Knjige za ljeto 2015.

Svake godine lamentiramo nad drevnim običajem da se uz kupaće gaće i kremu za sunčanje u kofer za more spakira i knjiga. Otkako je presahlo hrvatsko izdavaštvo i poglupila nam javnost, otkako su nekoć veliki zagrebački izdavači počeli pisati sajns fikšn eseje, u kojima najavljuju propast papirnate i procvat elektronske knjige, i otkako su magnetići za frižider nacionalnoj eliti postali mjerilo načitanosti i općeg obrazovanja, pomalo smo u dvojbi koju to knjigu ponijeti sa sobom na more.

Nekoć bismo pred ljeto preporučivali ponešto od najnovijih izdanja domaćih nakladnika, ali ni to više ne ide. Broj novih knjiških naslova je desetkovan, a vrijednih i zanimljivih izdanja skoro da i nema.

Svake godine lamentiramo nad drevnim običajem da se uz kupaće gaće i kremu za sunčanje u kofer za more spakira i knjiga. Otkako je presahlo hrvatsko izdavaštvo i poglupila nam javnost, otkako su nekoć veliki zagrebački izdavači počeli pisati sajns fikšn eseje, u kojima najavljuju propast papirnate i procvat elektronske knjige, i otkako su magnetići za frižider nacionalnoj eliti postali mjerilo načitanosti i općeg obrazovanja, pomalo smo u dvojbi koju to knjigu ponijeti sa sobom na more

Kad ne bi bilo zaprešićke Frakture – koja je danas za sveukupno hrvatsko čitateljstvo ono što je INA za hrvatsko šoferstvo – i da nije nekolicine malih i marljivih nakladnika iz garaže, među kojima je ove sezone prednjačila Hena com, a ponešto vrijednog tiskali su Sandorf, Disput, Naklada Božičević i VBZ, te one-man-or-woman-show nakladnici OceanMore i Vuković&Runjić, mogli bismo mirne duše reći kako u Hrvatskoj izlaze još samo udžbenici i knjige za slaboumne.

Naime, nekad prominentni, veliki izdavači objavljuju ljubiće i krimiće najniže kvalitete, koji nikad za nikad ne bi mogli biti tiskani u Vjesnikovim roto edicijama Život i Trag, ili se bave svojevrsnim kulturno-književnim banditizmom, tako što nordijske kriminalističke romane prevode s engleskog jezika.

Ali to je još uvijek viša klasa njihove nakladničke inventivnosti i pameti, pri usporedbi s “crtankama za odrasle” – najnovijim hitom iz izloga naših (bivših) knjižara.

Riječ je najnovijoj o modi sa Zapada, ciljanim izdanjima namijenjenim liječenju stresa kod polupismenih menadžera u velikim kompanijama. Naime, kako takvi ni na Zapadu ne čitaju čak ni magnetiće s frižidera, dali su im drvene bojice i bojanke u kojima boje cvjetiće, i to se pokazalo vrlo ljekovitim. Naravno, na Zapadu takva sranja ne tiskaju ozbiljni izdavači, niti izdavači kojima je stalo do imena na nakladničkoj sceni. U Hrvatskoj je i to drukčije. Nakladnici se sve više orijentiraju na idiote. Objavljuju knjige za one koji ne čitaju.

Kad ne bi bilo zaprešićke Frakture – koja je danas za sveukupno hrvatsko čitateljstvo ono što je INA za hrvatsko šoferstvo – i da nije nekolicine malih i marljivih nakladnika iz garaže, među kojima je ove sezone prednjačila Hena com, a ponešto vrijednog tiskali su Sandorf, Disput, Naklada Božičević i VBZ, te one-man-or-woman-show nakladnici OceanMore i Vuković&Runjić, mogli bismo mirne duše reći kako u Hrvatskoj izlaze još samo udžbenici i knjige za slaboumne

Zato umjesto preporuke novih izdanja hrvatskih nakladnika, pogodnih za ljetnu prtljagu, a možda i za čitanje pod hladom odrine, u rasvijetljenom mraku konobe, iza  sklopljenih persijana, na bračnoj postelji pokojnih dida i babe, biramo starija izdanja, knjige sa sniženja po trgovačkim centrima, bisere zagrebačkih antikvarijata i naslove koji se mogu naći po likvidiranim kućnim bibliotekama, u Marlesovim regalima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih.

Javier Cercas: Brzina svjetlosti (Fraktura, 2011.)

Cercas je ovom čitatelju jedan od bliskijih i važnijih suvremenih prozaista. Ali ovaj mu roman, čitatelju, nije posebno drag. Vjerojatno iz onog razloga zbog kojega bi “Brzina svjetlosti” bila veliki hrvatski bestseler, knjiga o kojoj bi se raspravljalo posvuda, od gornjogradskog Sabora do Šatora u Savskoj, jednako među učenim i među neukim svijetom, među piscima i onima koji bi to željeli postati, samo kad bi se za knjigu znalo, kada bi u Hrvatskoj postojali književni kritičari i kada bi u Hrvatskoj bilo dnevnih novina s tjednim književnim prilogom.

Pripovjedač u romanu je pisac koji se naglo proslavi romanom o jednome rubnom događaju iz Španjolskog građanskog rata (može to biti i sam Cercas), koji je na studijskom boravku u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo upoznaje fakultetskog predavača, inače velikog književnog znalca, vijetnamskog veterana, koji je ratovao u postrojbi Tigrova, koja je počinila grdne zločine nad civilima. Tip boluje od PTSP-a, muči ga besmisao mirnodopskog života, ali ga muči i savjest. Način na koji se osjeća odbačenim od društva strahovito podsjeća na prizore iz hrvatske svakodnevice.

Cercas je ovom čitatelju jedan od bliskijih i važnijih suvremenih prozaista. Ali ovaj mu roman, čitatelju, nije posebno drag. Vjerojatno iz onog razloga zbog kojega bi “Brzina svjetlosti” bila veliki hrvatski bestseler, knjiga o kojoj bi se raspravljalo posvuda, od gornjogradskog Sabora do Šatora u Savskoj, jednako među učenim i među neukim svijetom, među piscima i onima koji bi to željeli postati, samo kad bi se za knjigu znalo, kada bi u Hrvatskoj postojali književni kritičari i kada bi u Hrvatskoj bilo dnevnih novina s tjednim književnim prilogom

Roman je kratak, jedva dvjestotinjak stranica, i vrlo dinamičan, s nekoliko šokantnih obrata. To je, možda, ono što ovom Cercasovom čitatelju i smeta, ali bi širu publiku svakako moglo privući. Pisac se pritom bavi stereotipima današnje Amerike, svijetom nakon Jedanaestog rujna, oprekama između staroga i novog svijeta, dakle sve samim gorućim temama naše ljetne i životne svakodnevice. Idealna knjiga za u ljetne torbe i kovčege.

William Saroyan: Tata, ti si lud, Mama, volim te (naslovi iz biblioteke Vjeverica zagrebačke Mladosti)

Ovo je nešto posve drugo, a jednako zanimljivo kao i Cercas. Romane “Tata ti si lud” i “Mama volim te” mogli biste naći u drugom redu svoga starog regala, na tavanu, u antikvarijatu ili među svojim školskim i dječjim knjigama, koje se već desetljećima nakanjujete odnijeti u knjižnicu ili u Unija papir.

Riječ je o knjigama koje su, navodno, namijenjene za uzrast od dvanaest do četrnaest godina. Svojedobno su u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) bile bestseler na neviđeno, jer su se, zbog specifičnih i multifunkcionalnih naslova, masovno poklanjale za rođendane i nove godine. Je li ih itko čitao?

Pitanje nije bez smisla, jer se radi o vrhunskoj pripovjednoj prozi, koju, možda, i mogu čitati djeca, ali je, zapravo, namijenjena odraslima. Ili je namijenjena čovječanstvu, bez obzira na uzrast.

Pisao je kratke priče, i sve su sabrane u ovoj knjizi. Kratke priče i novinske kolumne. Ali i te su kolumne zapravo bile priče. I one su u knjizi. U ratu je, tokom granatiranja, doživio prometnu nesreću, i jedva ostao živ. Poslije je godinama živio u Americi. Otamo je slao svoje najsarajevskije priče. U Džamonjinom je egzilu bilo izvornoga ruskog očaja. Iako on nije bio Rus. U duši bio je Amerikanac. Ali od onih Amerikanaca koji su živjeli i umrli u Sarajevu. Izmišljenom gradu. Ovu knjigu nositi na more i obavezno čitati. Preporučuje se i onima koji ne čitaju. Ne ostavlja posljedice na mozak koliko na srce. Nakon čitanja Džamonje srce ostaje tužno

Postoji i treća važna Saroyanova knjiga (objavljena u biblioteci Reč i misao, beogradskog izdavača Rad, sedamdeset i neke, moguće ju je naći po antikvarijatima), zbirka kratkih priča “Zovem se Aram”. Saroyan je porijeklom Armenac, ali je, ustvari, najameričkiji od svih američkih pisaca. Nekome tko se s godinama odvikao od književnosti, pa mu se pred ljeto učini da je zaglupio i otupavio, ovaj pisac je idealan da ga vrati svijetu priče i svijetu teksta. Ali ne zaboravite napomenu: čitanje ostavlja posljedice na mozak! Te posljedice mogu biti fatalne. Ukućani vas neće prepoznati. Staro društvo vas neće prihvatiti. Budete li čitali, može vam se učiniti da ste se družili s glupanima, i da život bez knjiga nije imao smisla.

1978. D. Salinger: sabrana djela u četiri knjige (Znanje, Zagreb 1978.)

Bio je to jedan od ozbiljnijih poslovnih promašaja Zlatka Crnkovića. Uvezane u platno koje je trebalo glumiti jeans – jer je Salinger, kakti, pripadao prozi džins generacije – u očajnoj grafičkoj opremi, i u nekim i za ona vremena previsokim nakladama, ove su se knjige godinama povaljivale po domaćim knjižarama.

Tržile su se u bescjenje, ali svejedno kupaca nije bilo. Bit će da se radilo o tome da su objavljene u krivo vrijeme i u pogrešnom povijesnom trenutku. Naš svijet krajem sedamdesetih još nije dorastao Salingeru. Danas, te se četiri knjige mogu posvuda naći, i dragocjene su svakom čitatelju. Onom koji ih je čitao barem desetak puta, a pogotovu onom, ako takav postoji, tko Salingera nije čitao. Ovaj čitatelj istinski zavidi svakom svom istojezičnom sudrugu u radosti i vještini čitanja koji će ovoga ljeta prvi put čitati “Devet priča”, “Podignite visoko krovnu gredu tesari”, “Seymour,  uvod”, “Franny i Zooey”. Slavnoga “Lovca u žitu” može i preskočiti…

Dobar je prevoditelj za književnost ono što je dobar dirigent za glazbu. On prenosi tekst iz jezika u jezik, ali ga i kreativno interpretira, u skladu s razlikama u unutarnjim iskustvima jednoga i drugog jezika. A “Moju borbu” ima da čita svatko tko bi se poželio smatrati intelektualcem u europskom smislu riječi. Ako će da ostane hrvatski intelektualac, dovoljni će biti magnetići za frižider i bojanke za odrasle

Dario Džamonja: Ako ti jave da sam pao (Buybook, Sarajevo-Zagreb 2013.)

Bio jednom jedan grad. Nije najjasnije je li grad bio u zbilji, ili su ga stvorili njegovi veliki mađioničari i fantasti: Ivo Andrić, Isak Samokovlija, Emir Kusturica…

Oni koji se u tom gradu nisu rodili, pa su ga posjećivali sa školskim ekskurzijama ili mu dolazili u ratna i poratna hodočašća, i danas vjeruju da Sarajevo postoji.

Drugi koji su u njem odrasli dvoje je li i to djetinjstvo bilo san, ili im je u osobnim dokumentima upisan toponim iz nečije fantazije. Tko god se rodio u Sarajevu i kasnije otišao iz tog grada može reći da je rođen u tuđoj uspomeni, u filmu i u literaturi. Ono što je za neredovne goste Sarajeva zbilja, to je za bivše Sarajlije književnost. Dario Džamonja jedan je od njezinih najvažnijih pisaca. Sarajevo je on ispisao vlastitim životom. Umro je da bi mit o gradu nastavio da živi.

Pisao je kratke priče, i sve su sabrane u ovoj knjizi. Kratke priče i novinske kolumne. Ali i te su kolumne zapravo bile priče. I one su u knjizi. U ratu je, tokom granatiranja, doživio prometnu nesreću, i jedva ostao živ. Poslije je godinama živio u Americi. Otamo je slao svoje najsarajevskije priče. U Džamonjinom je egzilu bilo izvornoga ruskog očaja. Iako on nije bio Rus. U duši bio je Amerikanac. Ali od onih Amerikanaca koji su živjeli i umrli u Sarajevu. Izmišljenom gradu. Ovu knjigu nositi na more i obavezno čitati. Preporučuje se i onima koji ne čitaju. Ne ostavlja posljedice na mozak koliko na srce. Nakon čitanja Džamonje srce ostaje tužno.

Ovu knjigu vrijedi preporučiti onima koji će na ljetovanje u bratske Grčku, Tursku, Tunis, Francusku. Ili onima koji su nakanili u Istru. Drugi neka je pred izlazak u javnost umotaju u pakpapir ili u novine, da ne postradaju od ljubitelja magnetića za frižider. Sin i otac Goldstein napisali su valjda i najvažniju knjigu o Titu i o njegovu dobu, koja bi, kada bi se u Hrvatskoj čitalo makar i na godišnjem odmoru, imala značajan društveni, pa i politički utjecaj

Karl Ove Knausgaard: Moja borba, prva knjiga (OceanMore, Zagreb 2015.)

Nekoliko tjedana nakon što sam pročitao izvrstan srpski prijevod ove knjige, i samo tjedan nakon što sam o njemu pisao u Subotnjoj matineji, Gordana Farkaš Sfeci, vodeća hrvatska mikronakladnica, objavila je isti roman, u hrvatskom prijevodu Anje Majnarić. Prelistao sam i ovo izdanje, sondirao prijevod, nasumce pročitao po nekoliko stranica iz različitih dijelova knjige, pa je odložio, da protekne malo vremena, da kiselina zaborava nagrize i obradi memorijsku ploču, pa da ispočetka čitam Krausgaarda i u hrvatskom prijevodu. Ne bi to činio – ne bi mi na um padalo – da mi se prijevod Anje Majnarić nije učinio zanimljivim, kreativnim i tačnim. Ovako, samo ću jedan veliki, važni roman čitati u drugoj varijanti i prevoditeljskoj izvedbi.

Dobar je prevoditelj za književnost ono što je dobar dirigent za glazbu. On prenosi tekst iz jezika u jezik, ali ga i kreativno interpretira, u skladu s razlikama u unutarnjim iskustvima jednoga i drugog jezika. A “Moju borbu” ima da čita svatko tko bi se poželio smatrati intelektualcem u europskom smislu riječi. Ako će da ostane hrvatski intelektualac, dovoljni će biti magnetići za frižider i bojanke za odrasle.

Ivo i Slavko Goldstein: Tito (Profil, Zagreb 2015.)

Ovu knjigu vrijedi preporučiti onima koji će na ljetovanje u bratske Grčku, Tursku, Tunis, Francusku. Ili onima koji su nakanili u Istru. Drugi neka je pred izlazak u javnost umotaju u pakpapir ili u novine, da ne postradaju od ljubitelja magnetića za frižider.

Tin Ujević, naime, i nije poezija. On nije književni žanr ni vrsta. Ujević je sam hrvatski jezik na njegovim vrhuncima. Koliko je budalasto voljeti svoju naciju, koliko je isprazno voljeti svoju domovinu, toliko je ispravno i prirodno voljeti svoj jezik. On je, hrvatski jezik Tina Ujevića, ono što jest svaki njegov izvorni govornik. Čitanje Ujevića oblik je samospoznaje i utjehe

Sin i otac Goldstein napisali su valjda i najvažniju knjigu o Titu i o njegovu dobu, koja bi, kada bi se u Hrvatskoj čitalo makar i na godišnjem odmoru, imala značajan društveni, pa i politički utjecaj.

Tko je bio, kakav je bio Josip Broz Tito? Odgovor na ovo pitanje složen je, kontradiktoran, kontraverzan. Za razliku od većine prethodnih Titovih biografa, Goldsteini nisu pokušavali da ponište, niveliraju ili pojednostave složenost Titove kontraverze.

Postoje pitanja koja svoj smisao ne nalaze u odgovoru, nego u tome da budu postavljena. Život svakoga čovjeka vuče za sobom barem po jedno takvo pitanje. Titov život: bezbroj pitanja, koja ne traže odgovor, nego to da ih se ispravno postavlja. Također, postoje istine koje su neupitne. Jedna da je Josip Broz Tito bio jedan od prvih antifašista Europe. Drugi da se Josip Broz Tito prvi među komunističkim vođama Europe suprotstavio Staljinu. U oba je slučaja bio pobjednik. Poražen je tek nakon smrti.

Tin Ujević: Dušin šipak, izabrane pjesme (Školska knjiga 2008.)

Kupite ovu knjigu i spakirajte je među svoje ljetne stvari. Kada dođete na more, rastvorite škure i prozračite vikendicu, pošaljite muža i djecu na kupanje. Izvadite bocu sa džinom iz zamrzivača, tonik iz hladnjaka, i zamiješajte si džintonik. Otiđite u stražnje dvorište, tamo gdje je uvijek hladno, rastvorite ligeštul i lako zalegnite. Rastvorite ovu knjigu nasumce, onako kako vam se otvori i kako poneki kršćani svakoga jutra nasumce rastvaraju Bibliju, i čitajte.

Nakon 1990. bili smo u prilici otkriti jednoga velikog hrvatskog pjesnika – Borisa Marunu, i jednoga velikog nonfikcionalnog hrvatskog pisca – Bogdana Radicu. To je bilo sve što nam je bilo zatajeno i što smo kao estetsku, etičku i intelektualnu vrijednost otkrivali u hrvatskoj političkoj emigraciji. Malo li je? Broje li se pisci kao što se broji ratna pješadija, onda je malo. Ako je mjera književnost i njezina autentična autorska veličina, tada je mnogo

Održi li vam Ujević pažnju, bit će znak da ste još uvijek živi u svom jeziku. Izazovu li vam u roku od sedam minuta njegovi stihovi srsi, bit će to znak da vam mozak nije trajno oštećen i spržen od uporabe smartfona, tableta, kompjutora i televizora.

Nađete li u ovoj knjizi idealnu ljetnu literaturu, ne pomišljajte da je to znak da volite poeziju. A godinama ste mislili da je ne volite i da nemate za nju dara ni osjećaja.

Tin Ujević, naime, i nije poezija. On nije književni žanr ni vrsta. Ujević je sam hrvatski jezik na njegovim vrhuncima. Koliko je budalasto voljeti svoju naciju, koliko je isprazno voljeti svoju domovinu, toliko je ispravno i prirodno voljeti svoj jezik. On je, hrvatski jezik Tina Ujevića, ono što jest svaki njegov izvorni govornik.

Čitanje Ujevića oblik je samospoznaje i utjehe.

Čovjek se najednom osjeti zaštićenim od svih budala, nasilnika, fašista i onih koji tvrde da fašisti u Hrvatskoj ne postoje ili da su ih izmislili neprijatelji hrvatskoga roda. Osjeti se zaštićenim jer ga štiti hrvatski jezik, i u jeziku veliki njegov pjesnički kustos, Tin Ujević.

Bogdan Radica: Živjeti – nedoživjeti (Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona 1982, a poslije 1990. i domovinski izdavači…)

Horvatov ratni dnevnik ispunjen je tjeskobom, strahom i tihim građanskim užasom. Zapitate li se kako je, doista, izgledao život pod ustaškim režimom, i to život onih koji se nisu odvažili na pobunu, a nisu bili ni kažnjivoga, srpskog, židovskog ili romskog porijekla, pročitajte ovu knjigu. Uživat ćete u briljantnom stilu, u jezičnoj raskoši i rečeničnoj jednostavnosti. Sjajna knjiga za ljeto

Nakon 1990. bili smo u prilici otkriti jednoga velikog hrvatskog pjesnika – Borisa Marunu, i jednoga velikog nonfikcionalnog hrvatskog pisca – Bogdana Radicu. To je bilo sve što nam je bilo zatajeno i što smo kao estetsku, etičku i intelektualnu vrijednost otkrivali u hrvatskoj političkoj emigraciji. Malo li je? Broje li se pisci kao što se broji ratna pješadija, onda je malo. Ako je mjera književnost i njezina autentična autorska veličina, tada je mnogo.

