autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sram kao tajna razdvojenog čovjeka

AUTOR: Entoni Šeperić / 15.12.2021.
Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

Sram je duboko otuđujuća emocija. Prema mišljenju Dietricha Bonhoeffera, sram je ”čovjekovo sjećanje na njegovu razdvojenost od izvora koje ne treba zatomljivati. On predstavlja bol zbog te razdvojenosti i nemoćnu čežnju da se ona poništi. Čovjek se srami jer je izgubio nešto što spada na njegovu izvornu narav, na njegovu cjelovitost.”

Sram je spomen, a karakter spomena je uvijek takav da sadrži svijest o nečemu izvorno svetom.

Jasno, ovakvo teonomno Bonhoefferovo čitanje srama kao čovjekove boli i nemoćne čežnje za poništavanjem, ili makar premošćivanjem, razdvojenosti od Boga nalazi svoje čvrsto uporište u biblijskoj pripovijesti o stvaranju.

Ondje, naime, čitamo da su od zmije zavedeni praroditelji, Adam i Eva, jeli s drveta spoznaje dobra i zla, iako im je Jahve bio izričito naložio da to ne čine. ”Tada im se oboma otvore oči”, kaže pripovjedač, ”i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače” (Post 3, 7).

Najednom osjetiše sram ondje gdje ga ranije nije bilo. Razlučivanje (spoznavanje) dobra i zla rezultiralo je razdvojenošću, a razdvojenost sramom.

U obradi ove teme, dakle, Bonhoeffer stoji čvrsto na dugoj i neprekinutoj liniji kršćanskog tumačenja, te ustvrđuje: ”Čovjek se srami jer je izgubio nešto što spada na njegovu izvornu narav, na njegovu cjelovitost. Srami se svoje golotinje” (italik: E. Š.).

U našem jeziku riječ stid, koja potječe od praslavenskog stydъ (= stud, stȕdēn), jasnije od srama ukazuje na psihološki osjećaj i fiziološku reakciju neugode praćenu rumenilom, nemirom i zbunjenošću kao refleksom povrede običaja i pristojnosti ili na činjenicu ugroženosti dostojanstva

Dva su motiva ovdje, po Bonhoefferovom sudu, ključna. Jedan je onaj koji spada na spoznaju gubitka izvorne cjelovitosti, to jest povezanosti i zajedništva s Bogom, a drugi onaj koji se tiče spoznavanja vlastite golotinje.

U liniji svijesti potonji prethodi prvome, što će reći da čovjek na temelju uvida u činjenicu obnaženosti zaključuje na vlastitu manjkavost, odnosno raspoznaje svoju ”ogoljenost” pred Bogom kao odijeljenost od svojega izvora.

Sram je zbog toga, prema Bonhoefferovu mišljenju, izvorniji od kajanja, jer se prvi javlja kada čovjek osjeća da mu nešto nedostaje, a potonji kada čovjek počini neki prekršaj.

”Jedinstvena činjenica da obaramo pogled kad tuđi pogled susretne naš”, tumači Bonhoeffer, ”nije znak kajanja zbog prekršaja nego sram koji nas, dok nas promatraju, podsjeća na nešto što nam nedostaje, na izgubljenu cjelovitost života, na vlastitu golotinju”.

Iz tih bismo, naime, Bonhoefferovih razmišljanja mogli zaključiti da biblijska pripovijest o čovjekovu padu zapravo i nije u tolikoj mjeri pripovijest o prekršaju, koliko o čovjekovu ”odijeljivanju” od Boga posredstvom spoznaje dobra i zla.

To će kasnije navesti Bonhoeffera na prilično radikalan stav i tvrdnju, da poništavanje znanja o dobru i zlu – koje je temelj svakog etičkog promišljanja – označi prvom zadaćom kršćanske etike. Ali to nije dio ove priče.

Motiv ljudske golotinje, međutim, prečesto je u kontekstu kršćanskog tumačenja bio povezivan upravo s ljudskom lascivnošću i putenošću, pa je to rezultiralo pretjeranom i posve neutemeljenom ”seksualizacijom” srama u pripovijesti o čovjekovu padu.

Iako Bonhoeffer u svojemu tumačenju naginje i većim se dijelom oslanja na ovu podzemnu struju kršćanskog tumačenja srama – u kojemu je ono ”grešno” nakon Augustina uvijek moralo imati neku vezu i odnos s ljudskom senzualnošću i seksualnošću – on ipak na tome ne inzistira.

Naime, nigdje se kod Bonhoeffera neće naći vulgarizacija ljudske seksualnosti u službi etičkog prijekora. Svoditi u toj priči sram na korelat grijeha i krivnje, a naročito povezivati ga s ljudskom senzualnošću, izrazito je pogubna strategija (C. Westermann).

Sram, naime, nikako nije nešto što se zbiva čovjeku pojedincu, nije isključivo nešto ”u” čovjeku, već je on mnogo više određen njegovim i njezinim odnošenjem spram drugih; on je korelacijska, radije no individualna emocija.

Na temelju toga što su praroditelji posegnuli za smokvinim lišćem kako bi sebi spleli pokrivala za udove, Bonhoeffer zaključuje da sram uvijek zahtijeva neko ”pokrivanje” kao pokušaj ili nastojanje oko prevladavanja razdvojenosti od Boga.

Prvi čin srama, ako tako možemo reći, jest pokrivanje. To pokrivanje, dodaje Bonhoeffer, nikako nije neko pretvaranje ili pokušaj obmanjivanja drugoga, već je ono ”znak” situacije razdvojenosti, pa ga čovjek zbog toga mora poštovati.

Drugim riječima, čin ”pokrivanja” golotinje – pa time, posredno, i ljudski osjećaj srama – istodobno je, po Bonhoefferovom stavu, potvrda svijesti o razdvojenosti i takoreći održava na životu sram kao sjećanje na činjenicu razdvojenosti od vlastitog izvora, ali jednako tako on predstavlja i određenu ”granicu”, koju čovjek postavlja i koju je potrebno poštivati, odnosno koju drugi nikako ne smije prijeći.

Pokrivalo srama je znak svetosti razdvojenoga čovjeka. Poštivati epifaniju nečijega srama uključuje izuvanje obuće pred misterijem gorućeg grma (Usp. Izl 3, 1-6).

”Budući da sram sadržava ‘da’ i ‘ne’ razdvojenosti”, razlaže Bonhoeffer, ”čovjek živi između pokrivanja i otkrivanja, između skrivanja i objavljivanja sebe, između samoće i zajedništva”.

Otuda slijedi, dodaje on, da ”ni najbliskije zajedništvo ne smije razoriti tajnu razdvojenog čovjeka (…) ni najdublja najvlastitija radost ni najdublja najvlastitija patnja ne trpe razotkrivanje u riječi. Jednako tako sram štiti od svakog javnog pokazivanja odnosa prema Bogu. Naposljetku, čovjek i samoga sebe štiti od posljednjeg razotkrivanja. Od samoga sebe čuva svoju vlastitu tajnu tako što se, primjerice, opire tome da on sam bude svjestan svega što u njemu raste”.

Osjećaj srama, koji je prema svome sadržaju – kako to dobro zamjećuje Bonhoeffer – daleko izvorniji od kajanja, pa u tome smislu prethodi i etici i religiji, možda je još jedina preostala spona koja kod čovjeka podražava svijest povezanosti s vlastitim izvorom

(…)

Carl Gustav Jung, otac analitičke psihologije i tvorac pojma individuacije, posvetio je iznenađujuće malo pozornosti fenomenu srama.

No kada je to i činio – a to je bilo, čini mi se, samo u jednom jedinom navratu, i to u petom predavanju seminara o Nietzscheovom Zaratustri, gdje se na problem srama osvrće potaknut jednom opaskom Mary Esther Harding – on u svojemu tumačenju srama polazi upravo od ove biblijske pripovijesti i motiva razdvojenosti.

Hardingova zamjećuje kako Nietzsche na jednome mjestu čovjeka naziva ”životinjom rumenih obraza”, što je više no jasna asocijacija na sram.

U našem jeziku riječ stid, koja potječe od praslavenskog stydъ (= stud, stȕdēn), jasnije od srama ukazuje na psihološki osjećaj i fiziološku reakciju neugode praćenu rumenilom, nemirom i zbunjenošću kao refleksom povrede običaja i pristojnosti ili na činjenicu ugroženosti dostojanstva.

Jung prihvaća taj njezin izazov, uspostavljajući pritom jasnu vezu između procesa individuacije i srama, odnosno tvrdi da sram simbolizira trenutak u kojemu čovjek osjeća svoju tragičnu različitost i razdvojenost od rajskoga (= životinjskog) stanja, koje je njegovo izvorno stanje.

”Sve dok je čovjek u svojemu instinktivnom životinjskom stanju”, kaže Jung, ”ne postoji apsolutno nikakav temelj za sram, čak nikakva mogućnost srama, ali s nastupanjem svijesti ega, čovjek se osjeća odvojenim od životinjskog svijeta i izvornog raja nesvjesnog, te prirodno naginje osjećaju inferiornosti. Začetak svjesnosti okarakteriziran je osjećajem inferiornosti, a također i megalomanijom”.

Jungovo prevratništvo, ako to tako možemo reći, sastoji se u svojevrsnom izvrtanju klasične kršćanske predodžbe o izvornom čovjekovu stanju kao stanju savršenstva.

Naime, odmak od čovjekova izvornoga stanja, koje je u biblijskoj priči okarakterizirano kao grešno ”otpadništvo” od izvora, zapravo je napredak u čovjekovoj samosvijesti, koji ga čini ne samo udaljenijim od vlastitoga izvora, već ga postavlja i pred tragičnu dilemu.

Time što čovjek postaje svjesniji samoga sebe, on postaje u tolikoj mjeri udaljeniji od svojega naravnog stanja, tako da napredak u samosvijesti doživljava kao određenu zapreku, odnosno kao izgon iz rajskoga stanja nepomućena i kontinuiranog užitka.

”Osvit samosvijesti”, razlaže Jung, ”predstavlja golem problem za čovjeka; morao je izmisliti novi svijet poslušnosti zakonu i pomnoga održavanja pravila; namjesto krda ili naravnog životinjskog stanja, morao je izmisliti umjetno stanje. Uspio je od tog stanja napraviti ogromno čudovište, kakvo priroda vjerojatno nikada ne bi tolerirala, a morao je to učiniti ne bi li na taj način kompenzirao sentiment d’incomplétude, d’insuffisance”.

Tragika se sastojala u tome, da je čovjek morao za sebe osvajati i sve više proširivati prostor vlastite svjesnosti, a što ga više proširuje i osvaja, postaje udaljeniji od svojega izvornoga stanja. Proces individuacije ima i svoju tragičnu dimenziju.

No posebno dojmljivom učinila mi se u tom kontekstu slika, koja nije izvorno Jungova, već je posuđena iz alkemije. Najprije konstatirajući čovjekovu tjelesnost kao izvorno stanje, Jung ustrajava na tome da čovjek postupnim rastom i napretkom u samosvijesti zapravo produbljuje jaz i otuđenost od izvornoga (= animalnog) stanja.

”Stoga jer smo tjelesni”, kazuje Jung, ”neophodno je i da postojimo kao životinje, a svaki put kada domislimo novi rast u samosvijesti, mi dodajemo i jednu novu kariku u lanac koji nas vezuje za životinjsko, sve dok taj lanac naposljetku ne postane toliko dugačak da izaziva poteškoće. Jer kada lanac koji nas vezuje za životinju postaje toliko dugačak da ono životinjsko izgubimo iz vida, svašta se može dogoditi između i lanac se može vrlo lako zapetljati”.

Prema Jungovu shvaćanju, zadatak analitičke psihologije, a na osobit način i posebna zadaća procesa individuacije, jest utvrditi početnu kariku toga lanca. Potrebno je poći ”unatrag” i pronaći mjesto na kojemu je lanac postao zapetljan, odnosno utvrditi što se zbilo sa životinjom koja se nalazi na drugom kraju tog lanca.

I upravo dok govori o tom lancu kojim je čovjek povezan na ono životinjsko, Jung posuđuje moćnu sliku iz alkemije, tzv. Avicenin znamen, koji prikazuje žabu krastaču i orla privezane zlatnim lancem, što je amblematički prikaz alkemijskog coniunctio oppositorum.

Zašto Jung poseže upravo za ovom slikom, a ne za nekom drugom – to mi uistinu nije lako reći. Pa ipak, on čitatelju ne ostavlja nikakvu dvojbu: ”Orao naravno predstavlja zrak, duh, a to u alkemiji ima vrlo određeno značenje. Orao bi svakog alkemičara podsjetio na feniksa, samoobnavljajućeg boga, istinsko egipatsko nasljeđe.”

I doista, aurea catena čini u alkemiji jasnom povezanost između vrhovne moći neba i onoga što se nalazi ”ispod”; to je onaj isti čudesni lanac o kojem govori i Michael Maier (1568.-1622.) u svome djelu ”Hymnosophia”, povezujući ondje srce sa zlatom, zlato sa suncem i sunce s Bogom.

No ako je išta od te alkemijske zbrčke ovdje moguće preuzeti i iskoristiti za promišljanje, pa čak i neovisno o stavu koji bismo mogli zauzeti spram Jungove teorije individuacije, onda je to upravo moćna slika o orlu i žabi, to jest o zlatnim verigama posramljenosti, koja ono najviše u nama – orla koji se uvijek nastoji i želi vinuti ”gore”, drži neodloživo svezanim za žabu krastaču.

Sram je duboko otuđujuća emocija. Prema mišljenju Dietricha Bonhoeffera, sram je ”čovjekovo sjećanje na njegovu razdvojenost od izvora koje ne treba zatomljivati. On predstavlja bol zbog te razdvojenosti i nemoćnu čežnju da se ona poništi. Čovjek se srami jer je izgubio nešto što spada na njegovu izvornu narav, na njegovu cjelovitost”

Ona vrlo rječito progovara i o dvojakom karakteru srama; on pruža određeni osjećaj čovjekove uzvišenosti, pa čak i prkosa u njegovoj ili njezinoj razdvojenosti od izvora, ali jednako tako i osjećaj prizemnosti, odnosno neugodne svijesti o tome da se ne uspijeva biti ono što želimo, da osoba uvijek ide ispod svojih očekivanih mogućnosti, da uvijek postoji nesklad i neravnoteža između idealnog i stvarnog jastva, onoga što jesam i onoga što želim ili kakvim želim biti.

Ako alkemiju shvatimo u najširem smislu kao drevnu vještinu preobrazbe neplemenitih metala u plemenite, odnosno kao pokušaj iznalaženja Kamena mudraca, glib individuacije kao proces postupnog rasta u samosvijesti i raspetljavanje lanca koji orla u nama povezuje sa žabom, vrlo je uspjela slika koja pomaže razumjeti sputanost i zapriječenost vlastitom posramljenošću.

Naravno, budući da su ovo tek skice za naknadnu preradbu, a možda i za neki budući seminar o sramu, ne treba ovdje očekivati izoštrenost i jasnoću argumenta.

No ono što iz biblijske pripovijesti o stvaranju čovjeka i sramu kao razdvojenosti od izvora svakako trebamo usvojiti i ponijeti, a o čemu na veoma sličan način progovaraju i Bonhoeffer i Jung, jest da sram predstavlja možda i jedini preostali znak da je čovjek suočen s misterijem izvornosti.

”Pokrivanju zbog srama”, kako kaže Bonhoeffer, ”podređeno je i sve ono što nastaje kao proizvod čovjekove čežnje za ponovnom uspostavom izgubljenog jedinstva”.

Osjećaj srama, koji je prema svome sadržaju – kako to dobro zamjećuje Bonhoeffer – daleko izvorniji od kajanja, pa u tome smislu prethodi i etici i religiji, možda je još jedina preostala spona koja kod čovjeka podražava svijest povezanosti s vlastitim izvorom.

Pred tuđim sramom potrebno je izuti vlastitu obuću, baš kao i pred kućom koju poštujemo i u koju zalazimo jedino s dopuštenjem njezinih ukućana.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
     Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija