Kome još treba istina? Ja znam: autorima i čitateljima Autografa!

O čemu god da pišemo – o tome da ima nade za Europu dokle postoji ovakva Španjolska, koja u Valenciji udomljava migrante, proklete koji su lutali po Mediteranu jer ih novovjeka fašistička talijanska vlast nije željela (kao što ih ne žele ni kriptofašisti iz HDZ-a), o tome da Angela Merkel ne smije izgubiti bitku protiv ultrakonzervativaca iz Bavarske, odnosno CSU-a jer i to znači spašavati Europu, o čudovišnoj Americi koja trpa djecu u logore, o zločincima koji zagovaraju ukidanje cjepiva, o papazjanijama Kolinde Grabar-Kitarović, najveće hrvatske političke štetočine od odlaska Tuđmana i Karamarka ili o navodno dobrim hrvatskim nogometašima u Rusiji, koji će, nota bene, popušiti kod prvog susreta s iole suvislijom momčadi – nama se postavlja jedno jedino pitanje: za koga pišemo i zašto pišemo?

Pišemo za sve one koji još imaju potrebu za istinom, za dobrim tekstom, za razgovijetno obrazloženje kriterija prema kojima nešto smatramo vrijednim. A zašto to radimo? Zato jer se traži novi model razmišljanja. Nužno je potegnuti kako bismo izašli iz rupe u kojoj se nalazimo i duže nego što sam ja aktivan u hrvatskom medijskom prostoru (od 1991.).

Ima li među nama onih koji odbacuju svakoga tko ih nadvisuje obranom ideala ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li pak dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?

Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo, a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Ne imajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.

Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju.

To se ne događa niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.

Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje zamislivo vrijeme čitava ta nevidljiva okolina novinara/ki i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički kompromitiranog novinara/ke postane svima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.

Izvan prilično uskog raspona naše vlastite moguće pažnje socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug.

O etici je dakle danas riječ. Kako definirati etiku našeg posla? Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju koja kaže da je novinarska etika ”ono što novinaru preostaje kada nema bolju priliku”. Zašto? Zato što je dužnost novinara da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno informira, ali i oblikuje javnost temeljni dio novinarske profesionalne etike.

Etička je odgovornost spram javnosti, to jest, novinara prema publici sam sukus profesionalnosti. Drugim riječima, ni u kojem slučaju ne može se smatrati istinskim profesionalcem onaj službenik u javnim glasilima koji se umjesto informiranjem bavi manipuliranjem javnosti.

U Hrvatskoj se s pravom očekivalo da se najeksponiraniji glasnogovornici nacionalističkih stranaka u medijima povuku u drugi plan i to ne zato ili samo zato što su zagovarali jednu određenu politiku, već i zbog toga što je na njih bilo fiksirano nezadovoljstvo javnosti i što bez te operacije nije bilo moguće očekivati relativno brzo obnavljanje izgubljene vjerodostojnosti novinarske profesije.

Smatralo se i smatra se da se pojedini partijski propagandisti koji uistinu nisu profesionalni novinari, ako se žele zadržati u struci, moraju upustiti u normalno svladavanje onih znanja i novinarskih vještina kojima očito nisu bili ovladali ili koje su izdali.

Novinarstvo ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna novinarska javnost se nema pravo povoditi za načelom političkog oportuniteta. Novinarstvo nije tek puko skupljanje i posredovanje informacija, već u prvom redu kritičko preispitivanje stvarnosti. Novinar pitanje istine ne smije pilatovski ostaviti otvorenim. On stoji pred pritiskom da se s njom suoči.

Pišemo za sve one koji još imaju potrebu za istinom, za dobrim tekstom, za razgovijetno obrazloženje kriterij prema kojima nešto smatramo vrijednim. A zašto to radimo? Zato jer se traži novi model razmišljanja. Nužno je potegnuti kako bismo izašli iz rupe u kojoj se nalazimo i duže nego što sam ja aktivan u hrvatskom medijskom prostoru (od 1991.)

Nije banalno podsjetiti da novinar koji se identificira s jednom strankom iz perspektive publike, a pogotovo naše politički neobrazovane publike, tu publiku zbunjuje, gubi vjerodostojnost i kredibilitet i ne može djelovati svom snagom objektivnosti.

Najvažnije je povjerenje publike.

Svaki moralni kodeks mora pojmiti ljudsku psihologiju, materijalni svijet i tradicije na ovaj ili onaj način. Sastavljajući svoja javna mnijenja, svoj kodeks, mi moramo ne samo stvoriti sliku prostora većeg no što ga možemo osjetiti, već moramo opisati i prosuditi više ljudi, više akcija, više stvari no što bismo ikad mogli upoznati. Moramo rezimirati i generalizirati. Moramo izabrati uzorke i postupati s njima kao da su tipični.

Možda bih trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati struku i publiku na etičko i moralno djelovanje.

Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom.

Potom se pitam: kako braniti pravo na traženje, primanje i širenje informacija?

U svojem najboljem obliku novinstvo je sluga i čuvar institucija; u najgorem sredstvo pomoću kojeg nekolicina ljudi iskorištava socijalnu dezorganizaciju za vlastite ciljeve.

U mjeri u kojoj institucije ne funkcioniraju kako bi trebale beskrupulozan novinar može loviti u mutnome, a savjestan se mora kockati s neizvjesnostima. Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.

Taj se nalazi u socijalnoj organizaciji koja bi se temeljila na nekom sistemu analize i evidencije i na svim prirodnim posljedicama toga principa, na napuštanju teorije o građaninu stručnom za sve, na decentralizaciji odlučivanja i na koordinaciji odlučivanja pomoću usporedivih registriranih podataka i analiza.

Naša glavna nevolja je naš neuspjeh u trascendiranju našeg slučajnog iskustva i naših predrasuda time što bismo izumili, stvorili i organizirali neku mašineriju znanja.

Kako definirati etiku našeg posla? Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju koja kaže da je novinarska etika ”ono što novinaru preostaje kada nema bolju priliku”. Zašto? Zato što je dužnost novinara da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno informira, ali i oblikuje javnost temeljni dio novinarske profesionalne etike

Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva utemeljuju u istini i slobodi. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi. Zato mislim da je novinarstvo praktična sloboda.

Dobro je novinarstvo uglavljeno u bezuvjetno priznanje istine svakog bitka. U tome pronalazi i etika novinarstva svoj temelj i svoje obrazloženje, slobodu kao izraz sveobuhvatnosti koja zahvaća život i svijet pojedinca da još i dalje prizna slobode kroz slobodu.

To što se zatiralo topovima, granatama i ubojstvima, istjerivanjima, silovanjima, premještanjima naroda, ”etničkim čišćenjima”, ukratko: novom nacionalnom ideologijom je – pamćenje. A ono što se na ruševinama gradi je nova istina, ta koja će jednog dana biti jedino pamćenje.

Zato vas pitam: Ima li među nama onih koji odbacuju svakoga tko ih nadvisuje obranom ideala ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li pak dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?

Demokracija kao oblik vladavine i sustav samo-regulacije jedne moderne političke zajednice, nezamisliva je, naime, bez aktivnog i informiranog građanina kao svoje pretpostavke.

Otuda je logično da se takvom građaninu u demokratskoj političkoj zajednici, koja takvom hoće i ostati, mora zajamčiti ne samo pravo na oblikovanje i javno izražavanje mišljenja, nego i pravo da bude informiran, tj. da prima raznovrsne informacije, ideje i mišljenja drugih!

Ako se novinari teško dogovaraju kako to ostvariti za sebe, što tek čeka zapostavljenog građanina?

Iznimno je važno poticati solidarnost i međusobno poštovanje. Bude li rastao duh snošljivosti i ugled novinara, smanjivat će se prostor za manipulaciju novinarima i informacijama. A doći će vrijeme kada će se političari, odnosno javni službenici itekako bojati našega suda, a ne obratno.

Za opstanak i funkcioniranje modernih demokracija sloboda izražavanja uživa najviši stupanj ustavno-zakonodavne i sudske zaštite. Pozivam vas da u vašoj sredini i državi oživite vašu ne samo informativnu, nego refleksivnu i kontrolnu ulogu.

U svojem najboljem obliku novinstvo je sluga i čuvar institucija; u najgorem je sredstvo pomoću kojeg nekolicina ljudi iskorištava socijalnu dezorganizaciju za vlastite ciljeve.

