Klečavcima je trg važniji od crkve

U prošloj kolumni pisali smo o najavi nove ”katoličke” političke stranke i pro-life platforme kao svojevrsnoj objavi rata demokratskom poretku. Njihov je javni rječnik od početka bio ”beskompromisan”, ciljevi su prikazani kao ”principi o kojima se ne pregovara”, a protivnici su unaprijed imenovani: ”komunizam”, ”relativizam”, ”mediji”, ”migranti”…

Takav diskurs nije usputna retorika, nego nacrt političke metode i programa, najprije se konstruira neprijatelj, zatim se traži mobilizacija ”vjernih”, a potom se svako neslaganje proglašava napadom na vjeru. I tu se prirodno nastavlja priča o ”klečavcima” kao vizualnoj infrastrukturi iste ambicije.

U Hrvatskoj se ne vodi spor o tome smije li se moliti na trgu. Naravno da smije. Spor se vodi o tome smije li se pod molitvom krunice prodavati društveni program u kojem je žena uvijek ”u ulozi”, a muškarac uvijek ”autoritet”; u kojem se politika naziva pobožnošću, a hijerarhija ”Božjim poretkom”.

Taj je program u raznim verzijama javno izrečen: ”duhovni autoritet muškaraca”, ”čednost u odijevanju”, zabrana ”rodne ideologije”… To, dakle, nisu otajstva vjere, nego politički društveni manifest upakiran u pobožni rječnik.

Najpošteniji test iskrenosti ”klečavcima” ponudio je riječki nadbiskup Mate Uzinić kada je ”molitelje” pozvao da, umjesto na trgu, krunicu mole s njim u katedrali sv. Vida. Nije im zabranio javni prostor niti im je osporio pravo na molitvu. Naprotiv, otvorio im je vrata crkve i ponudio ono što bi za vjernika trebalo biti prirodno, oltar, zajedništvo i pastira. No velik dio okupljenih taj poziv nije prihvatio, ostali su vani, ispred katedrale. I time su, bez polemike, sami odgovorili na pitanje što im je važnije, molitva ili politička poruka koju žele učiniti vidljivom.

Ako ti je molitva prva, katedrala ti nije prepreka. Ali ako ti je prva vidljivost, publika, politička poruka i politički učinak, katedrala ti smeta, jer ondje nema režije, nema kadra, nema kontrole nad interpretacijom.

Zato je neiskreno ponavljati: ”Mi samo molimo.” Ne, vi komunicirate i poručujete. Vi zauzimate javni prostor kako biste normalizirali jednu verziju ”reda”: red u kojem se moć ne preispituje, nego posvećuje; red u kojem se poslušnost očekuje od slabijih, a odgovornost rijetko traži od jačih.

I upravo je to tlo na kojem niče fašizam, ne nužno u uniformi, nego u duhu: kad se sloboda savjesti zamijeni disciplinom, kad se različitost proglasi devijacijom, kad se kritika označi neprijateljstvom, kad se žena svede na funkciju, a muškarac na zapovjednika.

Kršćanstvo nije religija nadzora, nego oslobođenja. Isus ne gradi poredak u kojem ”svatko zna svoje mjesto”, nego zajednicu u kojoj se moć prepoznaje po služenju: ”Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj.”

Isus ne traži da mu se ljudi klanjaju na trgu. Ne pravi performans. Ne traži kameru. Križ je poraz logike dominacije, a uskrsnuće njezina potpuna delegitimacija. Zato je kršćanska poruka u svojoj jezgri antifašistička, ona razbija idole kolektiva, krvi, tla, ”prirodnog poretka” i ”nacionalne čistoće”.

Kršćanska poruka kaže da je osoba vrjednija od simbola, jer simboli se lako nose na reveru, a osobu treba nositi u savjesti; da je savjest vrjednija od stroja, jer stroj proizvodi poslušnost, a savjest proizvodi odgovornost; da je milosrđe vrjednije od ”reda”, jer red bez pravednosti brzo postane poredak straha.

I upravo zato je svaka ideologija koja sanja ”katoličku državu” ili ”beskompromisnu politiku katolika” uvijek na rubu da od vjere napravi instrument prisile, ideološko oružje ili mehanizam kontrole. 

Karizma kao poluga kontrole i moći

Kad se pobožnost pretvori u pokret, a pokret u političku ambiciju, obično se uz to veže i ”karizmatski autoritet” koji se unutar skupine ne propituje. U tom je smislu poučna pozadina ”klečavaca”.

Osnivač ”Marijinih ratnika”, poljski salezijanac Dominik Chmielewski, 2023. smijenjen je s mjesta moderatora pokreta. Salezijanska provincija je, nakon medijskih napisa, potvrdila da je imao moralno i redovnički neprihvatljivu vezu, da je priznao krivnju i prihvatio pokoru. Istodobno je poljsko državno odvjetništvo otvorilo istragu o njemu u smjeru mogućeg ”zlouporabnog odnosa ovisnosti”, koja je kasnije obustavljena.

Kad se, dakle, duhovni autoritet upotrijebi za emocionalnu manipulaciju ili za kontrolu tuđe savjesti, dobiva se najčišći oblik ”pobožnog” nasilja, nasilja koje ne viče, nego se smiješi; ne prijeti šakom, nego svetim rječnikom; ne udara tijelo, nego pritišće nutrinu. Tada krunica prestaje biti molitva i postaje znak pripadnosti umjesto put obraćenja, identitetska oznaka umjesto susret s Bogom koji oslobađa.

A u zemlji u kojoj žene ubijaju partneri, u kojoj smo morali posebno imenovati femicid, u kojoj institucije često dolaze prekasno, sablažnjivo je da se energija i javna pažnja troše na rituale koji, makar u rukavicama, ponavljaju istu poruku: šuti, trpi, prilagodi se, podloži se ”redu”.

Tko god je ikad slušao ispovijest žene koja živi uz nasilnika zna da riječ ”red” u njezinim ušima ne zvuči kao mir, nego kao zapovijed, kao stara formula kojom se od žrtve traži šutnja i izdržavanje, a nasilniku se ostavlja prostor da i dalje bude nasilnik.

Zato je Uzinićev poziv ”klečavcima” bio više od pastoralne geste, bio je lakmus-papir. Pokazao je razliku između molitve i političkog katolicizma.

Molitva može biti i na trgu, ali molitva ne bježi od crkve, ne bježi od oltara, ne bježi od pastira, ne bježi od odgovornosti.

Ako želite molitvu, dođite u crkvu, molite s biskupom, a zatim izađite i služite: pomozite skloništima, savjetovalištima, konkretnim mrežama zaštite, odgoju za nenasilje, kulturi dijaloga…

Molitva koja ne prepoznaje žrtvu i ne štiti slaboga, postaje puka retorika, može biti lijepa, ali je jalova. Ako želite politiku, recite da želite politiku.

Politika je legitimna i potrebna, ali ima svoje ime, svoje metode i svoju odgovornost. No nemojte evanđelje pretvarati u scenografiju, niti krunicu u komunikacijski alat.

Isus nije klečao pred publikom da bi drugima objasnio gdje im je mjesto; klečao je da opere noge. A noge se peru u tišini, tamo gdje nema kadra, samo prašina tuđeg puta i poniznost koja se ne fotografira.

I zato, borba protiv fašizma danas rijetko počinje na barikadi. Počinje mnogo ranije, u jeziku koji ljude ”odgaja” za šutnju, u simbolima koji zamjenjuju savjest, u ”pobožnostima” koje se nude kao neupitna svetinja, a u stvarnosti navikavaju društvo na dominaciju.

Počinje onog trenutka kad odbijemo da se Bog koristi kao alibi za tuđu podložnost i kao dekor tuđoj moći. Počinje ondje gdje Crkva ima hrabrosti stati na stranu evanđelja, a ne na stranu političkog projekta, i reći jasno: trg nije oltar, publika nije zajednica, a ”red” koji ne rađa služenjem nije kršćanstvo, nego njegova parodija i opasna imitacija.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece

> Svi tekstovi ovog autora