Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma

Detoni i the Wonderful monster of time

Davne 1967. godine naš veliki maestro Dubravko Detoni skladao je skladbu pod nazivom Likovi i plohe.

To je bilo vrijeme u kojemu je Detoni, dosljedni avangardist, duhovit i vješt autor, ne samo skladatelj nego i pijanist, talentirani pisac i likovnjak, nekada namjerno, nekada nenamjerno, provocirao glazbenu javnost zvukom koji je bio drukčiji, tako blizak tzv. poljskoj školi i Darmstadtu, a tako dalek od njih i od svega što se može čuti, posebno dalek uhu prosječnog slušatelja klasične glazbe.

Ni jedna njegova skladba, pa ni Likovi i plohe, nisu slušatelje ostavile ravnodušnima. Svaka je bila iznenađenje. Bilo je tu ovacija, kao na praizvedbi čudesne skladbe The wonderful monster of time, ali i lupanja vratima od strane gnjevne publike koja bi znala napuštati koncert njegova ansambla Acezantez, tada jedinog našeg specijaliziranog ansambla za suvremenu glazbu.

Ma kakav Acezantez, govorili su, to je Azezantez, zafrkava nas u zdrav mozak!

Slušajući Detonijeve intrigantne Likove i plohe odmah sam pomislio na dva predsjednika, Milanovića i Vučića, oba tako osebujna i slična Detoniju i njegovim skladbama, dva toliko daleka i različita lika koji se kreću po plohama politike koje se ne dodiruju

Detonija to ni malo nije smetalo. Njegov veliki opus s vremenom je postao dio naše kulturne baštine, a maestro priznati velikan već za života.

Monster of time, čudovište, monstrum vremena koje mnoge nemilosrdno odnese u zaborav, za Detonija je wonderful, prekrasno! Nije ni čudo, ono Detoniju ne može ništa, tek mu je inspiracija za novu skladbu i novo iznenađenje.

Detonijeve skladbe uglavnom imaju neobične, vrlo kreativne i intrigantne naslove, baš kakve su i one same.

Nedavno sam Likove i plohe slušao s CD-a u čijem sam nastanku i sam sudjelovao pred puno godina. Ni sam ne znam objasniti zašto, naslov te skladbe, pa i sam zvuk, asocirali su me na političku scenu i neke njene aktere, likove koji su prepoznatljivi i koji, poput Detonija, i one koji ih vole, a i one druge, ne ostavlja ravnodušnima.

Ne jednom, neki od Detonijevih slušatelja iznenađen, čak uvrijeđen nekom njegovom novom skladbom, ljutito bi je komentirao i u afektu ustvrdio kako više nikada neće slušati tog Detonija. A onda, Detoni bi opet iznenadio i u koncertnu dvoranu vratio sve one koji su tvrdili da je on za njih mrtav.

Slušajući Detonijeve intrigantne Likove i plohe odmah sam pomislio na dva predsjednika, Milanovića i Vučića, oba tako osebujna i slična Detoniju i njegovim skladbama, dva toliko daleka i različita lika koji se kreću po plohama politike koje se ne dodiruju.

Osim u jednoj točci: oba, poput Detonija, uvijek i iznova iznenađuju i provociraju, ne dajući ravnodušnosti da obilježi njihove političke karijere.

Neka za tu tvrdnju, za njihov kroki, posluže neki od recentnih nastupa na političkoj sceni.

Milanović i the Evil monster of dissolution

Predsjednik Milanović je mnoge ponovo iznenadio. Tijekom svoje, sad već dugačke i bogate političke karijere, navikao je javnost na neobične izjave.

Sintagme koje odaju načitanost i erudiciju, ali i koje često u kontekstu u kojemu su izrečene iritiraju, posebno one koji po prirodi stvari spadaju u njegovo biračko tijelo, već su sastavni dio njegova imidža.

Ali, unatoč tome, uvijek pronađe novu rečenicu ili temu s kojom iznenadi i najveće zoranologe, analitičare koji njega i njegove tzv. zoranizme pokušavaju analizirati i, po mogućnosti, uklopiti u uobičajene političke klišeje.

One zoranologe koje možemo smatrati lošim stručnjacima iznenadio je u dvama recentnim političkim sukobima, jednom malom i jednom velikom. Iznenadio ih je jer, kao loši zoranolozi, ne razumiju da su zoranizmi dio predsjednikove naravi, ne samo imidža, i da ne treba očekivati da ih se odrekne.

Prvi se odnosi na raspravu o tome treba li se Hrvatska regionalizirati, drastično smanjiti broj županija i općina, ili županije sasvim ukinuti i umjesto njih eventualno osnovati regije s puno većom razinom autonomije, što znači i veću decentralizaciju države.

Milanović uvijek pronađe novu rečenicu ili temu s kojom iznenadi i najveće zoranologe, analitičare koji njega i njegove tzv. zoranizme pokušavaju analizirati i, po mogućnosti, uklopiti u uobičajene političke klišeje

Smatraju mnogi, a i ja među njima, da je sadašnji ustroj preskup i disfunkcionalan. Svojevremeno sam kao predsjednik Republike neuspješno predlagao regionalizaciju Hrvatske kroz pet do šest snažnih regija, no ni tadašnja vlast (SDP i partneri, čitaj: Milanović), ni tadašnja oporba (čitaj: HDZ) na to nisu pozitivno reagirali.

Zapravo, premijer Milanović je jasno odbio takvu inicijativu uz obrazloženje da bi takvo stvaranje jakih regija vodilo disoluciji Hrvatske. A tadašnja oporba, HDZ inicijativu nije uopće smatrao vrijednom ikakvog osvrta ili rasprave.

Čini mi se očitim da HDZ nije želio, a ne želi ni danas podržati gotovo unisono mišljenje stručnjaka za lokalnu upravu i samoupravu o potrebi racionalizacije lokalne mreže i jačanju decentralizacije primarno iz političko-utilitarističkih razloga.

Oduvijek dominantan na lokalnoj razini (osim u nekoliko većih gradova, Istri i Zagorju), HDZ kroz sadašnju mrežu osigurava sinekure za brojne članove koji su visoko motivirani da postojeći sustav opstane. Osim toga, kroz tu mrežu kontrolira znatne resurse, a i biračko tijelo.

S druge strane, smatram, Milanovićev motiv je upravo onaj koji je i deklarirao. Boji se da će manji broj znatno ojačanih županija (ili regija) dovesti do slabljenja centralne vlasti, u konačnici, kako je jednom rekao, i do disolucije države.

Dodajem, ili će barem Hrvatsku pretvoriti u državu koju čini nekoliko jakih feudalaca (šefova regija) s premijerom i predsjednikom kao svojevrsnim Ivanima Bez Zemlje.

Postali bi slabi vladari kakav je bio engleski kralj Ivan (John) nakon što su ga feudalci prisilili da 1215. godine donese kraljevski dekret pod nazivom Magna Charta Libertatum i ojača poziciju feudalaca prema kruni do mjere da je svom imenu priskrbio dodatak ”bez zemlje”.

Boji se, dakle, Milanović monstruma disolucije, onoga koji bi mogao ugroziti i političku i ekonomsku jedinstvenost vlasti, ali, u krajnju ruku i teritorijalni integritet države. Nedavno je opet iskazao svoje protivljenje regionalizaciji, ali ne ulazeći u detalje zašto je protiv nje.

Šteta, jer tema je vrijedna rasprave, a Milanović šef države i jedan od onih koji zaista promišljaju politiku. Zato, bilo bi zanimljivo čuti detaljnije argumente protiv reforme koju zagovara kompletna struka, a i dio politike.

Drugi sukob, onaj s premijerom, DORH-om, dijelom struke i medija, nije, kao prvi, prošao ispod radara. Riječ je o najrecentnijem sporu vezanom za slučaj Janaf.

Na svojevrsni način i ovdje je Milanovića uplašio i na reakciju motivirao monstrum, the Evil monster of dissolution, ovaj put od mogućeg rasapa sposobnosti vrha vlasti (predsjednika i premijera) da zbog ograničenja u informiranosti o istragama određenih kriminalnih aktivnosti uspješno upravljaju državom. Ovdje ne bih o detaljima.

Mislim da je predsjednik Milanović u suštini u pravu kad tvrdi da premijer, naravno i predsjednik, trebaju, barem do jedne razine, biti informirani o postupcima od utjecaja na nacionalnu sigurnost i vođenje države. O tome sam puno govorio i pisao.

Ali, predsjednik je samo loše zoranologe iznenadio živopisnom retorikom u kojoj je pokazao iznimnu oštrinu, čak i pretjeranu i nepotrebnu razinu uvredljivosti prema pojedinim sudionicima u polemici.

Pri tome je u korištenju osebujnog vokabulara zablistao pozivanjem na svoju stranu gotovo cijelog zoološkog vrta. Tu su njemu omiljeni King Kong, lav, lisica, konj, magarac, katedra za prava mušica, jednorog i tri reptila. I sve ih je upregao u bitci protiv the Evil monster of dissolution. Iako, više su mu teret, nego pravi saveznici u recentnoj polemici.

Smatraju mnogi, a i ja među njima, da je sadašnji ustroj preskup i disfunkcionalan. Svojevremeno sam kao predsjednik Republike neuspješno predlagao regionalizaciju Hrvatske kroz pet do šest snažnih regija, no ni tadašnja vlast (SDP i partneri, čitaj: Milanović), ni tadašnja oporba (čitaj: HDZ) na to nisu pozitivno reagirali

Vučić i theTerrible monster of Kosovo

Strašni (politički) monstrum Kosova ne miče se s glave, a ni i iz glave Srbije i njenog predsjednika Vučića. Vučić and company nikako da razumiju da je Kosovo neovisno, ma kako tko cijenio tu činjenicu, definitivno otišlo od Srbije i da nema te sile koja bi Kosovo danas ili sutra vratila Srbiji.

Srbija je Kosovo izgubila davno, i prije njegova formalnog osamostaljenja, zbog politike koju je vodila prema svojoj bivšoj pokrajini i njenim ljudima. Povratak nije moguć, barem ne bez nekog velikog rata na koji, nadam se, nitko nije spreman.

Srbija sama, sigurno takav rat ne može pokrenuti, još manje dobiti, a da ne ugrozi svoje postojanje kao države. Bilo bi to možda moguće u kakvom globalnom ili širem regionalnom sukobu. Ali i nakon toga, postavilo bi se pitanje kako uopće vladati teritorijem čija populacija gotovo bez iznimaka ne želi biti dio Srbije i spremna je na svaku vrstu otpora.

Svatko razuman vidi da the Terrible monster of Kosovo Srbiji proizvodi neizmjernu štetu, političku i ekonomsku. Odbijanje da prizna realitet i odnose sa susjednom državom uredi polazeći od njega, Srbiju košta velikog produljenja vremena potrebnog za ulazak u EU, proizvodi joj političku nestabilnost, a u široj, barem demokratskoj i prozapadnoj međunarodnoj zajednici, ruši joj ugled.

Vučić, vrhunski populist, inteligentan čovjek, jedan od onih koji u primisli još nosi ideju Velike Srbije, ipak je svjestan da Velike Srbije neće biti. Svjestan je da će onaj političar koji digne pitanje Kosova s dnevnog reda biti pravi junak i dobročinitelj Srbije.

Ali, s druge strane, svjestan je i činjenice da je populizam i velikosrpska ideja, koje Vučić gradi čak uspješnije, za sada manje opasno i razorno, i od Miloševića, ne dopušta javnosti u Srbiji da prihvati jedino razumno rješenje, međusobno priznanje Kosova i Srbije.

Štoviše, mnogi tvrde da bi srpski političar koji bi priznao Kosovo i bukvalno izgubio glavu, ne samo onu političku. Zato Vučić ima svog monstruma, the Terrible monster of Kosovo.

Monstrum za njega ima posebnu spravu za mučenje, kliješta koja imaju dva žareća kraka. Jedan koji mu govori da, ako želi opstati i učiniti dobro svojoj zemlji mora priznati Kosovo i drugi, koji mu govori da će, ako to učini, ostati obilježen kao izdajnik, možda i glavu izgubiti.

Zato nesretni Vučić izvodi smiješne bravure, ipak olakšane činjenicom da je gospodar medija u Srbiji, medija koji lakiraju njemu neugodne, pa i ponižavajuće situacije.

Posljednja, ona s pregovorima koje je u Bijeloj kući imao s Trumpom i kosovskim premijerom Hotijem, na granici je groteske. Posjednuti pred Trumpa za radnim stolom poput školaraca pred profesorom-ispitivačem, Vučić i Hoti su, barem kada je riječ o normalizaciji međusobnih odnosa, potpisali jedno veliko ništa.

Podsjetili su se i potpisali ono što su Srbija i Kosovo potpisali odavno, a nisu proveli te obećali da neće raditi jedni protiv drugih ono u čemu nakon svega ionako više ne mogu napredovati.

Tako je Srbija obećala da više neće lobirati kod trećih država da povuku priznanje Kosova. Ta, ionako su već nagovorili onih nekoliko država kod kojih je to uopće bilo moguće.

A Kosovo je obećalo da do daljnjega neće aplicirati za članstvo u međunarodnim organizacijama i time iritirati Srbiju. Ionako su primljeni svugdje gdje je to u postojećim okolnostima uopće bilo moguće.

Da, i potpisali su nešto ekonomskih i političkih stvarčica koje s međusobnim odnosima imaju vrlo male ili nikakve veze, ali imaju čvrstu poveznicu s vanjskopolitičkim i predizbornim interesima predsjednika Trumpa.

A onda, nakon žalosnog prvog čina groteske, koja je pokazala da, prije svih, Vučić nema kapacitete za odlučan pozitivan iskorak, slijedi drugi čin, gotovo komedija.

Vučić and company nikako da razumiju da je Kosovo neovisno, ma kako tko cijenio tu činjenicu, definitivno otišlo od Srbije i da nema te sile koja bi Kosovo danas ili sutra vratila Srbiji

Nakon pregovora za koje su naivci poput mene ipak očekivali da će donijeti barem korak-dva napretka prema međusobnom priznanju, Vučić se u domaćim medijima hvali, umjesto da žali, što do međusobnog priznanja nije došlo, čak mu se nisu ni približili.

Ponosan je na to. Kaže, ostvario je neviđen diplomatski uspjeh. Kao, Kosovo će ipak biti naše… Pa se diči fotografijama i pričama koje su sramota za predsjednika suverene države, bez obzira na to kako ona bila mala, a kako velika i moćna ona njegovog sugovornika.

Zapravo, scene su usporedive s onima kad se naša predsjednica slikala pred ogradom Bijele kuće, ili se u postrojavanju za family photo na jednom od summita gurala blizu Trumpa, kao školarka prema pop-zvijezdi.

Da, sve je to skrivio zločesti the Terrible monster of Kosovo! On i dalje prijeti da će Srbiju držati podalje od Europske unije, da će je držati u klubu problematičnih zemalja, da će joj pokloniti krunu trajne nestabilnosti.

Eto, bila je to priča o jednom skladatelju, dva predsjednika i tri monstruma.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Genocidna politika NDH: jasenovačke žrtve opominju
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
    •  Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
    •  JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek

> Svi tekstovi ovog autora