Kako film Gravitacija Alfonsa Cuaróna nazvati reakcionarnim?!

Sve je isto kao i prije stotinu godina, zar ne? Što se kinodvorana tiče, barem. Trebalo je proći puno desetljeće od dolaska digitalne 3D i IMAX tehnologije da nam one počnu donositi nešto više od puke pučke zabave – baš kao i kad je u stare nickelodeone svojedobno došao jedan Griffith. I baš kao što je Griffith otkrio da se u pokretnoj slici krije potencijal za dugu narativnu formu, te legitimizirao dugometražni igrani film nakon razdoblja dominacije jednočinki, današnji majstori velikog stereoskopskog platna otkrivaju da se na ekranima velikim poput stambenih zgrada mogu pričati priče o nečemu što nisu orijaški roboti, superjunaci u spandeksu i ostali tropi hollywoodskog kokičarenja.

 

Ovogodišnji je Oscar za najbolju režiju pripao Angu Leeju za prvi veliki uspjeh tog novog tehnološkog vala, raskošnu i delikatnu ekranizaciju romana Pijev život Yanna Martela. Sva je prilika da će dogodine ta nagrada otići Alfonsu Cuarónu za njegov prvi film u punih sedam godina – za Gravitaciju, također raskošnu, ali delikatnu priču o preživljavanju jednog brodoloma, spektakularno vizualiziranu na način koji oduzima dah.

 

U toj smo fazi filmske povijesti, čini se. Novi prikazivački formati dokazali su da mogu oduzeti dah, a sad polako otkrivaju da mogu potkožno djelovati i na zahtjevniju publiku. Jasno, pipava stvar kod filmova koji oduzimaju dah leži u otkrivanju svega što još u njima ima kad ponovno prodišete. Slutim da će se Gravitacija u tom smislu pokazati kao više nego zahvalno djelo – kao film koji će zauzeti mjesto u povijesti, premda teško da će se ikada riješiti nezasluženog predikata znanstvene fantastike. U čemu je možda i poanta.

 

Između niza drugih tema, Gravitacija se suptilno bavi našim odnosom prema letovima u svemir. Dani zvjezdane slave astronautike i kozmonautike davno su prošli: svemir – onaj susjedni, orbitalni svemir – još nam koliko-toliko dobro dođe za telekomunikacije i GPS, ali za vlastiti boravak u njemu više nemamo ni opravdanja ni volje. Uvjerili smo se da je svemirska utrka iz 1950-ih i 1960-ih bila tek produženje Hladnog rata drugim sredstvima, bacanje novca bez stvarnog opravdanja. Za razliku od naših otaca, mi svoju budućnost ne vidimo u svemiru; to nam je tek mjesto radnje omiljenih razbibriga, knjiga, filmova, videoigara, čega već god – smještenih u geekovski zabran SF-a.

 

Kao rijetko koji prethodni filmaš (na pamet mi, zapravo, padaju jedino Kubrick i Tarkovski), Cuarón u Gravitaciji polemizira s našim odnosom prema astronautici, toj aktivnosti u koju se upuštamo iz razloga koji nam nisu do kraja jasni (a kad kažem mi, mislim na sve nas, na još jedan pomalo izblijedio pojam, na čovječanstvo). Kao što je Odiseja u svemiru ono za svoje vrijeme tako specifično divljenje svemiru prelomila preko pronicave kubrickovske skepse prema čovjekovoj sposobnosti da u cijelosti domisli svoje nakane, Gravitacija ravnodušnost prema svemiru našeg vremena bespoštedno razara podsjećanjem na punu stvarnost tog prostora – i, kroz nju, na realnost čovjekova položaja u njemu. Odnosno, kako to kod Cuaróna već biva, na položaj žene u njemu.

 

Premisa je jednostavna: dvoje astronauta na rutinskoj misiji dogradnje teleskopa Hubble doživi katastrofu kada također rutinsko uništenje satelita negdje drugdje u niskoj orbiti izazove lančanu reakciju, te oblak krhotina u naletu počne uništavati sve pred sobom. Naši protagonisti – zvijezde velikog ekrana George Clooney i Sandra Bullock, kao kapetan Matt Kowalski i specijalistica misije dr. Ryan Stone – sad moraju nekako naći način povratka na Zemlju u intervalima između nailaska ubojitih krhotina.

 

Zvuči kao blockbuster, a u iskustvenom pogledu i jest blockbuster; Cuarón je više nego svjestan zakonitosti popularne zabave, pa u fokusu svoje priče drži lako shvatljive motive kako bi si stvorio prostora za taktilan doživljaj. Opisati eksponencijalno razbijanje satelita kao Kesslerov sindrom ne bi mnogo značilo nikome tko nije entuzijast za spekulativnu astronautiku. S druge strane svojim očima doživjeti rečenicu “pola Sjeverne Amerike sad gubi Facebook” smjesta će u publici stvoriti iskustvenu povezanost između tog dalekog, stranog svemira tamo negdje gore i naše informatizirane svakodnevice.

 

Gravitacija je puna takvih sitnih trikova za ponovno spoznavanje otuđenog svemira. Među njima je i povjeravanje uloga glumcima s kojima se nije teško poistovjetiti: kad Clooney odvrne šarm na najjače, pa počne sipati fore o boji očiju, lakše je uspostaviti emocionalni odnos s likovima koji su u cijeloj prvoj polovici filma tek glave skrivene iza kaciga debelih skafandera. Proteći će cijeli film prije nego što nam postane jasno da se naši smeđooki protagonisti stalno uvjeravaju da su im oči plave najvjerojatnije zbog toga što neprestano gledaju u jedno veliko, plavo oko – u svoj dom, planet Zemlju.

 

Cijeli je film, kako se ispostavlja, zagledan u to oko. Umjesto da nazire dalje u svemir, kao u zlatnom dobu astronautike, Cuarón nas usrdno zove natrag na Zemlju. On možda i troši prvih petnaestak minuta filma (bez ijednog montažnog reza, hej!) kako bi nam vratio prisnost sa svemirskim programom, onim skromnim kakav već danas postoji (a sva je tehnologija u filmu stvarna – osim što Space Shuttle više ne leti, dok kineska postaja Tiangong još nije dovršena). Ali, nakon što vrati tu prisnost, ostatak filma posvećuje dokidanju svake udobnosti koju u svemiru možda sad ponovno osjećamo.

 

Ovo nije prostor za čovjeka, kazuje Gravitacija s motrišta današnjeg zeitgeista. Ovo nije onaj znanstvenofantastični svemir u kojem ćemo jednog dana pronaći čudovišta. Svemir sâm po sebi jest čudovište, krajnji čovjekov antagonist. A mi još nismo u stanju u njemu naći održivo mjesto, iskoraknuti iz kolijevke u stvarni svijet izvan svoga planetarnog doma.

 

Je li, stoga, Gravitacija suštinski reakcionarno djelo, film katastrofe koji se ne libi uništiti apsolutno sve što je čovjek ikada stavio u orbitu ne bi li nas pozvao da se manemo ćorava svemirskog posla? Dijelom možda i jest. Doduše, prije mi se čini da Cuarón upozorava na posljedice nedovoljno domišljenog i polovično zdušnog motanja ljudskog roda po svemiru. Ako zaista ondje nemamo pametnijeg posla od telekomunikacija i komercijalizacije, onda je bolje da pažljivo razmislimo o tome zašto onamo idemo. Izvan čahure našeg matičnog planeta leži onostranost u kojoj ne možemo biti puki turisti. Gravitacija vraća ono temeljno, ontološko udivljenje našem doživljaju svemira, ono koje smo s godinama izgubili.

 

U filmu se krije i jedna dublja ambicija, motivski pandan onoj iz redateljeva prethodnog filma, Djece čovječanstva iz 2006. Ondje je bila riječ o visokom SF konceptu, gubitku sposobnosti za majčinstvo koji izaziva globalno beznađe suštinski slično našoj svakodnevici; Gravitacija okreće tu ideju naglavce. Tu je riječ o potpuno stvarnom ambijentu koji nimalo ne sliči našoj svakodnevici, gdje se žena kojoj je hir inertnog univerzuma oduzeo majčinstvo mora othrvati beznađu kako bi se preporodila.

 

Čin rađanja, tako suštinski važan u oba djela, Gravitacija odvodi od same tjelesnosti. U dva prijelomna trenutka radnje Ryan Stone skida sa sebe teški, za život neophodni skafander i donosi odluku o tome što učiniti sad kad je ostala samo u svojoj koži: skvrčiti se poput fetusa i vratiti u maternicu, ili uspravno udahnuti punim plućima.

 

Simbolika duhovnog preporoda? Ako je želimo vidjeti, zašto da ne; ali sva je retorička simbolika pažljivo prebačena na gledateljev rakurs. Cuarón neprestano pazi da svaki moment radnje bude čvrsto utemeljen u jasnim potrebama protagonista: kako je pri oblikovanju priče ustrajavao njegov koscenarist (i sin) Jonás Cuarón, same su datosti izazova s kojima se likovi suočavaju već po sebi veće od života, što dokida potrebu za povišenom retorikom. Baš zato što ni u čemu ne ublažava stvarnost svemira (i odriče se uobičajenih olakšica iz znanstvenofantastične tradicije, poput umjetne sile teže i lakog ulaska u atmosferu), Gravitacija si može dopustiti poetsku ambiciju.

 

A ta je ambicija očito preporod: pronalaženje onog suštinskog razloga za nastavljanje u trenucima kad ne da nema nade, nego je nada već davno nestala, a ostalo je tek ono automatsko slijeđenje zadanosti poput karijere, strukovnog ostvarivanja, izvanjskih stvari. Na tome je mjestu Ryan Stone u samome početku priče, kako postupno otkrivamo kao bivša majka koja je izgubila dijete, kao žena u godinama kad više ne može rađati žena s muškim imenom. Ali zato, gotovo nehotice, i kao osoba kojoj je još jedino preostalo da Hubbleu – teleskopu koji nam je omogućio zaviriti u svemir dublje no ikad prije, i steći saznanja bez praktične primjene, što će reći, istinske spoznaje – podari bolji vid.

 

Pa što ako Hubble biva uništen pri kraju tog dugog uvodnog kadra? Hubble je, napokon, samo sredstvo gledanja, a njime smo gledali mi, mi koji možda više i ne znamo posve poimati viđenje onog onostranog. Ako je Ryan Stone na svom dugom, mučnom putu povratka u plavo oko svijeta koji nas je izrodio i naučila nešto, onda je to umijeće gledanja.

 

I tu se negdje krije početak svih asocijacija koje Alfonso Cuarón lančano izaziva ovim dugo godina stvaranim, tehnološki nemjerljivo složenim, a praktički u svakom pogledu majstorski ostvarenim djelom: bez povišene retorike, kroz priču o preživljavanju koja tako neodoljivo i tako pogrešno podsjeća na znanstvenu fantastiku, pritom pogodnu za komercijalnu konzumaciju posve neophodnu za održivost stvaranja filmova ovolikih ambicija, podsjetio je svakoga – i svaku – među nama da pristaje ići malen ispod zvijezda. A kako takav film nazvati reakcionarnim?

 

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora