Konklava – zaključana soba, otvorena očekivanja

Nakon smrti pape Franje, Katolička se Crkva ponovno nalazi pred jednim od svojih najvažnijih i najtajanstvenijih procesa, izborom novog Pape na konklavi. Po završetku devetodnevnog žalovanja, poznatog kao Novemdiales (naziv potječe iz antičkog rimskog običaja, kada su Rimljani nakon smrti važne osobe održavali devetodnevne pogrebne obrede), započet će pripreme za konklavu.

Prema apostolskoj konstituciji Universi Dominici Gregis (papa Ivan Pavao II., 1996.), konklava za izbor novog Pape mora biti sazvana najranije 15, a najkasnije 20 dana nakon smrti Pape. Taj rok ostavlja dovoljno vremena za održavanje svih obreda žalovanja, uključujući Novemdiales, te za dolazak kardinala u Rim.

Ovaj drevni obred, koji seže u 13. stoljeće, nije tek formalnost izbora poglavara Crkve, konklava je odraz i duhovnog stanja Crkve, njenih izazova i težnji. Dok se kardinali pripremaju zatvoriti iza vrata Sikstinske kapele, svijet ih promatra s nadom i iščekivanjem, svjestan da ”Habemus Papam” ima duboke implikacije ne samo za katoličke vjernike, nego i za globalnu zajednicu.

Riječ ”konklava” potječe od latinskog conclave, doslovno ”zaključana soba”. U srednjem vijeku ta je riječ poprimila posebno značenje: skup kardinala koji se, zaključa­ni ”s ključem” (cum clave), okupljaju kako bi izabrali novog papu, u strogo čuvanoj privatnosti Vatikana.

Još od 1274. vrijedi pravilo da su tijekom glasovanja kardinali potpuno izolirani od vanjskog svijeta, kako bi se osigurala tajnost i neovisnost izbora. To (danas) znači nema mobitela, telefona, medija ni utjecaja izvana, vrata se zaključavaju, a komunikacija s vanjskim svijetom se prekida.

Ovo se pravilo rodilo iz gorkog iskustva najduže konklave u povijesti (1268.–1271.) koja je ostavila Crkvu bez pape čak 33 mjeseca​. Tada su, nakon mjeseci bezuspješnih glasovanja u gradu Viterbu, ogorčeni mještani skinuli krov dvorca u kojem su kardinali vijećali i sveli im obroke na kruh i vodu ne bi li ih potaknuli na brži dogovor​. Ubrzo potom izabran je papa Grgur X., koji je 1274. na Drugom lionskom saboru izdao dekret Ubi periculum. Tim je dokumentom formalizirano da kardinali ubuduće budu izolirani na konklavi te da im se, ako izbor bude predugo trajao, smanjuju obroci. Nakon tri dana jedan obrok dnevno, a nakon osam dana samo kruh, voda i vino​. Ova stroga mjera trebala ih je motivirati da brže postignu konsenzus oko novog pape.

Nasuprot tome, najkraća konklava zabilježena je u listopadu 1503., trajala je svega nekoliko sati, nakon čega je jednoglasno izabran papa Julije II.​ Bilo je to moguće jer je moćni kardinal Giuliano della Rovere (budući Julije II.) već unaprijed osigurao gotovo jednoglasnu podršku kardinalskog kolegija. Ta blic-konklava stoji u oštrom kontrastu s maratonskom konklavom u Viterbu i pokazuje koliko se okolnosti mogu razlikovati, ponekad politička volja i jedinstvo ubrzaju izbor, a ponekad razmirice mogu mjesecima blokirati odluku.

Povijest konklava nije lišena dramatičnih pritisaka i povremenih zloupotreba. Primjerice, tijekom konklave 1378. godine rimska je svjetina opkolila mjesto glasovanja zahtijevajući ”Roma vuole un papa romano!”, da novi papa bude Rimljanin (ili barem Talijan). U strahu od pobune, kardinali su za papu izabrali napuljca Bartolomea Prignana, koji je uzeo ime Urban VI. No, taj izbor uskoro je doveden u pitanje jer je dio kardinala tvrdio da su glasovali pod prisilom i da je papa izabran nevaljano.

Posljedice su bile teške, nezadovoljni kardinali napustili su Rim i izabrali suparničkog papu Klementa VII., što je 1378. pokrenulo Veliki zapadni crkveni raskol koji je potrajao gotovo 40 godina, od 1378. sve do koncila u Konstanzu 1417. Ovaj povijesni primjer pokazuje kako eksterni pritisci mogu ozbiljno narušiti kredibilitet crkvenih procesa i dovesti do dubokih podjela.

Sličnih primjera ima još, neke su konklave u renesansno doba obilježile podmićivanje i nepotizam. Famozni Rodrigo Borgia, kasnije papa Aleksandar VI., navodno je 1492. ”podmazao” dobar dio kardinala kako bi si osigurao izbor za papu.

Crkva danas, kriza povjerenja i podjele uoči izbora

Pogled na današnje stanje Crkve otkriva da će se i nova konklava odvijati u sjeni ozbiljnih kriza i podjela, baš kao što su to znale biti i povijesne. Katolička Crkva globalno broji oko 1,3 do 1,4 milijarde vjernika, ali statistike pokazuju pad aktivnog prakticiranja vjere u mnogim tradicionalno katoličkim zemljama. Primjerice, u Njemačkoj je 2022. zabilježen rekordan broj istupanja iz Crkve, više od 520.000 vjernika formalno je napustilo Crkvu (a trend se i dalje nastavlja), što se dovodi u vezu s gubitkom povjerenja u Crkvu nakon niza skandala.

Ti skandali, ponajviše seksualne zloporabe od strane klera i njihovo zataškavanje kroz desetljeća, duboko su potresli moralni autoritet Crkve u očima javnosti. Mnoge žrtve i vjernici osjećaju se iznevjereno i izdano. Uz to, financijske afere i korupcijski skandali u Vatikanu posljednjih godina dodatno su nagrizli vjerodostojnost crkvenih struktura.

Prema najnovijim izvješćima, godišnji deficit Vatikana za 2023. (a slično je zadnjih nekoliko godina) iznosio je više od 90 milijuna dolara, s prihodima od 1,25 milijardi i rashodima od 1,34 milijarde dolara. Iako su prihodi porasli za 30 milijuna dolara, troškovi su zbog inflacije narasli za 36 milijuna dolara.

Unatoč naporima za racionalizaciju troškova, uključujući povećanje najamnina i prodaju imovine, dugoročna zabrinutost ostaje. Svake godine sve je veći pad prihoda od ”Petrova novčića” kojim cijela Crkva pomaže Vatikan, demografski pad katoličkih zajednica u bogatijim zemljama, što je dovelo i do neizvjesnosti oko pokrivanja budućih mirovinskih obveza prema vatikanskim zaposlenicima.

Istovremeno, među samim kardinalima, budućim elektorima postoje osjetne razlike u viziji smjera kojim Crkva treba ići. Pod pontifikatom pape Franje otvorena su mnoga osjetljiva pitanja (od odnosa prema LGBTiQ vjernicima, preko decentralizacije upravljanja, do etičkih dilema modernog doba) koja su unutar kardinalskog zbora izazvala različita reagiranja.

Tako ”konzervativnije” struje među kardinalima otvoreno zaziru od liberalnijeg pristupa i boje se da bi se Crkva mogla previše udaljiti od tradicije, dok ”progresivniji” kardinali žele nastaviti put dijaloga sa suvremenim svijetom koji je trasirao papa Franjo. Primjer takvog jaza vidjeli smo 2023., kada je dio kardinala (osobito iz Afrike i Azije) javno iskazao neslaganje s odlukom pape Franje da se dopusti određeni oblik blagoslova za istospolne parove​. Dok su jedni to vidjeli kao nužan pastoralni iskorak, drugi su smatrali da se time relativizira tradicionalni nauk, što je rezultiralo neobičnom situacijom da se kardinali prepiru preko medija, umjesto iza zatvorenih vrata.

Upravo te podjele znače da će na konklavi poslije Franjine smrti postojati različita ”krila” koja će zagovarati različite kandidate: jedni skloniji kontinuitetu Franjinih reformi, drugi naklonjeniji povratku naglaska na doktrinarnu strogost.

Novoizabrani papa morat će stoga premostiti razlike i obnoviti jedinstvo, zadaća nimalo lakša od onih s kojima su se suočavali njegovi prethodnici u turbulentnim vremenima prošlosti.

Financijske afere kardinala Becciua i nadbiskupa Pena Parre

Kao da izazovi nisu dovoljni, i same redove kardinala koji će birati novog papu potresaju afere i financijske korupcije koje bacaju sjenu na Crkvu. Tu se posebno ističe slučaj talijanskog kardinala Becciua, nekoć bliskog suradnika pape Franje. Becciu je 2020. naglo razriješen dužnosti i povučena su mu prava vezana uz kardinalsku službu nakon što ga je papa Franjo optužio: ”Više nemam povjerenja u tebe”. Istraga je ubrzo otkrila razmjere financijskih malverzacija. Becciu je optužen da je zloupotrebljavao vatikanske fondove i usmjeravao crkveni novac u sumnjive investicije i u projekte svoje obitelji. Središte skandala postala je kontroverzna investicija u luksuznu nekretninu u Londonu, gdje je Državno tajništvo Vatikana pod Becciuovim nadzorom uložilo desetke milijuna eura, da bi posao završio fijaskom i golemim gubitkom za Vatikan​.

Becciu je postao prvi kardinal modernog doba kojem je suđeno pred vatikanskim sudom za financijski kriminal, što je jasan znak odlučnosti pape Franje da ”počisti” koruptivne i mutne poslove u Vatikanu. U prosincu 2023. Becciu je proglašen krivim za pronevjeru i prijevaru te je osuđen na 5 godina i 6 mjeseci zatvora​ (presuda nije pravomoćna, a on se žali i tvrdi da je žrtva urote).

Koliko je cijela situacija delikatna, najbolje pokazuje činjenica da kardinali, uoči nadolazeće konklave, raspravljaju može li kardinal Becciu, unatoč osuđujućoj presudi i oduzimanju kardinalske časti, uopće kročiti u Sikstinsku kapelu i sudjelovati u izboru novog pape. Crkveni pravni propisi nisu predvidjeli ovakav presedan, pa se Crkva našla pred osjetljivom i neugodnom dilemom. Da stvar bude još zamršenija, pojavilo se i navodno pismo, potpisano tek slovom ”F”, u kojem papa Franjo izričito poručuje da Becciu nema pravo sudjelovati u konklavi. Pismo je ovih dana Becciuu predočio kardinal državni tajnik Pietro Parolin. (Možda film ”Konklava” iz 2024. ipak nije samo fikcija.)

Uz kardinala Becciua, u istom slučaju sudjelovao je i nadbiskup Pena Parra, tzv. sostituto, treći čovjek Vatikana, koji je naslijedio Becciua nakon što je ovaj postao kardinal i prefekt Dikasterija za kauze svetih i blaženih. Pena Parra je također bio zadužen za investicije i blagajnu te je odigrao ključnu ulogu u spornoj kupnji londonske zgrade​. Istraga je pokazala da su pod njegovim nadzorom novci iz papinskih fondova prebacivani u riskantne poslove preko posrednika, uz sumnje na provizije i osobnu korist pojedinaca. Mons. Pena Parra isprva je i sam bio osumnjičen za malverzacije, no kasnije je odlučio surađivati s tužiteljima. Njegovo svjedočenje ”insajdera” rasvijetlilo je unutarnji mehanizam korupcije, opisao je kako su se zaobilazile kontrole, kako su pojedini financijeri ucjenjivali Vatikan u toj investiciji, te kako su visoki dužnosnici (među njima i kardinal Becciu) donosili upitne odluke​. Kad su ga tužitelji suočili s iskazima koji ne odgovaraju istini Pena Parra se branio: ”Ja nisam lagao, samo nisam bio iskren”.

Ovaj prljavi veš, iznesen javno na suđenju, nanio je ogromnu reputacijsku štetu Crkvi. Vjernici i promatrači sada s pravom postavljaju pitanje, ako se ni kardinalima Crkve, najbližim papinim suradnicima, ne može vjerovati da će pošteno upravljati crkvenom imovinom, kako vjerovati da će mudro i bez kalkulacija izabrati Petrova nasljednika?

Vrijedi ovdje spomenuti da je u sklopu financijske reforme Vatikana 2017. godine otkriveno kako su kardinali, među njima Pietro Parolin i Josip Bozanić, (obojica su bili članovi Komisije kardinala koja nadzire rad IOR-a, tj. Vatikanske banke) imali milijunske iznose na računima te banke. Iako su tvrdili da novac potječe iz donacija namijenjenih crkvenim potrebama, to je otkriće bacilo sjenu na vjerodostojnost reformi i otvorilo pitanje mogućeg sukoba interesa i korupcije.

Treba također napomenuti da je tijekom reformi otkriveno kako su neki kardinali, poput Gerharda Müllera (poznatog kao velikog kritičara pape Franje), u svojim uredima držali gotovinske iznose koji nisu bili propisno dokumentirani, što je dodatno naglasilo potrebu za strožim financijskim nadzorom.

Dakle, ova se konklava (2025.) zbiva pod povećalom javnosti i u kontekstu krize povjerenja u instituciju i njezine uglednike. S jedne strane, stoljetna pravila i obredi trebali bi jamčiti da će Duh Sveti, u tišini izolirane Sikstinske kapele, nadahnuti kardinale na najbolji izbor. (No, šutnja o Duhu Svetome u pripremi ove konklave odražava duboku zabrinutost, nikada se manje nije govorilo o Njegovoj ulozi u izboru pape, kao da ni sami kardinali više nisu sigurni u nadahnuće odozgor.)

S druge strane, kardinali su ljudi svog vremena, sa svim teretima i podjelama koje to nosi. Kako povijest uči, ponekad su upravo najveće krize znale iznjedriti i velike reforme ili neočekivana rješenja.

Hoće li novi papa uspjeti zaliječiti rane skandala, obnoviti poljuljanu vjeru naroda i ujediniti raznolika krila Crkve, ostaje otvoreno pitanje. No, jedno je sigurno, kad se vrata konklave zatvore, ”zaključana soba” ponovno će postati poprištem odluke koja će odjeknuti u cijelom svijetu. A svijet će čekati da se iz dimnjaka Sikstine vine bijeli dim, znak da je izabran 267. nasljednik sv. Petra.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Krist nije franšiza
    •  Uskrs u zemlji šutnje
    •  Tko ima pravo govoriti o ljubavi i ljudskim pravima?
    •  Sveti rat protiv lektire: Hrvatska između vjere i fikcije
    •  Hoće li se Crkva u RH napokon distancirati od Ordo Iurisa?
    •  Bolesni papa i (ne)autentične poruke iz Vatikana
    •  Milosrđe želim, a ne žrtvu
    •  Služe li politika i Crkva u Hrvatskoj samo sebi?
    •  Snaga iskrenosti: izvješće o zlostavljanjima Hvarske crkve
    •  Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića

> Svi tekstovi ovog autora