Novinarstvo ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna novinarska javnost se nema pravo povoditi za načelom političkog oportuniteta. Novinarstvo nije tek puko skupljanje i posredovanje informacija, već u prvom redu kritičko preispitivanje stvarnosti. Novinar pitanje istine ne smije pilatovski ostaviti otvorenim. On stoji pred pritiskom da se s njom suoči

Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.

Iz toga proizlazi da se dobro novinarstvo ne može dogoditi među novinarima koji su na smrt posvađani i koji nisu sposobni artikulirati zajednički profesionalni interes ili neki konkretni mehanizam samoobrane. Ovo pišem imajući u vidu prevažnu izvanrednu izbornu skupštinu Hrvatskog novinarskog društva zakazanu za petak 29. lipnja. Treba biti izabran/a čelnik/ca koji/a zna raditi, koji/a je obrazovan/a i koji/a ima mjeru hrabrosti, poštenja i kvalitete.

”Ljudi viču da žele oblikovati bolju budućnost, ali to nije istina”, napisao je Milan Kundera u ”Knjizi smijeha i zaborava”. ”Budućnost je”, tvrdi, ”samo ravnodušna praznina koja ne zanima nikoga, dok nas prošlost puna života, i njezino lice draži, zbunjuje, ranjava: stoga je želimo uništiti ili ponovno oslikati. Ljudi bi htjeli postati gospodarima budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost…”.

Hrvatska spisateljica Dubravka Ugrešić, koja je ovu Kunderinu misao stavila na početak antipolitičkog eseja ”Kultura laži” istoimene knjige objavljene u Zagrebu 1996. u izdanju Arkzina, smatra da su vremena ”velikih istina”, kakva su nastala početkom života RH, obično duboko prožeta sve prisutnom kulturom laži. Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, a lažljivci su normalni, dapače, uzorni građani.

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala niti bi bila u stanju spriječiti manipuliranje novom tehnikom političke inteligencije koja će se pojaviti nakon razdoblja vladanja gospodara rata.

Postavlja se, dakle, sljedeće pitanje: Kako preoblikovati medije, posebno elektroničke, u značajnije protagoniste stvaranja tolerantnijih, mirnijih i zdravijih društava?

Pred novinarima stoji odgovornost da se razračunaju s unutrašnjim slabostima koje kompromitiraju novinarske standarde kao i da primijene načela raznolikosti i pluralizma na svim nivoima.

Čujte, kad su novinari manji od makovog zrna, vlast pravi pitu od javnosti. Ja se nadam da mogu postati eho onih kolegica i kolega koji se nisu umanjili pred moćnicima i koji su svih ovih godina svjedočili vrijednosti zbog kojih smo se danas okupili. Dijaloških vrijednosti.

Za iskorak nam je nužna i potrebna nova etika odgovornosti. ”Što se unutar religijske zajednice manje govori o etici, odgovornosti, pravednosti, ta zajednica više zapada u dogmatizirano i institucionalizirano barbarstvo” (rekao je fra Drago Bojić). Nastupilo je doba u kojem učinci djelovanja pojedinaca nadilaze užu okolinu i protežu se na planet u cijelosti te na njegovu budućnost.

Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva utemeljuju u istini i slobodi. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi. Zato mislim da je novinarstvo praktična sloboda

Odgovornost ne dokida našu slobodu nego je utemeljuje i daruje joj investituru. Moramo odgovoriti, ali tek tada smo slobodni birati. Možemo birati i kazati ”da” nemoralu, bahatosti, netolerantnom i nacionalističkom ponašanju, itd., ali svemu lošem možemo reći i ”ne”.

Isusova smrt na križu, koji se predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Do kraja, i bez kraja, bez kalkulacija, bez kukavičluka, bez kunktatorstva, bez polovnih rješenja.

Kao što se Isus ponašao kada je ljubio na način da je želio zagrliti sve bez iznimke, tako i oni koji sebe nazivaju novinarima ne smiju izbjegavati istinu, najprije onu o njima samima.

Budim se i spavam mirno jer znam da mi na Autografu to ne radimo: mi sebe gledamo bez potrebe da mistificiramo i izvrćemo i takvi su naši tekstovi: iskreni, duboki, nedvojbeni, neporecivi, neoborivi.

Danas je peta godišnjica od moje odluke da pokrenemo ovaj portal (koji je pušten u javni život 11.10.2013.), pa sam imao potrebu da utvrdimo gradivo. Hvala.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora