Kako je iz loših namjera stvorena najbolja knjižara u Zagrebu

Nikakvih privatnih razloga nemam za ovo što ću napisati. Dapače. Mogao bih i ovom prigodom zlurado uživati u roštilju na kojem se ovih kolovoških dana, u duhu svetoga Lovre, gradelaju i peku klijenti Milana Bandića. Nakladničko-knjižarska firma o kojoj je riječ izdavala je spise protiv mene, posredno su sudjelovali u ne baš bezopasnim hajkama što ih je protiv mene, u svojim specijalnim emisijama, organizirao HTV.

Osim što su u posljednjih nekoliko godina figurirali kao povlašteni klijent Milana Bandića, prije toga su bili klijent gornjogradskog ljevičarskog društva pisaca i njihova pijana ministarstva kulture, koje jedva da je bilo manje odvratno od Bandićeva upravljanja gradom.

Jest, jednako je koruptivna bila ta jazbina u Runjaninovoj 2, a mnogo su manje ukrali samo zato što im glasačko tijelo nije pružilo takvo povjerenje. A pomalo i zato što su bili pretjerano skloni lumperaju.

Kako god bilo, Naklada Vuković&Runjić vazda je bila tamo gdje nije moglo biti mene. Moj interes, ako ga je negdje i u nečemu bilo, ostvarivan je daleko od njih i njihovih teferiča. I sad bih se, doista, mogao radovati sveopćem posrnuću rečene klijentele.

Tako, recimo, i tome da se najednom, nad Bandićevim lešom, tematizira godinama poznata, ali prešućivana činjenica da je gradonačelnik knjižari Vuković&Runjić u dugogodišnji beskamatni kredit pretvorio dug od prethodne zastrašujuće visoke rente, te da im je zaubuduće praktično ukinuo rentu. I sve to zato što se Milana Vuković Runjić uzdigla u njegovu stranačku i političku dužnosnicu. Ili ne samo zato!

Naime, postoji u toj stvari mala i važna kvačica, koju će sad jednako prešućivati lijevi kulturno-spisateljski jad, koji ništa ne čita, pa tako ni ne pohodi knjižare, ali je vazda pri javnim kasama, te zna kad treba šutjeti, a kad govoriti.

Naime, postoji u toj stvari mala i važna kvačica, koju će sad jednako prešućivati lijevi kulturno–spisateljski jad, koji ništa ne čita, pa tako ni ne pohodi knjižare, ali je vazda pri javnim kasama, te zna kad treba šutjeti, a kad govoriti

Ta knjižara, naime, u Teslinoj ulici, za koju Milana Vuković Runjić, dojučerašnja Bandićeva ministrica gradske kulture, i prethodna vedeta književne ljevice iz Hrvatskog društva pisaca, dobiva praktično besplatan gradski prostor, godinama je već, gotovo bez ozbiljnije konkurencije, najbolja, najopskrbljenija, najprofesionalnije vođena knjižara u Zagrebu.

Tek odnedavno, otkad postoji Frakturina knjižara kod Džamije, i Menartova knjižara u Avenue Mallu, može se reći da Zagreb ima tri, a ne samo jednu knjižaru. Sve ostalo su nakladnički prodajni magacini, ili tragikomične suvenirnice s ponekom knjigom. Ili trgovine vjerskom i šovinističkom literaturom, u koje je Židovima, Srbima i nevjerničkim psima ulaz zabranjen.

U toj knjižari, dakle, u Teslinoj, ja, koji vjerojatno spadam u jednog od deset najboljih i najredovnijih knjiških kupaca u Zagrebu, redovito kupujem. I doista, dok ulazim u knjižaru, gdje radi neko sjajno i vrlo upućeno osoblje, sjetim se svaki put i Milana Bandića, i kampanja koje su protiv mene vođene na HTV-a, i još mi oko zapne na tu nekakvu malu tužnu knjižicu, sa slikom pisca na naslovnici, namijenjenu, između ostaloga, mojoj likvidaciji iz ovoga grada.

Svega toga se, kažem, ja sjetim, ali svejedno mi ne pada na pamet da knjige kupujem na nekom drugom mjestu. Najprije, drugdje ih možda neću naći. Drugdje u dućanima s knjigama rade neke tužne osobe koje se ne razumiju u svoj posao. Drugdje se u istim dućanima prodaju knjige i plišanci u obliku govna, tako da je nekome tko je doista zainteresiran za knjige manje poniženje kupovati tamo odakle progone njega osobno, nego tamo odakle progone kulturu i književnost.

Milana Vuković Runjić mogla je, nakon što joj je Bandić spustio cijenu najma, u svojoj knjižari prodavati plišance u obliku govna. Mogla je prodavati kokain, self-help i gumene bombone. Međutim, ona je na ozbiljan način prodavala ozbiljne knjige. I to je ono što poštujem, i na što upozoravam.

Ne postoji poslovna logika prema kojoj bi u središtu grada, a po takozvanim ekonomskim cijenama, mogla postojati ozbiljna knjižara.

Dakle, Bandić je savršeno ispravno postupio kada je Nakladi Vuković&Runjić omogućio daljnje poslovanje knjižare po jedino mogućim i ekonomski izvedivim principima. Njegovi motivi nisu bili ispravni. Jer je pogodovao svojoj dužnosnici i stranačkoj prijateljici, ali događa se da katkad i ružni motivi proizvedu plemenite učinke. Plemenito je, najplemenitije, u Teslinoj ulici u Zagrebu imati takvu knjižaru.

Idioti će sad reći da privatni poduzetnici u knjižarstvu trebaju plaćati kao što plaćaju i privatni poduzetnici u bankarstvu, trgovini odjećom i obućom, u prodaji pljeskavica i švercu kokaina. Idioti, naravno, izgovaraju idiotarije. Niti u jednoj zemlji, a pogotovu u jednoj ovako maloj, s ovako malo ljudi, te potencijalnih kupaca i čitatelja, nikome pametnom neće na um pasti da trgovinu knjiga regulira po istim principima kao i trgovinu gumenim bombonima i traktorima.

Zanimljivo je, međutim, kako se idioti ne upitaju zašto i kazališta, vojarne, nacionalne galerije, policijske stanice i carinarnice ne plaćaju državi najam prostora? Oni će reći: pa to je glupost, kazališta su državna, a vojarne, policijske stanice i carinarnice preduvjet su opstanka naroda i domovine. Idioti, naime, misle da su domoljubi. Zato tako govore.

Bandić je savršeno ispravno postupio kada je Nakladi Vuković&Runjić omogućio daljnje poslovanje knjižare po jedino mogućim i ekonomski izvedivim principima. Njegovi motivi nisu bili ispravni. Jer je pogodovao svojoj dužnosnici i stranačkoj prijateljici, ali događa se da katkad i ružni motivi proizvedu plemenite učinke. Plemenito je, najplemenitije, u Teslinoj ulici u Zagrebu imati takvu knjižaru

Istina je, međutim, da su i knjižare, čak mnogo, mnogo više nego vojarne, policijske stanice i sudnice korumpiranog i razbojničkog pravosuđa, koje reformirati može samo Zdravko Mamić, preduvjet za opstanak naroda i domovine.

Štoviše, ako ne postoje knjižare, ako ne postoji ono što se u knjižarama prodaje, onda, usprkos vojarnama, borbenim zrakoplovima i policiji, ne postoje narod i država. Ako ne postoje knjige i knjižare, država se pretvara u zatvor, a građani postaju zatvorenici.

E sad, zašto je nužno maksimalno pogodovati potencijalnim privatnim vlasnicima pravih knjižara? (Dakle, nipošto ne lancima poput onog koji se zove Hoću knjigu, gdje se trguje plišancima i prostorom, a ne pravim knjigama.) Zato što upravo oni, ako ih uopće ima, obavljaju posao koji je presudan za opstanak zajednice.

Oni su isto što i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. A onda malo više od toga, jer su, ako smijemo i to vagati i mjerkati, knjige za opstanak jedne kulture malko važnije od drame, opere i baleta. Kako ne postoje državne knjižare, tako je nužno voditi računa o privatnima.

Ona gradska vlast koja onemogući rad knjižare Vuković&Runjić u Teslinoj ulici u Zagrebu zatvorit će najbolju zagrebačku knjižaru, a u meni će steći ozbiljnog neprijatelja. Javnost koja to dopusti, ili koja takvo što bude poticala, neće se obračunati s Bandićem i njegovim kadrovima, nego će se, po tko zna koji put, obračunati s kulturom i s knjigama.

Idioti će žvakati gumene bombone.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez privole autora. Prenosimo sa autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora