Kakvu politiku prema Srbiji?

Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema. Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann.

 

I dok se 2014. u cijelom svijetu obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, u to vrijeme najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva, odmah treba istaknuti da je njegova glavna posljedica bilo stvaranje uvjeta za izbijanje još većeg i strašnijeg rata samo dvadeset i jednu godinu nakon njegova završetka 1918.

Zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti

 

Kako bi spriječili sličan razvoj događaja nakon Drugog svjetskog rata, Saveznici su povukli nekoliko ključnih poteza. Poražene države nisu ponižavali kontraproduktivnim uvjetima mira kao poslije Prvog svjetskog rata, niti ih u političkom, socijalnom i ekonomskom smislu prepustili ponovnom usponu zagovaratelja mržnje i osvete.

 

Za potonje je bilo iznimno bitno organiziranje suđenja optuženima za ratne zločine pri čemu su vođe Trećeg Reicha procesuirani u Nürnbergu, a japanski militaristi u Tokiju. Pritom ova dva procesa nisu bili samo suđenja pojedincima nego i ideologijama i politici koje su u Njemačkoj i Japanu doveli do najgorih zločina i desetina milijuna ubijenih.

 

Upravo zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti.

 

Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je inicirao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nisu ni približno završeni jasnom osudom agresora iako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda još 1993. svojom rezolucijom 827 utemeljilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju tj. Haški tribunal koji je trebao imati isti pravni i politički učinak kao i Nürnberški proces.

 

No, niz ishoda, što pravnih, što prirodnih, onemogućilo je pretvaranje Haaškog tribunala u neprijepornog arbitra kada su posrijedi ratni zločini počinjeni na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Posljednja odluka tamošnjeg Sudskog vijeća o privremenom, ali neuvjetovanom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja u iščekivanju presude u postupku protiv njega, nije samo pravno, nego i prvorazredno političko pitanje. Neovisno što se i u Srbiji i u Hrvatskoj zagovara stav o Šešeljevoj irelevantnosti za aktualni trenutak.

Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva

 

Problem je, naime, što Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva.

 

I dok će Vojislav Šešelj sa svojom reanimiranom Srpskom radikalnom strankom sigurno djelovati protiv sadašnjeg predsjednika i premijera Srbije, to u konačnici neće biti ništa drugo nego li obračun otvorenog zagovaratelja četništva i postčetničkih političara koji su iz pragmatičnih razloga napravili ideološki zaokret, ali ne i preokret.

 

Stoga Srbija ni ne može biti poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata jer teško može proći kroz vlastitu inačicu denacifikacije.

 

Hrvatska, naravno, ni na koji način ne može biti po strani kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina počinjenih na njezinu tlu. Stoga Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema.

 

Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann i sama osudivši puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu te njegov aktivan nastavak ratnohuškačke politike.

Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika

 

Slijedom njezina prijedloga o obraćanju članicama Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo Haaški tribunal, Hrvatska će se obratiti najvažnijem tijelu Ujedinjenih naroda uz iščekivanje hoće li njegov način donošenja odluka uz mogućnost veta i odnos snaga među stalnim članicama Vijeća biti u korist hrvatske inicijative ili ne.

 

Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika.

 

Neovisno o recentnim događajima, Hrvatska mora imati osmišljenu politiku prema Srbiji kao susjednoj državi i izglednoj članici Europske unije unatoč svim srbijanskim vanjskopolitičkim žongliranjima.

 

Sankcioniranje ratnih zločina, istina o nestalima i pravedan mir kao trajni kontekst odnosa, moraju biti temelj te politike bez obzira jesu li na čelu Srbije političari koji se hrvatskim kolegama više ili manje sviđaju.

 

Hrvatskoj je u interesu da Srbija promiče iste vrijednosti kao i članice Europske unije, bez obzira koliko je ona sama udaljena od članstva. Samo u tom slučaju Vojislav Šešelj može biti iznimka unutar jednog političkog pravca. Na žalost, njegovo je ponašanje više pravilo, i to bez pravde.

 

(Prenosimo s tportala).

    •  Most je zapeo šefovati Saborom, ali mogli bi zažaliti
    •  Tuđman bi bio presretan: Milanović HDZ-u donio najslađu pobjedu
    •  Što mogu jednoproblemske stranke?
    •  Sjećate li se Koalicije narodnog sporazuma? Milanović se sjetio!
    •  Hoće li na kraju svi biti izborni gubitnici?
    •  Pet najvećih izbornih zabluda
    •  Pet najvećih izbornih zabluda
    •  Mogu li Holy i Josipović pomrsiti račune Milanoviću?
    •  Čačićeva nemoguća misija
    •  Cijena HDZ-ovskih koalicija

> Svi tekstovi ovog autora