Khrzhanovski na Luzhnikiju

Naši ljudi ne snalaze se u području svog standardnog govora, a gdje bi onda u pisanju i izgovaranju stranih naziva. Tu vlada popriličan kaos, čak i među intelektualcima (ili “intelektualcima”).

Moram priznati da je lakše reći s Gary Cooperom i s Al Caponeom, nego s Garyjem Cooperom i s Alom Caponeom, ali tko nam je kriv što smo preuzeli padeže od Latina. Ali ne smijemo se odricati svoga jezika. To je jedino što nam nitko ne može uzeti ako im ga mi sami dobrovoljno ne predamo.

Doduše, naši su ljudi nepokolebljivi patrioti kod osvajanja sportskih titula, a kod znanja svog jezika baš nije takav slučaj – tu su veliki domoljubi samo kad jezik treba čuvati od susjeda. Inače, standardni jezik je posljednja briga u svakodnevnom životu.

Nedavno je završio nogometni Mundijal sa iznenađujuće fantastičnim ishodom za nacionalni nogomet i presretne građane zemlje. No ni tom prilikom nije trebalo zapuštati ostale segmente društva. Moj jezični notes bio je budan.

Da bi se informatički povezali i izjednačili s ostatkom svijeta, Kinezi također moraju preuzeti latinicu i englesku ortografiju u kojima je nastala i dalje se dramatično  d i g i t a l n o  razvija. Ali sam uvjeren da pri tome čuvaju svoj standardni jezik od  n e p o t r e b n i h  stranih utjecaja

Čujemo naše nogometne komentatore kako ruske (slavenske) nazive pišu, izgovaraju i sklanjaju na engleski način – da se utakmica igra u Nizhni Novgorodu, što, naravno, treba reći u Nižnjem Novgorodu (tako, uostalom, izgovaraju i Rusi: u Nižnjem Novgorode).

Ista stvar je sa stadionom u Moskvi. Neki komentatori će mirne duše reći da su zadovoljni Luzhnikijem – umjesto Lužnjikima, to jest stadionom na Lužnjikima. Radi se o zbirnoj imenici Lužnjiki, kao u našem jeziku!

Kad već ne govore ruski (a trebalo je po svaku cijenu angažirati komentatore koji govore ili dobro poznaju ruski), trebalo se unaprijed informirati o osnovnim nazivima uz pomoć službenog prevoditelja (je li ga bilo?). Po svoj prilici bilo je u ovih mjesec dana više takvih jezičnih propusta.

Slična naša nesnalaženja u prevođenju s ruskog i ostalih slavenskih jezika, posebno onih kojima je ćirilica osnovno pismo, događaju se decenijama.

Tužan sam kad u našim medijima vidim prezimena velikih ruskih autora animiranih filmova Fjodora HITRUKA i Andreja HRŽANOVSKOG napisana KHITRUK i KHRZHANOVSKI. To jest ispravno,  ali u  e n g l e s k o j  transkripciji, a ne u našem jeziku!

Pa kako smo mi sve više pod anglo-američkim podaničkim utjecajima u svim vidovima života, nije čudno da to provodimo i u svakodnevnoj jezičnoj upotrebi. Radi se u latiničnim verzijama slavenskih naziva sa ćiriličnih područja (Rusije, Srbije, Bugarske, Bjelorusije, itd.).

Vjekovima imena slavenskih klasika s ćirilice prenosimo u našu latinicu fonetski, kao da su naša imena, jer se gotovo svi glasovi uglavnom jednako iščitavaju u oba jezika u odnosu na englesku transkripciju:

Хржановский – Hržanovski – Khrzhanovski

Брежнев – Brežnjev – Brezhnev

Шолохов – Šolohov – Sholokhov

Шевченко – Ševčenko – Shevchenko

Щедрин – Ščedrin – Shchedrin

I nema smisla, i sramno je, ta imena u našem jeziku početi pisati engleskim načinom (Khrzhanovski!). Osim ako je riječ o stručnim tekstovima koji su namijenjeni enciklopedijskoj svrsi.

Moram priznati da je lakše reći s Gary Cooperom i s Al Caponeom, nego s Garyjem Cooperom i s Alom Caponeom, ali tko nam je kriv što smo preuzeli padeže od Latina. Ali ne smijemo se odricati svoga jezika. To je jedino što nam nitko ne može uzeti ako im ga mi sami dobrovoljno ne predamo

Vidio sam u Sofiji turistički plan grada koji u latiničnoj verziji bugarski glas Č prikazuje kao naš Č, a ne CH: Dragičevo, a ne Dragichevo! Ako Bugari prihvaćaju naš fonetski način prikazivanja svojih ćiriličnih slova u latinici, ne izbjegavajmo mi to isto činiti!

S time u vezi sjetio sam se zgode iz početka našeg školskog učenja engleskog jezika. Profesor Baldo Šoljan na prvom satu engleskog uveo nas je u bit toga jezika duhovitom anegdotom:

Davnih godina stigao naš Ivan u Ameriku, i na granici u formular ispiše svoje ime: IVAN. I svi ga Amerikanci stadoše zvati AYVEN. On se počne potpisivati kao AYVEN, a Amerikanci čitaju EYVIN. Njemu na koncu dozlogrdi i vrati se svom rođenom imenu IVAN. I veli: “Ja ću se potpisivati IVAN, a oni neka mi ime čitaju kako hoće!”

U tim Ivanovim zadnjim riječima zapravo se krije bit engleskog jezika, koja je drukčija od naše: Piši kako govoriš, govori kako je napisano.

Europski neslavenski jezici imaju svoja posebna jezična pravila koja ih međusobno razlikuju. Pa se čovjek prije putovanja u neku od tih zemalja treba upoznati s osnovnim pravilima pisanja i izgovaranja u njihovom jeziku. To je fer prema domaćinima, a i prema sebi, razumije se.

Tako sam se prije svog prvog gostovanja u Švedskoj, kako rekoh, potrudio da u leksikonu pogledam karakteristike njihovog nordijskog jezika. Znao sam da se moja filmska domaćica u Stockholmu preziva Båge, pa sam pronašao da se a s kružnicom čita kao O. Kad sam je pozdravio s “Madam Bôge…”, bila je sretna, jer sam bio rijedak stranac koji je pri prvom susretu ispravno izgovorio njeno prezime.

Dok su u njemačkom pravila jasna i vrlo lako ih čovjek može naučiti, u francuskom jeziku, a bogami i engleskom, nadam se da se slažete sa mnom, stvari su daleko kompliciranije. Kad sam to, u vicu naravno, primijetio pariškoj prijateljici, ona je gotovo uvrijeđeno odgovorila:  “Ali to je  f r a n c u s k i !”

Jednom sam kolegu animatora Vladu HRSA upozorio da ne ide u Francusku, jer tamo on osobno ne postoji. U njihovom pravopisu H se na početku riječi ne izgovara, R kao vokal ne postoji, S na kraju riječi ne čita se. Dakle, HRS u Francuskoj ne postoji!

Naravno, to je vic koji sam smislio (iako ne govorim francuski), ali se stvarno pitam je li Vlado kao turist imao problema u Francuskoj sa svojim prezimenom.

Hvala Bogu, mi ipak pišemo “Romeo i Julija”, ali autora častimo njegovim originalnim anglo-francuskim imenom i prezimenom William Shakespeare (za onog tko još ne zna) čita se Vilijam Šekspir.

Sjećam se, dok sam u Srbiji kao tinejdžer išao u školu, bio sam u prednosti, jer sam, došavši iz Hrvatske, znao kako se piše Winston Churchill, a oni opet nisu griješili u izgovoru (Vinston Čerčil); kod njih se, to znamo, zbog pisanja ćirilicom sve piše fonetski.

U Hrvatskoj su, s druge strane, mnogi klinci (a i odrasli) izgovarali prezime britanskog premijera Čurčil, jer (još) nisu učili engleski.

Davnih godina stigao naš Ivan u Ameriku, i na granici u formular ispiše svoje ime: IVAN. I svi ga Amerikanci stadoše zvati AYVEN. On se počne potpisivati kao AYVEN, a Amerikanci čitaju EYVIN. Njemu na koncu dozlogrdi i vrati se svom rođenom imenu IVAN. I veli: “Ja ću se potpisivati IVAN, a oni neka mi ime čitaju kako hoće!”

Danas je – i pored prikladnog načina pisanja svojim fonetskim načinom, gdje djeca, u odnosu na zapadnu djecu, veoma brzo nauče čitati i pisati – fonetsko pisanje imena nekompatibilno u svijetu interneta. Kako bismo na internetu pronašli odrednicu riječi Čerčil, pod Č? Naravno ne, već pod C.

Da bi se informatički povezali i izjednačili s ostatkom svijeta, Kinezi također moraju preuzeti latinicu i englesku ortografiju u kojima je nastala i dalje se dramatično  d i g i t a l n o  razvija. Ali sam uvjeren da pri tome čuvaju svoj standardni jezik od  n e p o t r e b n i h  stranih utjecaja.

Poznato je da je jedan rimski govornik sva svoja izlaganja, bez obzira na to o čemu je bila riječ, završavao rečenicom: “Uostalom, Kartagu treba razoriti!”

Tako ću ja završiti ovo moje izlaganje konstantnim vapajem: “Dokle će na našim medijima novinari i komentatori uporno zagađivati naš jezik supermekim Ć umjesto čeličnog Č!”

Dovidženja!

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika
    •  Čemu nervoza

> Svi tekstovi ovog autora