politički vođe koji nose tešku odgovornost za ratove dovoljno poniznosti da naprave ispit savjesti i odu na ispovijed.

To nisu samo usputne rečenice, to je ozbiljna osuda logike rata. Papa ne govori samo protiv jednoga sukoba. On govori protiv čitave civilizacijske obmane po kojoj se nasilje prikazuje kao lijek, bombardiranje kao nužnost, a razaranje kao put prema sigurnosti.

Rat nije put do mira. Rat je poraz čovjeka. Rat je moralni slom politike, intelektualna sramota diplomacije i duhovni pad civilizacije.

Kad bombe progovore, razum je već zakazao, a savjest je ušutkana. Zato nikakav ”strateški interes”, nikakva ”preventivna akcija” ni ikakva ”nužna operacija” ne mogu izbrisati istinu da je svaki rat poraz čovječnosti, jer nastaje onda kada čovjek prestane drugoga gledati kao bližnjega i počne ga gledati kao neprijatelja kojega treba uništiti.

No upravo zato Crkva ovdje ne može izbjeći suočenje sa samom sobom. Nije dovoljno da Papa govori istinito, jasno i moralno ispravno ako crkveni ljudi ne posvjedoče vlastitim životom ono što Crkva izgovara.

Kršćanstvo nije sustav pravilnih izjava, nego otajstvo utjelovljene vjernosti. Ono nije religija priopćenja, nego prisutnosti; ne mjeri se snagom formulacija, nego vjerodostojnošću svjedoka.

Ako Papa traži da utihne oružje, da se odbaci logika sile i da se čuje vapaj ranjenih i preplašenih, onda se od biskupa ne očekuje samo da to prenesu, nego da to utjelove i žive, da budu znak kako Crkva ne stoji iznad povijesne patnje, nego ulazi u nju i dijeli je s onima kojima je poslana. Jer križ bez blizine prestaje biti svjedočanstvo.

Netko će reći da je takav sud okrutan. Nije. Okrutno je ne postaviti pitanje. Okrutno je prema vjernicima u Iranu praviti se da odlazak njihova kardinala nema simboličku težinu. Okrutno je prema samoj ideji biskupske službe svesti sve na tvrdnju da je ”morao otići”.

Možda jest morao. Možda doista nije bilo druge. Ali i kad nešto jest nužno, ono može ostati bolno i moralno nedostatno.

Ne tvrdimo olako da je kardinal Mathieu morao ostati pod svaku cijenu. To bi bila nedostojna moralna samouvjerenost. Ne znamo sve okolnosti, ne znamo sve procjene opasnosti, ne znamo sve pritiske. Ali znamo da neke odluke mogu biti razumljive, a ipak simbolički porazne.

Neugodna istina iranske tragedije nije samo u razaranju, smrti i strahu koje rat ostavlja za sobom. Ona je i u tome što smo se gotovo pomirili s time da se od pastira više ne očekuje ono što je nekoć bilo srce njihova poziva, biti i ostati uz narod.

Ne zbog strategije. Ne zbog dojma. Ne zbog herojskoga mita. Nego zato što se evanđelje ne potvrđuje riječima, nego blizinom; ne naviješta se izdaleka, nego dijeljenjem sudbine.

Pastir nije upravitelj prisutnosti, nego njezin živi znak. Kada pastir ode, možda spašava vlastiti život. Ali tada ostaje mnogo teže pitanje: tko spašava znak Krista i Crkve među onima koji su ostali?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju

> Svi tekstovi ovog autora