Radica je bio politički liberal, raskošnog obrazovanja, raznolikih interesa i europskih veza i poznanstava. Možda i ne bi bilo pretjerano reći da je Bogdan Radica najveći Europljanin među hrvatskim piscima i intelektualcima dvadesetog stoljeća. Među svojima je bio usamljenik, odrana antifašist. Nakon 1945. postupio je poput Ceslawa Milosza, odbivši komunizam. Iako nije bio pjesnik, možda je Miloszu bio i najsličniji. “Živjeti – nedoživjeti” memoarska je knjiga bez premca u našim književnostima. Iz nje se mnogo saznaje o dvadesetom stoljeću, a još i više o hrvatskim identitetima i nesporazumima s vlastitom poviješću.

Josip Horvat: Preživjeti u Zagrebu (Matica hrvatska, Zagreb 1989.)

Ratni dnevnik od 1943. do 1945. jednoga unutarnjeg zatočenika. I on je bio liberal, sumnjičen da je mason, predratni prvak hrvatskoga građanskog novinstva, sjajan politički biograf, kroničar, dnevničar, stilist. Imao je sjajnu moć zapažanja, dar za sitnice: recimo, iz knjige saznajemo kako su ustaše pet dana pred svoj pad satove pomaknuli unatrag, da bi iz osovinskog prešli na savezničko mjerenje vremena. U tom trenutku kada su se hrvatski i zagrebački satovi odricali Adolfa Hitlera, on je već nekoliko dana bio mrtav.

Radica je bio politički liberal, raskošnog obrazovanja, raznolikih interesa i europskih veza i poznanstava. Možda i ne bi bilo pretjerano reći da je Bogdan Radica najveći Europljanin među hrvatskim piscima i intelektualcima dvadesetog stoljeća. Među svojima je bio usamljenik, odrana antifašist. Nakon 1945. postupio je poput Ceslawa Milosza, odbivši komunizam. Iako nije bio pjesnik, možda je Miloszu bio i najsličniji. “Živjeti – nedoživjeti” memoarska je knjiga bez premca u našim književnostima. Iz nje se mnogo saznaje o dvadesetom stoljeću, a još i više o hrvatskim identitetima i nesporazumima s vlastitom poviješću

Horvatov ratni dnevnik ispunjen je tjeskobom, strahom i tihim građanskim užasom. Zapitate li se kako je, doista, izgledao život pod ustaškim režimom, i to život onih koji se nisu odvažili na pobunu, a nisu bili ni kažnjivoga, srpskog, židovskog ili romskog porijekla, pročitajte ovu knjigu. Uživat ćete u briljantnom stilu, u jezičnoj raskoši i rečeničnoj jednostavnosti. Sjajna knjiga za ljeto.

Andrzej Wajda: Film i ostatak svijeta (Disput, Zagreb 2015.)

Kada je bio još jako mlad, i sa svojim prvim ili drugim filmom izvirio iza željezne zavjese i stigao u Cannes, gdje je očarao i oduševio publiku, novinari su Andrzeja Wajdu upitali koji mu je omiljeni redatelj. “Bio bi Bunuel, ali na žalost, nisam gledao nijedan njegov film”, odgovorio je mladić. Ljudi na Zapadu bili su zgroženi time što nesretnici iza željezne zavjese nisu u prilici da gledaju Bunuelove filmove.

Šezdesetak godina kasnije, nad ovom sjajno napisanom autobiografijom ovdašnji bi se čitatelj zapitao jesu li u proteklih četvrt stoljeća ljudi u Hrvatskoj bili u prilici da vide filmove Andrzeja Wajde? Velite da jesu? Onda ništa, sve je u redu. Spakirajte i ovu knjigu za ljetovanje. Neće vam biti žao počnete li je čitati.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora