Klinasta incizija u politici ili slučaj Bandić

Nikad kao do sada nismo svjedočili tolikom optimizmu građana, pogotovo onih koji su mjesecima na cestama i prosvjedima protiv devastirajućeg i korupcijskog modela upravljanja Gradom. Nikad češće no posljednjih dana, nismo čuli kako je ovo Bandićev kraj.

Doista, tumorozno tkivo Bandićevih pomagača, kumova i partnera, ljudi koje drži na gradskoj plaći i time ucjenjuje, plaćenih sitnih koristoljubivih glasača koji su za neku naknadu, legalizaciju garaže, dodjelu stana u najam za višečlanu obitelj, ili dodjelu priključka, spremni glasati za njega – veliko je, pritišće živce i onemogućava rast i razvoj grada.

Čini se da samo tumor u njemu raste, i širi svoje končaste pipke na oči, uši, usne grada koji više ne može izraziti svoju poetsku dušu, koji ne osjeća i ne vidi više jasno svoje stanovnike, ne čuje tepanje koje mu upućuju i nade u lijepu budućnost, jer tumor prekriva vjeđe, čepi uši, i usne čini bolnima i nespreminma za poljubac svojih zaljubljenika.

Jasno je, nad takvim tumorima se izvodi klinasta incizija, precizna, glatka i odlučna, mirne ruke i sabrane glave. Imamo li doista na sceni političkog kirurga koji je može izvesti duboko i precizno?

A ako imamo, ima li on tim koji mu pritom dodaje sve potrebno, brine se da operacija održi pacijenta u sigurnoj anesteziji dok se tumor vadi i baca u biološki otpad ili pretvara u preparat za proučavanje novih budućih kirurga?

Prijatelj s fejsbuk liste, Goran Gal, koji dolazi iz građevinskog biznisa, vlastitog projektnog biroa kojeg je imao s 15 inžinjera, skreće mi pozornost kako su ”arhići” , kako on zove zagrebačke arhitekte, vješto izbjegli pitanja o Manhattanu na Savi

Nisam sigurna.

Oni koji pokazuju potrebno znanje i mirnu ruku, nemaju oko sebe dovoljno stručan tim koji priprema operaciju.

Oporba, naime, za razliku od Bandićevog stroja koji se u svrhu samoodržanja konsolidira i radi punom parom na strategiji i ratnom planu opstanka, ne može se dogovoriti oko zajedničkog kandidata, osobine pojedinaca rastu, pa čak i onih čije su sposobnosti na razini sestre instrumentarke, a ne glavnog kirurga, jer eto, po nekoj stranačkoj legislativi imaju pravo kandidature.

Osobno poznajem dosta ljudi koji bi bili skloni podržati Tomislava Tomaševića ili Renata Peteka. Šira javnost im je sklona, a moj susjed, stari Trešnjevčan, rado bi ih vidio zajedno u uskom suradničkom timu na čelu Grada. Čuju se glasovi kako ni kandidat, ili kandidatkinja poput Zrinke Paladino, stručne i nestranačke, koja se s pozicija struke jasno konfrontirala s Milanom Bandićem ne bi bili bez šansi.

Međutim, dosadašnji mlaki dogovori i neodređeni odgovori ”razgovaramo dalje”, ”tražimo najbolji model suradnje” nisu baš obećavajući.

Građani su bitan dio demokracije, i građanski pritisak odigrao je veliku ulogu u tome da GUP ne bude izglasan i da se dobije još tri mjeseca do ponovnog stavljanja teme na stol. GUP bi prošao da nije bilo građana, prosvjeda, i herojskog otpora Bandićevom načinu vođenja grada.

I predsjednica bi na izborima u Zagrebu znatno bolje prošla, iako vjerojatno ne bi pobijedila Zorana Milanovića, da nije bilo njenog potpunog nedostatka političkog instinkta u kafanskom sljubljivanju s gradonačelnikovim likom i djelom torte s kič slikom.

Tako bi i gradski HDZ, imao puno manje razloga za povezivanje vrlo vjerojatno znatno manjeg, izbornog neuspjeha Kolinde Grabar-Kitatrović s eventualnim vlastitim porazom na lokalnim izborima ako budu prečvrsto uz Bandićev GUP.

Građani su bitan, možda i najbitniji vjetar koji može puhati u jedra izbornih lađa. No, ako posada nije brza i vješta, rezultat bi mogao izostrati, i pobjednik izborne regate još bi jednom mogao biti svojeglavi, rastrošni kormilar Bandić.

Bez dobre političke posade, stroja koji zna odigrati igru protiv Bandića, neće biti pobjede ni ovaj put. Bandić je ozbiljno politički ranjen, no to ne znači da je to i njegov kraj.

Oporba, naime, za razliku od Bandićevog stroja koji se u svrhu samoodržanja konsolidira i radi punom parom na strategiji i ratnom planu opstanka, ne može se dogovoriti oko zajedničkog kandidata, osobine pojedinaca rastu, pa čak i onih čije su sposobnosti na razini sestre instrumentarke, a ne glavnog kirurga, jer eto, po nekoj stranačkoj legislativi imaju pravo kandidature

Čini se da glavne oporbene stranke u gradu međusobno nemaju dovoljno kemije za dugotrajan i čvrst odnos koji bi Gradu donio novu politiku upravljanja, u kojoj bi se osobne taštine zatomile zbog zajedničkog dobra, sanacije štete poslije Bandićeve ere i postavljanja temelja suvremenim i održivim politikama upravljanja gradom kakve viđamo već u prvom europskom susjedstvu.

Više izgleda kao da bi se oporba družila, odmjeravala atribute onom drugom i isticala svoje, uz neodređenom ”mogli bismo i zajedno”, i osmijeh poslan preko ramena. Više od toga za sad se ne nazire. GUP je, uistinu, kako reče Hasanbegović, talac unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Samo je na odgodi.

Prijatelj s fejsbuk liste, Goran Gal, koji dolazi iz građevinskog biznisa, vlastitog projektnog biroa kojeg je imao s 15 inžinjera, skreće mi pozornost kako su ”arhići” , kako on zove zagrebačke arhitekte, vješto izbjegli pitanja o Manhattanu na Savi.

Posao je to za koji su ugovori gotovi, kaže, a ta branša ipak voli lovu. Ako ne mora, neće si je baš izbijati iz džepa. Situacija je već odavno u Zagrebu kancerogena. Operater dobrih vještina bi se našao, no pitanje je ima li šanse za dobar tim u tako rizičnoj operaciji. Građani bi pacijenta sami prevezli, samo da znaju da je sala spremna i tim u punom sastavu.

Za sad, takve ekipe na vidiku nema, pa je stoga, govoriti o sigurnom Bandićevom kraju puno preuranjeno.

Osim ako ga ne ubrza pravosuđe ili zdravstveni razlozi, ali to je onda više sudbina nego kvalitetna politika, pa se trebamo pitati doista, u kojoj mjeri ju je nonšalantna oporba kadra iznjedriti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi

> Svi tekstovi ovog autora