Kameni cvijet raste

U povodu 80. godišnjice proboja logoraša u Jasenovcu

Livada je prostrana, s prirodnom granicom šume i rijekom Savom. Posred livade je cvijet – od kamena. Sve što tu obitava spram Cvijeta se doima kao manje važno, nedovoljno, u svojoj ulozi i poretku postojanja sitno i maleno, s predanošću da služi Cvijetu, poput nekakve plemenite poniznosti nad kojom bdije gorda ali pokorna savjest.

Okolinu prožima, da li čuđenje i nevjerica u na ovom mjestu utjelovljenu bezgraničnu mogućnost ljudske okrutnosti za koju je sposoban samo ljudski stvor budući da podrazumijeva promišljanje, planiranje, izvedbu, trajanje i upornost a koja je ovdje dosegnula svoje najmračnije vrhunce; da li svojevrsno strahopoštovanje, nijema zbunjenost; svakako nekakva zatečenost i potresenost količinom, razmjerima i slojevitošću opačine, osjećaj grižnje i krivnje, naknadne odgovornosti, nekakve želje za nemogućim, želje da se prekorače svi znani i neznani zakoni fizike i slobode i da se učinjeno poništi, možda i želje za iskupljenjem, mada je takvo nešto nemoguće. Osjećaj je to bespomoćnosti na kojoj se mora ustrajati.

Istovremeno, autoritet Cvijeta prihvaćen je i odmjeren samorazumljivošću. I neka pažljivost se ćuti, obzir, ali i disciplina i oprez.

Takav je i korak, pazi se na svaku travku, da se ne ugazi na nešto živo, da se ne hoda bezobzirno, niti preteško i nesmotreno. Onako razlistan ali ne sasvim do kraja, u svom prirodnom staništu djeluje zapovijedajuće – General, Maršal, Vojskovođa – Vrhovni komandant biljnog, životinjskog i podzemnoga svijeta što ga okružuje.

Ta livada i sve ispod u zemlji kao da predstavlja armadu pod komandom Kamenog cvijeta. Prema svim stranama svijeta, ovisno o godišnjem dobu, Cvijet je okružen uvenulom prirodom ili bezbrojnim nijansama zelene trave i poljskim cvijećem; tratinčice, maslačci, kamilica, hajdučka trava, divlja kadulja, djetelina, pokoji mak… Pčele ne oprašuju cvijetove na livadi.

Nadlijeću ga, ali zaobilazno, lastavice, golubovi, vrapci, čaplje, rode, svrake, vrane, orlovi i svakojake grabljivice – od kada je Cvijet počeo nicati kazivanje svjedoči da se još nijedna ptica nije usudila na njega sletjeti. Nije zabranjeno već prisutnost Cvijeta sama od sebe odvraća. Iako, onako divovske veličine nasred livade izgleda kao pogodno mjesto, s dobrim pregledom, mjesto gdje se opasnost može uočiti s dovoljne udaljenosti, gdje se može osjećati donekle sigurno, zaštićeno. Da sam ptica poželio bih sletjeti na Kameni cvijet.

Sve što na toj livadi pulsira, sve što na bilo koji način obznanjuje svoju prisutnost, sve iznad i ispod, sve se Cvijetu klanja. Onako kako se biljni svijet svakodnevno naginje prema suncu prividno prateći njegovo nebesko kretanje od izlaska do zalaska, na stabljikama okrećući cvjetove kao ljudske glave, ovdje, biljni svijet svako jutro okrene se prema Kamenom cvijetu, a ne prema suncu.

Livada je posebna, izuzeta od zakona prirode i nauke – sve što na i ispod ove livade postoji kruži oko Cvijeta. Kameni cvijet sunce je ove livade. Ali i podzemnoga svijeta, kojega, ne sunce nego upravo Kameni cvijet doziva u postojanje, i zapovijeda da u proljeće iz tmine zemlje život izađe vanka na svijetlo dana kako bi sve što klija i želi izaći, nadići sebe sama, raslo zajedno s Cvijetom. Na toj livadi trava i cvijeće ne postoje zbog sunca, vode, godišnjeg doba, plodne zemlje.

A životinje – znate kako kažu da životinje osjete vlastiti kraj, povuku se ako mogu, pronađu neko samotno mjesto ili mjesto gdje se inače umire kako bi skončali s mirom, vjerovatno da zadrže vlastitu smrt za sebe u činu koji je neobranjiv, pred kojim je moć nemoćna, u činu koji odvaja, rastavlja, mijenja na neželjen način, šalje u nepovrat i na koncu razgrađuje.

I sam dijelom životinja, pomalo, takav je i čovjek. Tokom života želi se očuvati, gradi, skuplja, gomila i slaže naslage oko neotuđivog sebstva – iskustvo, znanje i neznanje, predrasude i stereotipe, vjeru i nevjeru, ideale i lažna uvjerenja – poput štita – a onda mimo našeg pristanka dođe smrt i razgradi taj štit kao da ga nikad nije ni bilo. Čini mi se da bi i čovjek poput životinje, najradije umro ne pred očima drugih, mirno i spokojno.  

Onog trenutka kada je na jasenovačkoj livadi ubijen prvi čovjek znalo se da će na tome mjestu niknuti Cvijet. Samo nitko nije znao kakav. Valjda nije ni mogao biti drugačiji, jer, kakav će iz mulja i taloga rijetko nadmašene ljudske niskosti izrasti nego Kameni cvijet – kameno srce, kamena savjest, kameno suosjećanje, kamena smrt – Kameni cvijet!

Od tada nijedna životinja nije umrla na toj livadi – niti crv, niti mrav, niti puž, niti kukac, insekt, nijedna! Nijedna nije odabrala tu livadu za umrijeti jer cijeli svemir zna da se na toj livadi više ne umire. Nema tamo više mjesta. Pod tom zemljom dovoljno je smrti, nijedna više nije dobrodošla. Na toj livadi Kameni cvijet čuva i njeguje samo život, a smrt je izopćena i protjerana, nema pristupa. Jedino na tom mjestu život i smrt imaju dogovor i povjerenje, i nitko i nikad ne osporava volju Kamenog cvijeta.

Do sada se ovo nije znalo. Naime, Kameni cvijet raste. Hrana mu je smrt. Ružna, najružnija smrt. Na toj livadi, u toj zemlji, dolje, ima je nepodnošljivo puno. Smrt je tu sebe doživjela na sve moguće načine – raskomadana, obezglavljena, osakaćena, obješena, spaljena, zatučena, gladna, žedna, ledena, svaka u muci i spora, neljudska a ljudska, herojska i kukavna, bezosjećajna i beznadna, bezvoljna, umorna, uzaludna, nevina, dječija…

Cvijet tako raste iz te zemlje, od smrti. Isto kao čovjek od hrane. Pojedeno se u nama razgrađuje da bi postalo, pretvorilo se i preslagalo u Ja. Neka to nepoznata i nevidljiva sila slaže i preslaguje, sastavlja elemente, čestice, zrna, dijelove u cjelinu, u hranu. Čovjek pojede hranu, ona se u njemu razgradi, nahrani, okrijepi, održi ga na životu – hrana se pretvori u tijelo, postane čovjek. Onda čovjek ode pod zemlju, razgradi se kao i hrana u njemu, a bilje se tada hrani čovjekom, smrću.

Možda život i smrt i nisu toliko udaljeni.

I ovdje se smrt mjeri. Samo na ovakvim mjestima ne mjeri se brojem – koliko i kako dopuštamo Kamenom cvijetu da raste – to je mjera smrti, čovjeka, svijeta i svemira. A biljni svijet na jasenovačkoj livadi buja od smrti, u svakoj travci, u svakom poljskom cvijetu dio je nekoga, u svakoj od njih nešto je čovječije, hrana za Kameni cvijet.

Sve smrti tu su ljudski opake i ružne, toliko da običan cvijet to ne može podnijeti. Običan cvijet nije dovoljan. Zato raste Cvijet od kamena.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora
    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu

> Svi tekstovi ovog autora