autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Karamarko ante portas, bizarnosti nikad dosta

AUTOR: Sanja Modrić / 06.01.2018.

Sanja Modrić

Prijelomna vijest za početak godine nije sunula kroz eter iz Vlade, ni s Pantovčaka, ni iz Bruxellesa. Nije ni od Vakule koji bi nam za kraj siječnja najavio temperature od 36 stupnjeva u hladu i golemi urod jagoda, a ni iz Washingtona odakle bi Hrvatsku pozvali da postane njihova nova država, dislocirana od matice poput Havaja.

Bomba je lansirana s obične adrese u Zagrebu lišene bilo kakvog samorazumljivoga i povijesnog značenja. Ali zato je pošiljateljevo značenje poznato jer on se zove Tomislav Karamarko.

Bivši sve i svašta, a na kraju šef HDZ-a i potpredsjednik propale Vlade Tima Oreškovića zvanog Građevina, objavio je da napušta privatnost kako bi zauzeo mjesto koje mu pripada u HDZ-u i hrvatskoj politici.

Kaže da to nije bila njegova žarka želja, nego je ispalo da tako mora postupiti iz časne domoljubne dužnosti.

Bomba je lansirana s obične adrese u Zagrebu lišene bilo kakvog samorazumljivoga i povijesnog značenja. Ali zato je pošiljateljevo značenje poznato jer on se zove Tomislav Karamarko

Naprosto mora.

Jer, kako sam skromno prisnažuje, potajice ga zovu i mole da ih povede prestravljeni članovi HDZ-a koji se panično boje dogledne budućnosti i padaju pred njim na koljena ukazujući mu na to da će Hrvatska bez njega propasti. To je došlo dotle da se od molitelja više ne da spokojno živjeti.

I – samo se po sebi razumije – Karamarko ne može više stajati po strani i baviti se svojim grandioznim projektom instituta za međunarodno važna politička i strateška pitanja, a nekmoli trošiti svoje potencijale na osobna stremljenja i izvanpolitičku građansku egzistenciju.

Domovina zove. Čas je kucnuo.

Karamarko se, dakle, vraća na pozornicu, i to sa orbanovskom zastavom pod koju se, da ne bi bilo nikakve zabune oko njegovih čuvstava, eksplicitno svrstao na svom Fejsbuk profilu.

Ne vjerujem svejedno da se Plenković, čim je čuo ove vijesti iz nesvijesti, napravio u hlače. Ma ima on svoju desnicu u vrhu stranke. Ima pokojeg karamarkovski potpaljenog saborskog zastupnika slabijeg obrazovanja.

Ima i Vasu Brkića za zamjenika i Medveda za ministra. I s tom paradom od desetak vojnika, točno je, ne zna što bi.

Bit će da oni stvarno i zovu bivšeg šefa i šalju mu turobna pismena o tome kako je cijela Hrvatska ugrožena zato što je njih Plenković ipak malo pogurao ustranu. Možda su svaki dan toliko napasni da se emocionalno rovitom Karamarku od toga prividjelo kako za njim vapije cijela država.

I – samo se po sebi razumije – Karamarko ne može više stajati po strani i baviti se svojim grandioznim projektom instituta za međunarodno važna politička i strateška pitanja, a nekmoli trošiti svoje potencijale na osobna stremljenja i izvanpolitičku građansku egzistenciju

Od toga, međutim, ništa, pusti snovi.

Okej, nije HDZ neko rosno cvijeće od zrele demokršćanske stranke finih manira i civilizirane kritične mase. Imaju oni još puno toga za bistrenje, od poimanja uloge države, preko općih građanskih, ženskih i manjinskih prava, do tolerancije i slobode medija.

Ali Karamarkova stožerna promišljanja o društvu, tipa onoga da će se u Hrvatskoj smjeti misliti po svojoj volji samo u svoja četiri zida, vjerojatno ipak nisu materijal na kome bi se mogao izvojevati stranački plebiscit. Pogotovo ne lovorike u široj javnosti.

A drugog sadržaja kod Karamarka nema.

Nikakvoga.

Uz to, Plenković i HDZ drže vlast, imaju predsjednicu, opozicija je nikad slabija, pa potresi veći od pola stupnja Merkalija kod njih nisu predvidivi.

Stoga za ambicioznog Tomislava ostaje samo opcija Hasanbegović-Glasnović. Možda bi ga i to zadovoljilo, ovako nevoljnog zbog potonuća u anonimnost. Jedino to bi i imalo smisla.

Pa naprijed, onda, bizarnosti nikad dosta.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora: