Trebamo se bojati

”Hitler je s nepogrešivom sigurnošću izražavao nijemu paniku masa suočenih s nevidljivim neprijateljem dajući toj bezimenoj apstrakciji – ime. Bio je čisti dio duše moderne mase, neometan osobnim kvalitetama.” On mase nije osvajao, piše britanski povjesničar Burleigh, Hitler ih je ”oslikao i predstavljao”.

 

Ono što je u podsvijesti prosječnoga Nijemca bilo kaotično, košmarno, on je mogao iskazati, dati svemu smisao. Govore je započinjao pesimističnim prikazom stanja u državi, nezadovoljstvo se pretvaralo u borbenost, trijumfirao bi slikajući svijetlu budućnost. U izgovorenome nije bila važna logika, već podsvijest.

 

Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima, smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti žrtve su bile nužne, makar to uključivalo i trijebljenje u građanskom ratu. Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, a koncentrirati se treba na ono što je važno.

Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima, smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti (…) Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, a koncentrirati se treba na ono što je važno

 

Zdravo tkivo nacije nije uključivalo nužno one najobrazovanije. Upravo suprotno, oni su bili previše opsjednuti konvencijama, nesposobni za akciju koja zahtijeva silu. Samo zbog toga Hitler je cijenio Katoličku crkvu, koju je u svim drugim slučajevima prezirao. Dogmatizam i fanatizam pravih vjernika osiguravao je izvršenje zadaća koje su vodile do nacionalnih vrhunaca. To što su naciju često zadužili oni koji su bili druge nacionalnosti, drukčijih imena, drugih krvnih zrnaca, čak i kada su posve uklopljeni u njezino biće, svejedno nisu bili dijelom Volka. Ne zato što živimo po zajedničkim pravilima, poštujemo zakone, činimo nešto dobro, već samo zato što smo Nijemci, iste krvi, zato imamo ista prava, po tome smo bolji, po tome se nikada ”mi” nećemo i ne trebamo poistovjetiti s ”njima”.

 

Nacionalsocijalisti borili su se protiv internacionalizma. Svijet je nepravedan, skrenuo je s puta, samo su nacisti mogli sačuvati dušu narodu. Demokracija je prepuna pogrešaka; nacionalsocijalisti će ih izbjeći. Umjetnici u Njemačkoj stvarali su avangardna djela, ali su ostali neshvaćeni od masa. Napadana je ”amerikanizacija” i ”kultura asfalta” kao nenjemačka. Politička elita bila je preslaba i nesposobna stvoriti jasnu bazu potpore.

 

Sve ovo, uz nasilje, marševe njemačkim ulicama, prijetnje, ulazilo je u njemački javni prostor, padalo na tlo koje je plodnijim činila ekonomska kriza, nered Weimarske Republike, ali još uvijek se nije činilo tako ozbiljnim da bi se moglo nametnuti kao nova vladajuća ideologija. Od 1923., kada je propao nacistički puč u minhenskoj pivnici, Hitlerov dolazak na vlast izgledao je mnogima zapravo nemogućim. On sam mnogima je bio tek komični provincijalac, a njegovi pristaše nasilnici i redikuli.

Hitleru nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike (…) Sugeriralo se da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu

 

Vodeći komentatori Frankfurter Zeitunga još 1928. pisali su kako: ”Hitler nema nikakvih misli, nikakva odgovorna razmišljanja, međutim, ima ideju. U sebi ima demona.”

 

Hitleru kao političaru koji pretendira na središnje mjesto na nacionalnoj političkoj sceni u osnovi nije išlo dobro. Postupno, zahvaljujući predanom radu, s krizom kao ubrzivačem, batinašima kao izvršiteljima, nesposobnosti vlasti, Hitlerova je stranka postajala sve vidljivijom, sve uspješnijom, ali još uvijek malo ih je moglo zamisliti da će preuzeti vlast. To što je bilo više njegovih birača, što se selo pokazalo mnogo prijemčivijim od urbanih sredina za ono što su nacisti lansirali i teze kojima su plašili ljude, hrabrilo je, ali nije davalo nadu za skore uspjehe. Trebalo se povezati s drugim konzervativnim partijama, pronaći zajedničke točke za djelovanje.

 

Prilika se pojavila zbog nepravde koju su Nijemci osjećali kod isplate ratnih reparacija. U siječnju 1929. američki bankar Owen Young dogovorio je povoljan plan otplate njemačkih ratnih dugova. Tri godine plaćat će puno manje nego do sada, ali će vrijeme otplate biti produljeno na 59 godina, sve do 1988. godine. Vlasti su to prihvatile; nacionalsocijalisti su podivljali.

 

Alfred Hugenberg, novinski magnat iz Njemačke nacionalne narodne partije, formirao je ”Reichov odbor za njemačku narodnu peticiju”, kojim se na brzinu počelo skupljati potpise da se Youngov plan odbije. Ideja nije bila Hitlerova, ali se i on i Pan-germani, Agrarna liga, priključio krugu konzervativnih političara. ”Zakon protiv porobljavanja njemačkog naroda” poslan je na plebiscit, koji se pokazao potpunim promašajem, fijaskom. Dvadeset i drugog prosinca 1929. 5,8 milijuna Nijemaca, 13,8 posto biračkog tijela, glasovalo je za Zakon.

Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima?

 

Referendum je propao. Hitler je svejedno bio presretan. Nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike. Sada je uz Hitlera bilo sasvim normalno, pa i lijepo, stajati, surađivati s njim, novine su sugerirale da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu.

 

Tako je bilo u Njemačkoj krajem 1920-ih. Referendum koji nije važan zbog teme, već zbog ulaska na nacionalnu političku scenu, vođa koji skreće pozornost s bitnoga na marginalno, stranka koja birače pronalazi u vlastitu Volku jer ih vežu krvna zrnca, a ne pamet i poštenje, političar koji se ne libi zaratiti s vlastitim sunarodnjacima sve kako bi se iščistila nacija i kako bi se konačno ušlo u razdoblje sloge i sreće, nacija koja je posebna i koja može spasiti ostale.

 

Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima?

 

Ovako je bilo u Njemačkoj u vrijeme kada je Weimarska Republika bila na kraju zlatnog doba, tik pred pad njujorška burze, dok je Hitler bio nitko ili jedva itko, a političari Weimara držali da je zemlja na pravom putu. Sve se preokrenulo tako brzo, sve je postalo tako logično kada se konačno rasplelo. Svima koji znaju čitati povijest, bilo je dovoljno to što je Zakon o porobljavanju naroda uopće dan na referendum, ne njegov rezultat.

 

Tada se trebalo bojati zbog Nijemaca pa onda zbog svijeta, koji je ulazio u zastrašujuće razdoblje. Danas se trebaju bojati neki drugi. Naime, mi.

 

(Prenosimo s tportala s dozvolom autora)

    •  Tvrtko Jakovina: Ime Budimira Lončara u svijetu nešto znači
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
    •  Slavko Goldstein je bio Krleža naše publicistike i izdavaštva
    •  Vrijeme je za trajnu pomirbu Srba i Hrvata
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Bez osude ustaša nije moguće stvoriti modernu državu
    •  Hrvatska nikada nije bila zemlja meritokracije
    •  Tito – portret pobjednika
    •  Auschwitz, 70 godina kasnije

> Svi tekstovi ovog autora