Kako sam preživio ustašku strahovladu i NDH (drugi dio)

(Opaska uredništva: Ovim tekstom, drugim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde započinjemo prisjećanje na užase koje su počele prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske).

Nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole vratio sam se u Čepin ocu, kod majke i djeda, (jedine neudate) tetke Cvijete i strine Soke sa Perom i Lazom. Bili su to dani velikog straha i zlokobnog iščekivanja. Više nije bilo tradicionalnih predvečernjih sjedenja na sokaku, na klupama ispred kuća.

U tom srpskom dijelu Čepina rijetko je tko tada bez posebnih razloga izlazio iz kuće i svoje avlije. Sokaci su bili sablasno pusti. Sa užasnim strahom osluškivali smo kretanje oružanih dvojki koje su povremeno dolazile da hapse ljude oko nas. I sad slušam korake vojničkih cokula koji se približavaju našoj kući. I kad bi prošli, odahnuli bismo u sebičnom osjećanju da ovaj put nitko od nas nije u pitanju. A u obratnom smjeru uvijek se čuo korak i treće osobe – uhapšenika. I uvijek pitanje: tko je sad na redu?

Posebno užasna bila je sudbina osječkog gornjogradskog pravoslavnog paroha Vojislava Vojnovića, koji je bio i moj katiheta, učitelj vjeronauke u Osijeku zadnjih godina pred rat. Njega su zvjerski ubili tih dana i leš mu izložili na trotoaru ispred katoličkog groblja, kod Tvornice šibica. Našao sam se slučajno tamo i bio svjedok kako se ljudi okupljaju oko mrtvog popa Vojnovića, udaraju ga nogama i pljuju po njemu

Tih nekoliko mjeseci nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prolazilo nam je u atmosferi koju je teško opisati. Bilo je to poput kontinuirane möre. Stric Stojan je nakon podoficirske škole u Ćupriji pred rat prešao u Novi Sad, gdje se našao u nekoj vojnoj jedinici kao vozač automobila (u to doba rijetko zanimanje).

U haosu se svukao u civil i vratio u Čepin. Svi smo bili sretni što nije završio u njemačkom zarobljeništvu, kao velika većina jugoslavenskih oficira, posebno Srba. No na vrijeme je uspio prebjeći natrag u Srbiju, da izbjegne sudbinu brata Milenka.

Posebno užasna bila je sudbina osječkog gornjogradskog pravoslavnog paroha Vojislava Vojnovića, koji je bio i moj katiheta, učitelj vjeronauke u Osijeku zadnjih godina pred rat. Njega su zvjerski ubili tih dana i leš mu izložili na trotoaru ispred katoličkog groblja, kod Tvornice šibica. Našao sam se slučajno tamo i bio svjedok kako se ljudi okupljaju oko mrtvog popa Vojnovića, udaraju ga nogama i pljuju po njemu.

Još jedan od šokova koji mi je iz tih dana ostao za čitav život urezan u pamćenje. I uvijek pitanje:  z a š t o ? Postoji li i jedan opravdan razlog za takvo ponašanje običnih ljudi?

Početkom ljeta nastavila su se odvođenja Srba iz našeg kraja u Čepinu. Selo je rastegnuto uz glavnu ulicu, od zapada prema istoku. Na kraju prema Osijeku veliki je mlin, koji je početkom vijeka snabdijevao Čepin električnom strujom (tako da je naše selo nekada dobilo struju čak prije Osijeka!). Tih je dana taj kompleks zgrada, sa velikim dvorištem, postao prihvatni logor za uhapšene Srbe, prije nego što ih odvedu u Osijek (ako donde uopće i stignu).

Vjerujte mi, u junu ili julu slušali smo jauke mučenih ljudi koji su se razlijegali u ljetno predvečerje kilometrima! Kažu da su im kliještima kidali živo meso u dvorištu mlina.

Otac je grozničavo pripremao naš bijeg iz NDH. Jednog dana u najvećoj je tajnosti saopćio članovima porodice da je pronašao čovjeka, folksdojčera koji prodaje lažne njemačke propusnice (Passierscheinen) s kojima se može pobjeći iz NDH u Srbiju. Cijena je bila 200 jugoslavenaskih dinara po osobi (očeva zadnja plata u policiji bila je 1000 dinara).

Počele su pripreme. Kofer, dvije vreće i ćebe. S nama je u izbjeglištvo krenuo i tatin prijatelj i komšija Miloš Paprić, koji je iz istog izvora bio nabavio lažnu propusnicu. Smjeli smo prenijeti preko granice samo dvjesta dinara po osobi, što nije bio bogzna kakav novac, pa smo sakrili nekoliko stotina u postavu moje đačke kape. No drugih nekoliko stotina u toj groznici nikako nismo mogli naći, zaturile su se u grozničavom spremanju. Situacija je bila još naelektriziranija, jer se, usprkos najveće tajnosti, okupilo previše susjeda i prijatelja koji su se došli oprostiti s nama. Kako su saznali?! – pitao se moj očajni otac.

Početkom ljeta nastavila su se odvođenja Srba iz našeg kraja u Čepinu. Selo je rastegnuto uz glavnu ulicu, od zapada prema istoku. Na kraju prema Osijeku veliki je mlin, koji je početkom vijeka snabdijevao Čepin električnom strujom (tako da je naše selo nekada dobilo struju čak prije Osijeka!). Tih je dana taj kompleks zgrada, sa velikim dvorištem, postao prihvatni logor za uhapšene Srbe, prije nego što ih odvedu u Osijek (ako donde uopće i stignu)

Koliko se sjećam, bila je nedjelja, osmi avgust, i sipila je kiša. Takvo vrijeme išlo nam je na ruku, jer nam je odgovaralo da je što manje ljudi na ulicama dok napuštamo Čepin. Oproštaj nije bio lagan, jer smo odlazili na put pun neizvjesnosti i tragičnih opasnosti. Koga ćemo, osim toga, sastati ovdje kad se vratimo, ako se ikada vratimo?

Da bismo izbjegli čepinsku željezničku stanicu punu poznatih lica, poluslijepi djed Lazo kolima nas je odvezao u Osijek, ravno na donjogradsku željezničku stanicu. I ovdje smo izbjegli Glavni kolodvor gdje bi nas netko prepoznao, u prvom redu policajci, bivše tatine kolege.

Treba reći kakve smo mi to propusnice posjedovali. Bile su originalni njemački Passierscheini, sa pečatom Kreiskomandanture iz Šapca u Srbiji, koje su tvrdile da smo na putu iz Šapca i natrag, što znači da smo već ranije bili prešli u Srbiju, a sad smo ponovo došli u Hrvatsku po neke stvari. Naravno, bila je to očita laž, i svaki hrvatski policajac vrlo brzo bi nas raskrinkao, pogotovo onaj koji poznaje tatu. Bilo je zato važno izaći iz Osijeka bez susreta s policijskom kontrolom, a poslije, do izlaska iz NDH, kako Bog da.

U vlaku do Vinkovaca, osim konduktera, nije se pojavila nikakva, ni vojna ni policijska patrola! To je zaista bila luda sreća. Jer putovanje je moglo biti okončano već na samom početku i tada se ne bismo vratili kući nego završili u logoru – kao bjegunci s lažnim propusnicama.

Planirali smo bili da u Vinkovcima izađemo u grad, ručamo u nekoj gostionici i onda se vratimo na vlak za Klenak, selo na Savi, na granici sa Srbijom. No na izlazu iz stanice policijska kontrola unaprijed je davala na znanje: “Putnici za  p r i j e k o  neka stanu nastranu!” To  p r i j e k o  značilo je Srbiju. Stali smo uz još jednu nesretnu porodicu koja je putovala  p r i j e k o . Kad su prekontrolirali sve putnike koji su izašli iz vlaka, odveli su nas u obližnje kolodvorske prostorije, svaku porodicu odvojeno.

Tata, Paprić i ja našli smo se u kancelariji sa jednim prilično ravnodušnim četrdesetogodišnjim policajcem i mladim golobradim ustašom, iz čijih očiju je sijevala mržnja i opasnost; davao je utisak da bi nas najradije posmicao po kratkom postupku – očigledno smo neprijatelji njegove Nezavisne Države Hrvatske jer je, evo, napuštamo.

Prvi problem, naravno, nastao je kad su pomno proučili naše Passierscheine. “A zašto se niste prijavili kad ste doputovali u Osijek?” Tata je odgovorio da nismo znali da to trebamo učiniti. “Bivši policajac, a niste znali!” – pravilno je protumačio tatin “kolega” i dohvatio telefon da u Osijeku provjeri stvar. Dok je okretao ručicu da dobije vezu, nama se strmoglavo rušila nada u nastavak puta. No, nije dobio vezu, te je nastavio pretraživanjem našu prtljagu.

I katastrofa: mladi ustaša je u našem složenom ćebetu pronašao one novce koji su nam se bili zaturili u Čepinu prilikom spremanja za put, a to je bio višak iznad dozvoljenih 200 dinara po osobi. Počeo je urlati na nas kao da smo učinili strašan zločin prema mladoj državi. I kao još veće opravdanje za svoj bijes, dodao je zapjenjeno: “A Srbi u Beogradu ubijaju Hrvate i bacaju ih u zahode!!!”

I katastrofa: mladi ustaša je u našem složenom ćebetu pronašao one novce koji su nam se bili zaturili u Čepinu prilikom spremanja za put, a to je bio višak iznad dozvoljenih 200 dinara po osobi. Počeo je urlati na nas kao da smo učinili strašan zločin prema mladoj državi. I kao još veće opravdanje za svoj bijes, dodao je zapjenjeno: “A Srbi u Beogradu ubijaju Hrvate i bacaju ih u zahode!!!”

Kolikogod smo drhtali od straha, ja sam se pitao kako je moguće ljudsko tijelo ugurati u školjku WC-a. A strahovao sam dodatno da mi ne pregledaju moju kapu s novcima u postavi. Uto je stariji policajac u koferu naišao na moje školske crteže (tata nije propustio da uz najpotrebnije stvari ponese i njih). Među njima je bio crtež s naslovom Hrvat, pa geografska karta Banovine Hrvastke.

Nakon što ih je zainteresirano prelistao, zapitao je: “Tko je to nacrtao?” “Ja”, rekoh. Gleda on crteže, gleda, pa veli: ”I moj je sin tvojih godina…” Osjetili smo da se situacija primirila, omekšala. Ne obazirući se na svog nervoznog mladog partnera, zadovoljan zaplijenjenim novcima iz našeg ćebeta, koji su po svoj prilici završili u njegovom džepu, policajac je odlučio da više ne zove Osijek i da nas pusti.

Na koncu, pečat na njemačkoj propusnici bio je dovoljan da potpuno umiri njegovu službenu savjest. Skupili smo našu prtljagu, među kojom i jednu vreću iza vrata koju su zaboravili pregledati, i pomiješali se u nedalekoj čekaonici sa ostalim putnicima da bismo sačekali vlak za Klenak. Nije nam padalo na pamet da izlazimo u grad kroz novu kontrolu i mirne duše smo se odrekli planiranog ručka u nekoj vinkovačkoj gostionici.

Vožnja od Vinkovaca do sela Klenak na državnoj granici nije trajala dugo. Začudo, ni u njemu nije bilo policijske kontrole. Na stanici je čekala kolona seljačkih kola koja su, uz naplatu, prevozila izbjeglice preko Save u Šabac.

Utovarili smo se s našom skromnom prtljagom u jedna kola i krenuli prema mostu koji nas je vodio u slobodu. Pred samim mostom, koji je nakon nedavnog rušenja bio provizorno osposobljen za saobraćaj konjskih zaprega, posljednja, pogranična kontrola! Naoružani ustaša zatražio je isprave, pogledao ih i, kao policajac u Vinkovcima postavio logično pitanje: “Zašto se niste prijavili kad ste stigli u Osijek?” Tata je stao nešto petljati, a ustaša je dreknuo: “Silazite, ne možete dalje!”

Prilično grubo, kao pravi šef, uzeo je ustaši iz ruku naše propusnice odgurnuvši ga ustranu, provjerio je pečate na originalnim formularima Kreisskommandanture u Šapcu, vratio nam papire, glasno naredio: “LOS! LOS!” i energično pokazao prema mostu. Taj LOS, koji ću još bezbroj puta slušati kao nemilu muziku za vrijeme njemačke okupacije u Srbiji, ovaj put je djelovao kao himna

Uto se začuo glas: “Was ist das?” Prišao je njemački vojnik sa pločom Feldgandarmerie i automatom na prsima da vidi šta je zakočilo prolazak kolone prema mostu.

Prilično grubo, kao pravi šef, uzeo je ustaši iz ruku naše propusnice odgurnuvši ga ustranu, provjerio je pečate na originalnim formularima Kreisskommandanture u Šapcu, vratio nam papire, glasno naredio: “LOS! LOS!” i energično pokazao prema mostu. Taj LOS, koji ću još bezbroj puta slušati kao nemilu muziku za vrijeme njemačke okupacije u Srbiji, ovaj put je djelovao kao himna.

Tata je jauknuo kočijašu: “VOZI!!!” i ovaj je ošinuo konje. Nismo se više osvrtali da vidimo kako ustaša objašnjava Nijemcu lamatajući rukama.

Ispred nas je bila Sava, pa druga obala. Iako je bilo oblačno, nama se činilo da je prekrasan sunčan dan. Sloboda!… Sloboda pod njemačkom čizmom – kakva ironija.

(Nastavlja se)

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora