Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?

Usporedimo li sadržaje dvaju novinskih tekstova iz dviju zapadno-europskih, na kršćanskoj civilizaciji izgrađenih zemalja, onog iz Republike Hrvatske ”Većina Hrvata vjeruje u Boga, seks prije braka ne smatraju grijehom, a kontracepciju prihvaćaju. Polovica ispitanih podržava zaređivanje žena za svećenice”, objavljenog na portalu Slobodne Dalmacije 1. srpnja 2022.

i onog objavljenog samo tri dana ranije, 28. lipnja 2022., na njemačkome katoličkom portalu iz Kölna Domradio/Katedralni radio: ”Val napuštanja Crkve se nastavlja. Katoličku Crkvu prošle godine napustilo je puno vjernika kao nikada do sada. U međuvremenu joj neki ‘100 posto’ okreću leđa. Tko odlazi? I postoji li još netko tko dolazi?”, tada sami sebi postavljamo jedno nimalo zgodno pitanje: Što se to danas događa u Katoličkoj Crkvi uopće, svejedno je li riječ o Hrvatskoj ili o Njemačkoj?

Gdje se nalaze uzroci toliko velikog i snažnog vala napuštanja Crkve i njezinog nauka, gdje su uzroci pada religioznosti u mnogim zemljama kao i pada broja onih koji redovito pohađaju vjerske obrede te posebno gdje su uzroci tako velikog i snažnog srozavanja povjerenja katoličkih vjernika u Crkvu uz istodobno srozavanje javne uloge Crkve?

Mislim da se odgovor na gore postavljena pitanja, a posebno na pitanje zašto ljudi napuštaju Crkvu, nalazi u riječima isusovca Ansgara Wiedenhausa: ”Nisu katolički vjernici napustili Crkvu, nego je Crkva napustila njih”

Stoga, dakle, možemo govoriti o ”katolicima koje je Crkva napustila”, a ne o katolicima koji su napustili Crkvu. A Crkva je napustila svoje vjernike ponajprije zbog mnogih nevolja kojima je svojim djelovanjem sama doprinijela.

Što praktično znači, potrebno je ”okrenuti pilu naopako”: Ne pitati, zašto vjernici napuštaju Crkvu, nego zašto je i zbog čega je hijerarhijska Crkva napustila, ostavila, iznevjerila i u vjerničkom smislu obezglavila vjernike i dovela ih do stupnja da razmišljaju o nastanku nekoga novog i za Crkvu opasnijeg crkvenog raskola?

Čime se, naravno, postavlja pitanje: Ne spada li trenutno napuštanje Crkve u Europi u ”novovjekovne crkvene nesreće”, o čemu je već ranije pisao veliki austrijsko-američki protestantski teolog i sociolog Peter Ludwig Berger (1929.-2017.).

Prema podacima Njemačke biskupske konferencije, prošle 2021. godine Katoličku Crkvu u Njemačkoj napustilo je 359.338 od ukupno 21.645.875 katolika, koliko ih je te godine bilo u Njemačkoj. Ni Evangelička Crkva u Njemačkoj nema se čime pohvaliti: od ukupno 19.725.000 protestanata, Crkvu je 2021. godine napustilo njih 280.000.

Kad je o Hrvatskoj riječ, mi na našu žalost još uvijek nemamo točne podatke o tome koliko je prema posljednjem popisu stanovništva 2021. bilo vjernika i koje konfesionalnosti, a koliko nevjernika, ateista, agnostika. Postoje obećanja Državnoga zavoda za statistiku RH da bismo te podatke mogli dobiti tijekom lipnja ili srpnja ove godine. Živi bili pa vidjeli!

Stoga se, ovom prigodom, moramo služiti već i za posljednji popis 2021. godine zastarjelim podacima. Tako su prema popisu iz 2011. katolici činili 86,28 posto stanovništva, pravoslavci 4,44 posto, muslimani 1,47 posto, protestanti 0,34 posto, dok je onih bez religije odnosno ateista bilo 3,81 posto, agnostika i skeptika bilo je 0,76 posto, a 2,17 posto nije se o tome uopće izjasnilo.

Istraživanje, koje je tijekom svibnja i lipnja ove 2022. godine provela agencija Promocija plus ekskluzivno za RTL Hrvatska, ”pokazuje da je postotak onih koji su doista religiozni bitno manji” u odnosu na podatke iz posljednjega popisa iz 2011.

Tako je u Hrvatskoj 2021. bilo 69,3 posto vjernika od čega 17,3 posto onih koji su uvjereni vjernici, 21,2 posto onih koji se smatraju vjernicima, koji su dakle nominalno vjernici, ali koji svoju vjeru ne prakticiraju. Zanimljiv je podatak da veliki broj ispitanika, njih 30,7 posto, vjeruje u Boga, ali da ne vjeruju u sve ono što propisuje Katolička Crkva kao institucija.

Ovdje je, radi usporedbe njemačke i hrvatske situacije, potrebno napomenuti sljedeće: zahvaljujući vatikanskim/crkvenim ugovorima, sklopljenim na štetu građana Republike Hrvatske, hrvatski građani, bez obzira na to vjeruju li ili ne vjeruju, pripadaju li ili ne pripadaju nekoj religijskoj organizaciji u RH, moraju plaćati crkveni porez.

Oni ne mogu birati, mogu li svoj ”crkveni porez” preusmjeriti u neku drugu društveno korisnu svrhu. Umjesto njih to čini hrvatska vlast. Što znači da je obvezni hrvatski crkveni porez jasan pokazatelj da u financijsko-poreznom pogledu hrvatskom državom upravlja Katolička Crkva čime se potvrđuje teza da svaka država treba imati i svoju crkvu, makar ona i ne bila izričito nacionalna.

Kao što je to inače, kako vidimo, uobičajeno gotovo u cijelome svijetu: svaka država, želi li biti suverena i samostalna, treba imati i svoju nacionalnu religijsku zajednicu. Ali ne za to da bi radila po načelima te religijske zajednice nego da bi ta religijska zajednica bila jamac vlasti koja osigurava stabilnost države.

U Bosni i Hercegovini nešto je sasvim drukčije: postojeća tronacionalno-religijska vlast ne omogućuje jednoj religijskoj zajednici (Islamskoj zajednici u BiH) da uredi svoje odnose s državom BiH na način kako su to uradile Katolička Crkva i Srpska Pravoslavna Crkva. Razlozi su višestruki: ne samo društveni i politički nego ponajprije konfesionalni. Ali, to je neka druga priča i veoma teška tema.

Kako je Hrvatska demografski već gotovo ispražnjena zemlja (ostali su na selima samo oni koji čekaju skoro utrnuće vlastite životne egzistencije), broj katolika – pratimo li sadašnje demografske trendove – smanjio se na broj onih koji crkvu posjećuju samo prigodimice, sezonski, u vremenski točno određenim terminima: Božiću, Uskrsu ili kao sada – u ovo ljetno doba – u vremenima seoskih pučkih svečanosti, hodočašća i procesija kojim se javno iskazuje privrženost Katoličkoj Crkvi.

A što se još može zaključiti iz rezultata spomenutog RTL-ovog istraživanja?

Sama činjenica da ispitanici javno potvrđuju da seks prije braka nije grijeh, da je kontracepcija dobrodošla, da hrvatski katolici samo u rijetkim prigodama odlaze u crkvu na misu (1,2 posto svaki dan, a tjedno tek 11,3 posto), što znači da su crkve sve praznije i sve manje je onih koji svake nedjelje odlaze u crkvu, a tek 19,5 posto prakticira ”prigodne, blagdanske odlaske na obrede”, postavlja se pitanje što rade i naučavaju katolički vjeroučitelji?

Uz napomenu da u objavljenim rezultatima nemamo iskaza o stavovima ispitanika o istospolnim brakovima niti o njihovom posvajanju djece.

Zanimljiv je, kako se vidi, obrat u pogledu odnosa ispitanika prema braku i (pred)bračnim odnosima. Slobodan seks nije više ni za Crkvu veliki grijeh, kao što je to nekada bilo, tako da se naši vjernici bez velikih poteškoća u savjesti mogu upuštati u izvanbračne ”kalkulacije”.

Bilo bi stoga zanimljivo istražiti, koliko se katolički svećenici pridržavaju odredbi celibata, imaju li djece u braku s nevjenčanim suprugama i kako se mnogi od njih nose s tom obvezom.

Jako pozitivno iznenadila me i tvrdnja iz istraživanja da se ”čak 45,2 posto građana slaže sa zaređivanjem žena za svećenice”. Taj i takav stav u našim današnjim hrvatskim okolnostima predstavlja kopernikanski obrat.

Smatram ga opravdanim, jer ne znam zbog čega bi muškarci i dalje polagali pravo da je samo njima dopušten pristup oltaru i euharistiji i da samo oni mogu biti pravovjerni ”Božji predstavnici na zemlji”, unatoč činjenici da preko 50 posto hrvatske populacije čine žene.

I na kraju, možemo zaključiti sljedeće:

Predmetno istraživanje je pokazalo da je velik broj onih koji drže da Crkva nema ni toliku snagu ni utjecaj u hrvatskome društvu koliko se to želi medijski prikazati. Naravno, ne možemo odbaciti tvrdnju da gotovo 40 posto građana smatra da je utjecaj Crkve na društvo nešto što bismo prihvatili kao nešto dobro.

Međutim, njih 68,3 posto smatra da Katolička Crkva u Hrvatskoj ne bi trebala imati bilo kakav utjecaj na politička zbivanja u zemlji.

Nažalost, svjedoci smo da uz svesrdnu podršku Katoličke Crkve HDZ-ovska vlast u RH ima i prevelik utjecaj na politička zbivanja u zemlji – i na državnoj, i na županijskoj, a posebno na općinskoj razini.

Crkva u Hrvatskoj, prema spomenutom istraživanju polagano, ali sigurno okreće novo poglavlje u životu ove religijske zajednice, ali i društva u cjelini.

Promjene nisu tektonske ni blizu onim promjenama koje su zadesile kršćane u Njemačkoj. Ne samo kad je riječ o Sinodskome putu, nego uopće i u odnosu čovjeka pojedinca prema Nadnaravnom, prema Svevišnjem, prema Drugom bez obzira na to kojeg religijskog, nacionalnog, svjetonazorskog usmjerenja bio.

Trebat će nam dosta vremena da prihvatimo da se društvo, a s njime i religijske zajednice i odnosi u njima i među njima, nezaustavljivo mijenjaju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora