Kako su me oplemenili susreti s teškim ljudskim sudbinama

U ovo ljetno vrijeme obično se spremam na odlazak iz Zagreba, redovito zasićena ponavljanjem teških tema oko odnosa države prema antifašizmu i reviziji povijesti; o onome o čemu se u javnosti govori i posebno o onome što se prešućuje, ili o čemu se neiskreno i cinično određuje, temama ratova i pomirenja, pravde i krivde, očekivanja…

Da, sve je to bolno i žestoko, dugotrajno, ponavljajuće, sada već i decenijama… Tražilo bi priliku za refleksiju, dijalog iz pozicije individue i kolektiva, sa sviješću da je vrlo teško u svome identitetu i pojedinca i velike grupe prihvatiti da možemo biti žrtve i počinitelji. (Znam da to lijepo zvuči, ali i da je teško izvedivo).

Ljeti češće mislim na moje bivše klijente (izbjeglice i prognanike iz sukoba devedesetih u RH i BiH), na njihove pojedinačne i kolektivne sudbine. Na krajeve iz kojih potječu, na krajeve kamo su otišli ili se vratili, na to jesu li stekli mir, povjerenje i sigurnost.

Ljeti bih (prije korone) više putovala i sretala uglavnom mlade ljude kako s raznih strana svijeta dolaze u ”stari kraj” i to je kod mene budilo interes i znatiželju, osjećala sam njihovo uzbuđenje i radost.

U nedavnoj selidbi sjetila sam ih se ponovo: našla sam hrpu dokumenata/izbjegličkih kartona koje sam čuvala desetke godina (radi se o izbjeglicama iz BiH koji su otišli u treće zemlje). Nekima su doista i poslužili poslije rata kao dokaz za rješavanje važnih pravnih pitanja.

Čuvam sve te godine i jedan rukom vezeni, uštirkani i nedirnut tabletić. Izrađuje li netko još slične? Taj vez ima svoje ime koje sam zaboravila, a učili smo u predmetu domaćinstvo. Poklonila mi je jedna majka, koja je sa sinom, tada adolescentom, izbjegla iz Srebrenice u Tuzlu, a potom u Zagreb s namjerom odlaska u treće zemlje

Čuvam sve te godine i jedan rukom vezeni, uštirkani i nedirnut tabletić. Izrađuje li netko još slične? Taj vez ima svoje ime koje sam zaboravila, a učili smo u predmetu domaćinstvo. Poklonila mi je jedna majka, koja je sa sinom, tada adolescentom, izbjegla iz Srebrenice u Tuzlu, a potom u Zagreb s namjerom odlaska u treće zemlje…

Da, primila sam poklon kao znak njene zahvalnosti mada je moj posao tada bio samo u tome da pomognem administrativno (uspjela sam unatoč tada iznenada donesenim propisima koji su ovim ljudima otežavali odlazak).

Ne znam što su osim svoga života mogli ponijeti u izbjeglištvo, ali poklon sam primila sa zahvalnošću kao znak uvažavanja te dostojanstvene žene. (Poslije sam imala priliku odlaziti u taj kraj i kontaktirati s povratnicama).

Nedavno sam preko FB pronašla majku i sina: sin, sada zreo i na pragu sredovječnosti, podsjetio me na susrete i knjige iz moje biblioteke koje je posuđivao od mene kako bi mu boravak u Zagrebu, neizvjesnost i iščekivanje odlaska u daleku zemlju bio lakši.

To, naravno, nije bio dio moga posla, ali sam to rado činila. Prisjećam se seminara ”Čekanje kao traumatsko iskustvo” koje smo tih godina organizirali za profesionalce (i mi smo čekali s našim klijentima). Radujem se da je tadašnjem dječaku to bilo značajno. Majka me se s poteškoćama prisjetila. Ona je imala više briga i svakako veliku odgovornost.

S tim čuvanjem dokumenata i ponekog predmeta kao da sam zamišljala da će se možda jednog dana netko pojaviti u ovim krajevima i da ću im to predati kao nešto njihovo, sačuvano, dio korijenja. Činilo mi se da bi to meni bilo važno.

A opet, nadam se da su možda negdje drugdje, nakon tako dugog perioda, uspjeli u procesu ukorjenjivanja… ili barem da im djeca u tome uspijevaju, što nastojim prepoznati kada promatram mlade putnike.

Među papirima i dokumentima u spomenutoj selidbi nalazim i jedno rukom pisano pismo za koje sam mislila da sam izgubila.

U jednom projektu imala sam s kolegicom niz grupa izbjeglica iz BiH kojima smo u svega dva grupna susreta trebale približiti što je to psihološka pomoć u okviru njihove pripreme za odlazak u SAD. Priprema je obuhvaćala cjelovitiju orijentaciju o životu u novoj sredini.

Slušam ga i razmišljam o ”krivnji preživjelog” (Yael Danieli) – znajući što bi ova odluka o prekidu s muzikom i kreativnošću koja donosi radost mogla značiti za njega. Jasno je kako u ovoj situaciji nema načina da se ”proradi” gubitak brata i sve drugo

Začudno je koliko se toga može vidjeti, doživjeti, naučiti pa i učiniti u tako kratkom susretu s ljudima koji su prošli teška traumatska iskustva. Ovdje se prisjećam iskustva jedne moje kreativne (ili rizične?) intervencije.

Čovjek u grupi govori o svojim gubicima: žali za bratom stradalim u ratu; iako je ranije rado svirao i pjevao (proslave, svadbe…), odlučio se sada odreći tog zadovoljstva. Sjećam se jasno imena, izgleda, iz kojeg je mjesta, poznajem taj kraj.

Slušam ga i razmišljam o ”krivnji preživjelog” (Yael Danieli) – znajući što bi ova odluka o prekidu s muzikom i kreativnošću koja donosi radost mogla značiti za njega. Jasno je kako u ovoj situaciji nema načina da se ”proradi” gubitak brata i sve drugo…

I dok traje razgovor u grupi, počnem tiho, sasvim tiho pjevušiti ”Snijeg pade na behar na voće…” istovremeno svjesna da je to rizičan pothvat… I dogodi se čudo: pjesma je djelovala, nešto se u cijeloj grupi dogodilo, promijenila se atmosfera, kao da se ušuljala neka životna energija… mogla sam čovjeka oprezno upitati bi li brat želio da se odrekne pjesme…

Na sljedećem susretu kolegica i ja smo dobile poklon: pjesmu zahvale, o tome što je tom čovjeku značio susret, rukom pisano, u desetercu.

Sačuvat ću ga.

Kako god bile teške okolnosti susreta i sudbine, osjećam se bogatom za susrete (egzistencijalne) s tim ljudima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora