autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

AUTOR: Entoni Šeperić / 17.11.2021.
Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

Probudite me u pola noći i reći ću vam uvijek jednu te istu stvar: Hrvatska je u religijskom smislu beznadno i do bola frustrirano društvo.

Ne izdajem se ja za posebno umješnog ili dobrog religiologa – magisterij katoličke teologije i filozofije u tom smislu ne smatram svojom osobitom prednošću, već štoviše i ozbiljnim hendikepom – ali uvijek bih i pred svakim auditorijem argumentirano branio tu početnu tezu.

Iako držim da u tom pogledu doista i nije potreban neki poseban talent ili ”specijalistički” uvid, odnosno da je stvar toliko bjelodana da je zapravo i nije potrebno dokazivati, neću se ni ovdje oko toga posebno upinjati. Ako ni zbog čega drugog, onda sigurno i zbog toga stoga što osjećam zazor od mlaćenja prazne slame.

Pa ipak, ne mogu reći da me očiglednosti i epifenomeni hrvatskih narodnosno-religijskih frustracija više nemaju čime iznenaditi, čak zabaviti ili nasmijati; štoviše, nikako nemojte pomisliti da me oni tek uveseljavaju, jer neovisno o tome koliko se takve očiglednosti smatrale prostodušnima i bezopasnima, umješnost religijske ograničenosti i lijenosti duha da potpali i užegne stvarne lomače nikada ne smije biti podcijenjena ili bagatelizirana.

No ako bih se ikada morao poduhvatiti podrobnije analize moje uvodne teze, odnosno kada bih vjerovao da takva rabota uistinu ima nekog smisla i da joj je dano polučiti neki rezultat, ja u toj analizi nikako ne bih pošao od nekih dubljih, povijesno-teoloških, religijsko-socioloških i inih elaboracija, već bih to izveo samo i jedino na osnovu hrvatske hagiologije; naime, narod – a napose onaj koji se na svaki način i u svakoj prigodi izdaje za katolički – upravo je onakav kakvi su i njegovi – ”sveci”.

Gdjegod se, naime, zahtijeva i očekuje čin sebedarja kao ovjerovljenje vlastite mržnje ili prijezira spram svijeta, gotovo uvijek možete biti sigurni da je riječ o nasilju koje Bog nikako ne očekuje niti ga zahtijeva

Budući da je samopoimanje nekoga društva, pa ako hoćete i jednoga naroda, na sasvim neodgodiv i poseban način povezano upravo s kultnim idealom i predodžbom vlastite svetosti, koja se za katolike na najrječitiji način uprizoruje upravo onim što krajevna Crkva u vjeri i na primjeru svojih svetaca raspoznaje i nudi kao ”sveto” – jer sveci vjernicima pružaju ne samo ”zgodne primjere za nasljedovanje” (Sacrosanctum Concilium, br. 11), već oni svojim životima daju ”dopunu [sic!] za ono što nedostaje Kristovim mukama za Njegovo Tijelo koje je Crkva” (Lumen Gentium, br. 49) – onda nam je upravo na temelju nacionalnog kulta svetaca otključan pouzdan i najsigurniji put u samo srce onoga što pojedina krajevna Crkva ili pojedini narod smatraju svetim, ili pak do onoga što te Crkve i ti narodi smatraju – ako mi je tako dopušteno reći – ”faličnim” ili na poseban način ”nedostajućim” u Kristovim mukama.

A hrvatska je hagiografija u tom pogledu potpuno nedvosmislena. Nema ondje nikakva okolišanja: nedostajućim Kristovim mukama, ako je suditi prema svetačkim modelima koji se ondje predlažu, treba pribrojiti upravo ono čime hrvatski narodnosno-religijski genij obiluje.

Naime, u postojećem tropletu hrvatskih svetačkih hagiografija – koju zasad čine one sv. Nikole Tavelića (odnosno Tavilić), sv. Marka Križevčanina i sv. Leopolda Bogdana Mandića – najuspješnije su sažete i upravo kristalizirane tri konstitutivne hrvatske frustracije: neodgodivi zazor i odbojnost prema islamu i muslimanima (Tavelić), gorljivi žar protureformacije (Križevčanin) i neprispjelost vlastitih ekumenskih perspektiva (Mandić).

Tim trima frustracijama svakako bi još trebalo pridodati i na čast svetačkog oltara uzdignuti i onu četvrtu, blaženoga Alojzija Stepinca – naime, ja nikako nisam od onih koji se tome bezrezervno protive! – pa bi na taj način i s tom važnom ”nadopunom” Stepinčeva nepatvorenog antikomunizma i antisrpstva, koji Kristovim mukama svakako nedostaju, zbirka narodnosnih frustracija katoličkog hrvatstva time bila konačno upotpunjena i zaokružena.

Nije li naime čak i veliki Hegel, tamo negdje pri kraju svoje ”Logike”, nedvosmisleno pokazao da apsolutno Znanje trodijelne dijalektike uvijek zahtijeva i četvrti član?

I još jednom: ovdje nikako nije i ne može biti riječi o ”objektivnoj” svetosti i mogućoj kršćanskoj zaslužnosti nečijeg života (kao da je nama uopće dano nešto o tome znati, ili kao da nam je dano o tome s autoritetom rasuđivati – neka se time bavi Onaj koji ima doći o Posljednjem Danu!), već samo i isključivo o onome što neka krajevna Crkva ili narod u nečijem svetačkom životu prepoznaje i predlaže kao uzor dostojan čašćenja i nasljedovanja.

I kao što u kršćanstvu vrlo vjerojatno ništa nije moguće misliti izvan i neovisno o njegovu ”žrtvoslovnom” karakteru (”Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima”, 1 Kor 15, 3), tako i sve ono što je u njemu i s njim krivo, uvijek proizlazi iz načina na koji ono tu Kristovu žrtvu poima i posreduje, odnosno kako je svjedoči i živi.

Jer iako se na prvu ne doima tako – naime, čini nam se kao da je sv. Leopold Bogdan Mandić nekako ”zalutao” među te bojovne hrvatske svece – ipak je nepopustljivost, krajnja odlučnost i bojovnost ono što ih najpotpunije povezuje.

Kada biste, naime, u anketi priupitali Hrvate što im na Kristu najviše nedostaje, kladim se u pivo da bi među najzastupljenijim odgovorima bila upravo – ”bojovnost”.

”Jeste li spremni na veliku patnju, da možda ostanete bez posla, da vas se odrekne obitelj, da ćete biti gladni i promrzli, da ćete možda iskusiti smrt?” pitao je neki dan Tomislav Stockinger okupljene (antivaksere) na zagrebačkom Markovu trgu, a oni su mu odreda povlađivali i skandirali da jesu.

Naime, ako ste ikada tragali za slikom koja najpodesnije ocrtava logiku bojovnog ideala hrvatske narodnosne hagiografije, onda je ona položena negdje između tih Stockingerovih riječi i onoga prizora u Gibsonovu filmu ”Pasija” (2004.), u kojemu vrana vadi oko nevaljalom razbojniku Gezmi, koji je razapet zajedno s Kristom, ali koji mu se usuđuje obraćati pogrdno, iskušavati njegovu moć, pa čak i huliti na nj.

Probudite me u pola noći i reći ću vam uvijek jednu te istu stvar: Hrvatska je u religijskom smislu beznadno i do bola frustrirano društvo

Pitate se što je tim dvjema slikama zajedničko?

Zapravo ništa, osim toga što niti jednu od njih nije moguće povezati s evanđeljem Isusa Krista. ”Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti”, govori Isus u Ivanovu evanđelju (Iv 12, 44b). Jer svakako nije isto položiti vlastiti život iz ljubavi, ili položiti ga iz mržnje i prijezira prema svijetu.

Gdjegod se, naime, zahtijeva i očekuje čin sebedarja kao ovjerovljenje vlastite mržnje ili prijezira spram svijeta, gotovo uvijek možete biti sigurni da je riječ o nasilju koje Bog nikako ne očekuje niti ga zahtijeva.

I kadgod po našim trgovima čujete povike i zazive vrana što razbojnicima kopaju oči, budite uvjereni da imate posla samo i isključivo s vjerskim fundamentalizmom, a ne s evanđeljem Isusa Krista. Jer božansko je uvijek ono što samo sebe daruje, takoreći mimo i bez svijesti o vlastitoj zaslužnosti, to jest onkraj uvjerenja da takvim činom sebe na bilo koji način ”posvećuje”.

Ako je, naime, o Hrvatima suditi samo na temelju njihova svetačkog panteona, te ako ti svetački primjeri doista dopunjuju ono što nedostaje Kristovim mukama za Njegovo Tijelo, onda nema druge nego poslati Krista na dopunsku nastavu iz bojovnosti, a možda i na popravni ispit.

Bilo kako bilo, moje najintimnije uvjerenje ostaje, da misteriju vlastitog ateizma uvijek najlakše pristupamo raščinjanjem predodžbi o vlastitoj svetosti, onoj umišljenoj jednako kao i onoj stvarnoj.

O ovoj potonjoj mi, naime, kao čovjeku i grešniku nikada nije dano s autoritetom suditi, ali zato o onoj prvoj znam gotovo sve. Štoviše, siguran sam da i vi sami o vlastitoj umišljenosti znate makar toliko, da vas oko nje nitko ne može ni zavitlavati ni obmanjivati.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1