Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići

U srijedu, 25. veljače 2026., tijekom jednotjednih korizmenih duhovnih vježbi u Vatikanu, koje zajedno obavljaju papa Lav XIV. i djelatnici vatikanskih dikasterija, izgovorena je rečenica koja ne ostavlja prostora za uobičajene pobožne općenitosti.

Ne zvuči kao prigodna meditacija, nego kao kirurški rez kroz tkivo institucionalnog samozavaravanja, kroz onu naviku da se teške stvari ublaže, prešute ili odgode ”za pogodniji trenutak”. Upravo zato odzvanja snažnije: ”Ništa nije Crkvi nanijelo tragičniju štetu od korupcije koja je izrasla unutar naše vlastite kuće.”

Nije izrečena s margine i na margini, nego pred samim središtem crkvene administracije, ondje gdje se donose odluke, gdje se upravlja procesima, gdje se lako izgubi osjećaj za čovjeka, a prebrzo stekne osjećaj za mehanizme.

I baš zato ta rečenica ima težinu istine koja se više ne da zaobići niti gurnuti po strani, jer pogađa tamo gdje Crkvu najviše boli, u njezinu vjerodostojnost i pravednost.

Duhovne vježbe predvodio je mons. Erik Varden, čovjek koji je nekoć bio ateist, a danas je biskup Trondheima u Norveškoj. Ta biografija nije ukras, niti je sentimentalna fusnota. Ona je podsjetnik da vjera nije društvena oznaka, kulturna pripadnost ni klanovski refleks, nego događaj obraćenja, susret koji čovjeka preokrene iznutra i obveže na istinu, čak i kad je ta istina neugodna.

Zato Varden ne govori iz navike ni iz sigurnosti ”dobrog sustava”, nego iz iskustva preokreta u kojem je čovjek naučio da se stvarnost ne spašava lijepim riječima, nego hrabrošću da se stvari nazovu pravim imenom. I zato njegov govor o korupciji nije ”moralizam” ni retoričko zgražanje, nego poziv na trijeznost, korupcija nije naprosto greška sustava; ona je duhovna bolest, bolest koja izokreće smisao služenja, deformira svrhu Crkve i pretvara poslanje u mehanizam samoodržanja.

Korupcija u Crkvi nije samo novac, niti počinje tek ondje gdje se spominje ”plava omotnica”. Ona počinje ranije i dublje, u trenutku kad se služenje prestane živjeti kao dar, a počne shvaćati kao karijera; kad se razlučivanje zamijeni lobiranjem; kad se istina podredi navodnom ”miru”, a taj ”mir” postane drugo ime za šutnju i sustavno odgađanje odgovornosti.

Tada korupcija više nije iznimka nego pravilo; ne događa se povremeno, nego postaje atmosfera, način na koji se diše i odlučuje, način na koji se ”rješavaju stvari”, i način na koji se, uz mirnu savjest, počne opravdavati ono što se nikada ne bi smjelo opravdati.

A kad atmosfera postane trajna, ona počinje proizvoditi vlastite kriterije napredovanja, najviše se cijeni prilagodljivost, a ne istina; umreženost, a ne odgovornost. Korupcija tada nije samo grijeh pojedinca, nego ustaljeni mehanizam koji polako, ali neumoljivo, utječe na gotovo cijeli sustav.

Tako nastaje crkvena verzija morokracije, ne vladaju najbolji, nego najumreženiji; ne napreduju najčasniji, nego najprilagodljiviji.

No morokracija nije tek ”opća riječ” za prosječnost, ona je mehanizam. U svojoj biti to je poredak koji se hrani sustavnim promicanjem osrednjih i nekompetentnih na upravljačka mjesta, a zatim se samoodržava negativnom selekcijom: što je više takvih ljudi u lancu odlučivanja, to je teže da do vrha dođe netko tko bi se usudio kritički razmišljati, slobodno misliti, govoriti istinito i preuzeti odgovornost.

Prosječnost se u tom poretku ne pojavljuje slučajno; ona postaje kriterij sigurnosti i opstanka. Izvrsnost se doživljava kao prijetnja jer postavlja pitanja, traži razloge, inzistira na pravu i mjeri rezultate.

Zbog toga se izvrsnost najprije marginalizira, zatim diskvalificira kao ”nezgodna”, a na kraju se gura iz prostora odlučivanja, često uz pobožnu retoriku i uz obrazloženja koja zvuče razborito, ali imaju samo jednu svrhu, da se ništa bitno ne promijeni.

Kad se takav obrazac ukorijeni u crkvenim strukturama, posljedice su teške i prepoznatljive. Odluke se donose, ali se svode na kompromis s nepravdom i na održavanje privida; odgovornost se razvodnjava, jer je svima važnije da ostanu ”u mreži” nego da budu pravedni; a sustav počinje proizvoditi vlastitu kulturu lojalnosti i konformizma, u kojoj se šuti da bi se opstalo.

Tada se i kanonsko pravo pretvara u alat selektivne primjene, prema nepodobnima se postupa ”tvrdo” i radikalno, a prema umreženima fleksibilno.

Izvana sve može izgledati uredno, čak besprijekorno, zapisnici, komisije, dopisi, procedure. Ali iznutra raste ono najopasnije, institucionalna racionalizacija nepravde, sposobnost da se nepravda provede ”ispravno”, da se pogrešne odluke sprovedu ”po pravilima”, i da se moralna cijena svega toga prelomi na onima koji nemaju veza ni poznanstava.

U takvoj klimi mnoštvo procedura doista ide ruku pod ruku s manjkom pravde; mnoštvo riječi s manjkom istine. I zato je morokracija u crkvenoj stvarnosti više od organizacijskog problema, ona postaje duhovna sablazan, jer Crkvu pretvara u sustav samoočuvanja umjesto u prostor istine i služenja.

Nakon skandala zlostavljanja Crkva je učila, presporo i preskupo, da zataškavanje nije ”pastoral”, nego sudioništvo u zlu. Ali korupcija je šira i podmuklija upravo zato što rijetko dolazi kao otvoreni prijestup. Ona dolazi u rukavicama, kao ”pragmatizam”, kao ”snalažljivost”, kao navodno ”dobro Crkve”.

I dok se tako predstavlja, polako izjeda ono najvrjednije što Crkva ima, povjerenje, vjerodostojnost, moralnu jasnoću.

Korupcija ne ubija Crkvu izvana, nego iznutra. Ne djeluje eksplozijom, nego navikom; ne razara udarcem, nego sitnim ustupcima koji se s vremenom pretvore u sustav. Navikava Crkvu na dvostruki život i dvostruki jezik, jedan za oltar, drugi za urede; jedan za propovijed, drugi za hodnik. A kad se takav raskorak normalizira, Crkva više ne svjedoči istinu, nego počinje glumiti vlastitu sliku.

Ovdje se, osobito nakon smrti pape Franje, ne može izbjeći gorak dojam koji sve jasnije izbija na površinu: njegove riječi su bile snažne, ali je praksa prečesto ostajala bez učinka. Franjo je neumorno prokazivao klerikalizam i upozoravao na crkvene deformacije moći, no sustavno i nemilosrdno razbijanje koruptivnih obrazaca nije se dogodilo. Štoviše, mnogima se čini da je korupcija u Crkvi za njegova pontifikata eskalirala, osobito u posljednjim godinama, kad je bolest objektivno suzila njegovu mogućnost neposrednog upravljanja i pojačala ulogu suradnika i ”posrednika”, onih koji filtriraju informacije, kroje sliku stvarnosti i nude gotova rješenja.

A tu nastaje najopasniji prostor, prostor u kojem se ljudi vješti dojmu, a slabi u istini, uspijevaju prikazati kao razboriti, časni i ”nužni”, dok se iza kulisa umrežavaju, spletkare, trguju utjecajem i rješavaju stvari po logici pripadnosti, a ne po logici prava i pravednosti.

Kad reforma dođe u ruke takvih, ishod je gotovo uvijek isti, raste cinizam, stradavaju nevini, a odgovornost se razvodni do neprepoznatljivosti.

U takvom okruženju najteže prolaze oni koji vjeruju da bi pravda i pravo trebali biti jednaki za sve.

Hrvatska tu nije izvan priče. Ako je doista točno da se pojedine hrvatske stvari u Rimu ”rješavaju” preko veza i poznanstava, od imenovanja biskupa pa do drugih odluka, onda je to sablazan.

Crkva koja bi trebala biti škola pravednosti tada postaje učionica korupcije. Nije najveći problem to što netko ima kontakte; najveći je problem kad kontakt postane jači od prava i savjesti. Tada više ne stradavaju samo ”protivnici” ili ”neprilagođeni”, nego i nevini biskupi i svećenici, ljudi čije se poslanje slomi između tuđih mreža i tuđih taština.

Možda se odlazak nuncija Lingue iz Hrvatske treba promatrati i u tom svjetlu. U njegovu su se mandatu prečesto spominjali utjecaji, pritisci, ”kanali”, neformalna posredovanja, sve ono što se u crkvenom jeziku uljudno prešućuje, a u stvarnosti stvara paralelnu strukturu moći. Zato i činjenica da u Hrvatsku dolazi novi nuncij koji ima još dvije godine do kanonskog umirovljenja, odnosno do 75. rođendana, možda nešto govori. Možda se time šalje poruka da se očekuje čovjek koji više nema razloga graditi karijeru ni tražiti ”zaštitnike”.

Za pretpostaviti je, i tome se treba nadati, da će biti svoj, da neće padati pod utjecaje mreža i lobija te da će ispravno i hrabro raditi povjereni mu posao: biti jamac nepristranosti, a ne dio atmosfere veza i poznanstava.

U cjelokupnoj takvoj situaciji razumljivo je zašto je biskup Varden oštar. Ne zato da bi ”napao Crkvu”, nego da bi je spasio od njezine karikature.

Oštrina ovdje nije stilistička poza, nego čin ljubavi prema istini, jer kad korupcija pusti korijen u uredima, hodnicima i mrežama, više ne govorimo o pojedinačnim slabostima, nego o ”grijehu struktura”, o sablazni koja lomi vjeru malih i razara lice Crkve iznutra.

Netko će reći: ”Ne treba iznositi prljavo rublje vani.” Ali prljavo rublje koje trune u zatvorenoj prostoriji ne postaje čišće šutnjom; ono postaje otrov.

Korizma nije vrijeme kozmetike, nego vrijeme istine. I upravo je to Vardenova meditacija: poziv Crkvi da prestane održavati privid zdravlja i da napokon počne liječiti ranu korupcije, najtežu nakon skandala pedofilije, koja je iznutra razara.

Varden je u nekoliko rečenica izrekao preciznu dijagnozu: ”Ništa nije više kompromitiralo naše svjedočanstvo od korupcije koja je izrasla unutar naše vlastite kuće. Najstrašniju krizu Crkve nije izazvalo protivljenje svijeta, nego crkvena korupcija. Rane koje je zadala zahtijevat će vrijeme da zacijele. Traže pravdu i suze.”

Te riječi ne traže ukrase, nego odgovor u pravdi, u suzama i u obnovi kriterija po kojima Crkva služi, odlučuje i vodi. A Papi je pritom uputio jasnu i nedvosmislenu poruku: trebaju mu ”suradnici s dokazanim integritetom”.

Korupcija se, dakle, ne liječi lijepim riječima, nego promjenom kriterija. Liječi se tek onda kad ”veze i poznanstva”, kojima se utječe na rješavanje pojedinih stvari, prestanu biti put i postanu sramota; kad se prečica više ne doživljava kao snalažljivost, nego kao sablazan; kad pravda prestane biti sporadična tema i postane redovita navika, mjerilo po kojem se odlučuje, imenuje, postupa i odgovara.

Drugim riječima, korupcija se pobjeđuje tek kad se Crkva odrekne komfora mreža, povezanosti i veza i vrati težini evanđeoske istine.

Tu dolazimo i do povijesnog pitanja, hoće li papa Lav XIV. imati snage za taj rez? Hoće li imati hrabrosti razbiti zatvorene koruptivne krugove, presjeći klijentelizam, vratiti kanonskom pravu njegovu stvarnu obvezujuću snagu i očistiti vatikanske urede od mentaliteta ”naših” i ”njihovih”, ”podobnih” i ”nepodobnih”?

Korupcija je tvrdokorna i teško iskorjenjiva upravo zato što se hrani šutnjom i strahom, i zato što se uvijek zna prerušiti u ”razboritost”, ”mir” i ”oprez”.

No Crkva ne živi od opreza, nego od istine. Ako ne promijeni kriterije, nju samu će promijenit bolest korupcije koja ju je zahvatila i koja ju izjeda: ostat će institucija s namještenim i unaprijed dogovorenim procedurama, nerijetko nepravednima i nepoštenima, ali bez povjerenja; s riječima, ali bez vjerodostojnosti.

A to je prevelika cijena, za one najmanje, za vjerne koji još vjeruju u pravednost, i za samu Crkvu koja je pozvana biti znak spasenja, a ne sustav samoodržanja.

Hoće li Lav XIV. pokazati da u Crkvi više ne vrijedi zakon umreženosti, zakon veza i poznanstava, nego zakon Evanđelja, ostaje nam vidjeti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi

> Svi tekstovi ovog autora