Karamarkov relativni moral

Bude li povijest po nečemu upamtila sadašnjeg prvog predsjednika Vlade, moglo bi to biti po njegovoj nedavnoj izjavi Novoj TV: ”Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog. To je jako relativno”.

Dvije prosto-proširene rečenice, izrečene u kontekstu obrane postupaka tadašnjeg ministra Crnoje, izazvale su, očekivano, bujicu komentara i reakcija, pa su se već uvrstile u spomenar političkih izjava s ovih prostora, tik uz poznatu Titovu ”Nemojmo se držati zakona kao pijan plota” (za koju, doduše, ne postoje relevantni izvori, ali se održala u friziranom kolektivnom sjećanju našeg naroda).

Nemam ovdje namjeru ulaziti u cijeli slučaj i analizirati jednu političku izjavu, osim što se meni kao etičaru dopalo da se u medijima raspravlja o moralu općenito, štoviše, o jednom tako apstraktnom pitanju kao što je relativnost morala. A kao nevjerniku dopalo mi se što takvu izjavu daje osoba koja javno ispovijeda svoju vjeru i time, valjda, staje na stranu jednog morala koji sebe nipošto ne smatra relativnim.

Jer za relativizam i nemoral uglavnom se optužuje nevjernike koji su, kako je kardinal Bozanić izrekao u svojoj Božićnoj propovijedi 2007. godine, izgubili ”smisao za najuzvišenije vrijednosti”. Ili, kako mi je svojedobno o ateistima osobno rekao katolički nastrojeni anglikanac John Milbank, jedan od najvećih teologa današnjice: ”Oni imaju moral, ali ne i etiku”.

Bude li povijest po nečemu upamtila sadašnjeg prvog predsjednika Vlade, moglo bi to biti po njegovoj nedavnoj izjavi Novoj TV: ”Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog. To je jako relativno”. Dvije prosto-proširene rečenice, izrečene u kontekstu obrane postupaka tadašnjeg ministra Crnoje, izazvale su, očekivano, bujicu komentara i reakcija, pa su se već uvrstile u spomenar političkih izjava s ovih prostora, tik uz poznatu Titovu ”Nemojmo se držati zakona kao pijan plota”

Jednostavno objašnjeno, ateisti mogu biti dobri i moralni ljudi, ali njihov moral ne počiva na ”najuzvišenijim vrijednostima” i kao takav nema nikakvog opravdanja. Ako dobro shvaćam ovog velikana teologije, eventualna dobrota nekog ateista sasvim je slučajna, ona nije nužna posljedica nekog čvrstog moralnog sustava. Ateisti mogu govoriti istinu, brinuti se o svojim bližnjima ili činiti kakvo god drugo moralno djelo, a da ni sami ne mogu objasniti zašto to čine.

S druge strane, slijedilo bi, prema Bozaniću i Milbanku, da kršćani i vjernici općenito imaju i moral i etiku kao njegovo opravdanje, jer imaju ”najuzvišenije vrijednosti” koje su utemeljene u Bogu – ontološkom i moralnom apsolutu. I teško da bi se – ne samo njih dvojica, nego i milijarde vjernika – složili s navedenom Karamarkovom izjavom. Moral nije relativan, Bog je, rekli bi oni, jasno odredio što je dobro, a što zlo, čak i u slučaju barake jednog šestodnevnog ministra.

Kada svojim studentima predajem etiku, obično iznosim jedan zamišljeni primjer: prijatelj ste Bill Gatesa i od njega ste posudili tisuću dolara obećavši povrat za nekoliko tjedana. Što biste učinili u toj situaciji?

1. Vratili novac kako je i obećano
2. Zadržali biste novac za sebe
3. Ne biste ga vratili, nego biste ga dali siromašnima.

Svjestan sam da moje male statistike nisu ne znam kako relevantne, ali sam ovu anketu dosad proveo na nekoliko stotina studenata i  u v i j e k  su    s v i  prihvaćali prvi odgovor. Ne mislim reći da bi svi ti ispitanici stvarno tako i učinili, samo kažem što oni, onako, na prvu loptu odgovaraju.

Zanimljivo je da kad ih upitam za razlog vraćanja novca čovjeku kojem on ustvari i ne treba, obično priprosto kažu: ”Pa, obećali smo!” Čak ni na teološkim učilištima gdje sam predavao rijetko da bi tko naveo Boga kao razlog za svoje postupanje. Gatesu bi vratili novac ne zato što tako slijede Isusa ili izbjegavaju vječne muke u paklu, nego  e t o   t a k o , zato što su obećali čovjeku i bilo bi im bezveze prevariti ga.

Za relativizam i nemoral uglavnom se optužuje nevjernike, koji su, kako je kardinal Bozanić izrekao u svojoj Božićnoj propovijedi 2007. godine, izgubili ”smisao za najuzvišenije vrijednosti”. Ili, kako mi je svojedobno o ateistima osobno rekao katolički nastrojeni anglikanac John Milbank, jedan od najvećih teologa današnjice: ”Oni imaju moral, ali ne i etiku”

Ja se slažem s Milbankom da ateisti imaju moral bez nekog velikog filozofskog ili teološkog opravdanja. Naravno, u povijesti etike bilo je brojnih pokušaja da se opravda moralno ponašanje bez pozivanja na Boga – koga to zanima, neka čita ozbiljnije udžbenike iz etike.

Prema svim tim opravdanjima, otvoreno priznajem, bio sam i ostao prilično sumnjičav.

Neki bi rekli da Gatesu treba vratiti novac zato što tako nalaže kategorički imperativ našega uma; neki bi, pak, rekli da je to jednostavno naša dužnost; neki bi objasnili kako bismo na taj način povećali zadovoljstvo ili izbjegli sramotu hvatanja u nedjelu. Neki se možda ne bi ni složili s moralnim intuicijama mojih studenata – komunisti i Robin Hood bi jamačno odabrali davanje novaca siromašnima namjesto ispunjenja obećanja prebogatom biznismenu.

Ja bih novac vratio kako sam obećao i ako biste me pitali zašto, nakon svih godina proučavanja etike, ne bih imao drugog odgovora osim: ”Ne želim preveslati čovjeka“.

Meni bi, najkraće rečeno, nekako bilo žao prijeći bilo koga, pa makar i Gatesa za njemu tričavih tisuću dolara.

Mi postupamo (a to su neki suvremeni etičari dobro shvatili) zato što suosjećamo s drugima i ne želimo im tek tako nanijeti neko zlo. Daleko bilo da smo sveci – barem za sebe znam da nisam – samo činimo onako kako je to dugotrajni proces evolucije usadio u nas kao socijalna bića. Oni kod kojih to suosjećanje ne radi postaju patološki mučitelji i ubojice.

Nije empatija savršen kompas; upravo nas ona dovodi do toga da branimo neke svoje postupke ili postupke nama dragih ljudi kakve bi inače osudili kod nekih drugih (teško da bi Karamarko tako zdušno branio, primjerice, Predraga Matića).

Ipak, i u ovako nesavršenom obliku jedino nam empatija stvarno stoji na raspolaganju u razlučivanju moralnog od nemoralnog.

Slijedilo bi, prema Bozaniću i Milbanku, da kršćani i vjernici općenito imaju i moral i etiku kao njegovo opravdanje, jer imaju ”najuzvišenije vrijednosti” koje su utemeljene u Bogu – ontološkom i moralnom apsolutu. I teško da bi se – ne samo njih dvojica, nego i milijarde vjernika – složili s navedenom Karamarkovom izjavom. Moral nije relativan, Bog je, rekli bi oni, jasno odredio što je dobro, a što zlo, čak i u slučaju barake jednog šestodnevnog ministra

Postajemo li onda još moralniji kad opravdanje za svoje postupke temeljimo na Bogu?

Ne tako davno i ja bih na to pitanje odgovorio rezolutnim  d a  misleći kako jedino u Bogu ima smisla činiti nešto dobro. Stid me je priznati, ali danas ni sam ne razumijem što sam tada time mislio reći i na temelju čega. Niti moje osobno poznavanje ljudi niti ikakva relevantna statistika ne govore takvoj tezi u prilog.

Treba li nam Bog da bismo rekli kako je ubijanje loše? Ako sam dobro prostudirao povijest religija, onda mogu samo izvući zaključak kako nam je Bog češće bio potreban da bismo rekli kako je ubijanje nešto  d o b r o . Religija je nerijetko služila tome da zatomimo u sebi empatiju i ad maiorem Dei gloriam pobijemo inovjerce, heretike, nevjernike i slične. Ona se koristila (a i dalje se koristi) i za opravdanje rasizma, ropstva, potlačenosti žena i štošta drugo što nitko tko se vodi empatijom ne bi nazvao moralnim.

Daleko bilo da je religija služila samo takvim nečasnim rabotama – i tu je moj stav ponešto drugačiji od drugih ateista: mnogi su ljudi, pak, bili nadahnuti religijskim idejama da učine nešto što će stvarno poboljšati ovaj svijet. Ne mislim time samo na moralne veličine poput Martina Luthera Kinga nego i na brojne obične ljude koji i danas po zabitima Afrike ili predgrađima Indije – ili tu negdje u našoj blizini – pomažu potrebitima.

Problem je u tome da teistički moral jako ovisi o tome kako će tko protumačiti Božju volju i stoga je puno skloniji relativizmu nego što bi se isprva činilo.

A neka od tih tumačenja mogu biti vrlo maligna – kako nam jasno svjedoči povijest kršćanstva i drugih religija. I ona, nažalost, nisu bez utemeljenja u svetim spisima: kad čitate, primjerice, Bibliju, vi ćete stvarno dobiti poruke da volite sve ljude, uključujući i neprijatelje, da praštate i činite dobro bližnjima; a istodobno ćete dobiti poruke da treba istrijebiti sve one koji ne vjeruju, budući da je i Bog tako učinio tijekom Potopa i opet će učiniti isto na kraju svijeta.

Mi postupamo (a to su neki suvremeni etičari dobro shvatili) zato što suosjećamo s drugima i ne želimo im tek tako nanijeti neko zlo. Daleko bilo da smo sveci – barem za sebe znam da nisam – samo činimo onako kako je to dugotrajni proces evolucije usadio u nas kao socijalna bića. Oni kod kojih to suosjećanje ne radi postaju patološki mučitelji i ubojice

Što ćete prihvatiti kao glavnu biblijsku tezu ovisi o vama samima, o vašem moralnom osjećaju, a ne o nekoj neprijeporno temeljnoj postavci biblijskoga teksta. I bojim se da će i za vjernike isto, pače, i više, vrijediti ona Milbankova – da oni mogu imati moral, ali ne i etiku.

Možda bi stvarno tko iz ovoga mogao izvući zaključak da je, kad se radi o moralu, uistinu sve relativno i time filozofski opravdati Karamarkovu izjavu.

Značilo bi to onda da o našim postupcima mogu suditi samo pravnici držeći se isključivo zakona kao pijani plota (očito se Karamarko i Tito ne bi baš najbolje slagali).

O tome je li što moralno ili nije sudimo mi sami u zajednici s drugim ljudima znajući dobro što će kome donijeti dobro, a što nevolju. Imamo u sebi moralni osjećaj, koji nam ideja Boga može dodatno potaknuti, ali ga i ugušiti.

I kolikogod empatija bila nesavršena, upravo zbog nje ne možemo reći da je pitanje moralnosti relativno. Premda je svašta moguće u zemlji u kojoj uzdizanje domoljublja ide pod ruku s varanjem domovine.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora