Kršćanstvo koje nije oslobodilačko nepotrebno je. Kao HDZ.

Tijekom svoga javnoga života Isus iz Nazareta je uživao veliku popularnost. Osim svoje spremnosti i sposobnosti da liječi bolesne i čini druga čuda bio je omiljen i zbog moći svojih riječi i zbog toga što su se ljudi nadali da je on Mesija – onaj koji će promijeniti sudbinu ugnjetavanog i od Rimljana okupiranog Izraela. Povjesničari se već nekoliko stoljeća spore oko prave društvene i političke klime koja je okruživala Isusovo djelovanje.

Što je zaista trebalo značiti ”Kraljevstvo Božje”? Autori Evanđelja nas žele uvjeriti da se Isus svojski trudio objasniti ljudima da to kraljevstvo ”nije od ovoga svijeta”. Ipak, u terminima ondašnjeg židovskog apokaliptičkog vjerovanja nema sumnje da je taj pojam označavao uspostavu Božjeg suvereniteta (stvaranje vjerskog političkog režima) i da je pretpostavljao svrgnuće postojećeg političkog i društvenog poretka.

Da je Isus, u glavama mnogih, trebao biti glavni junak u toj apokaliptičkoj revoluciji, očito je iz činjenice što su ga smatrali onim ”moćnijim”, čiji je dolazak predskazao Ivan Krstitelj (čak su i neki filmaši prikazali apostola Judu kao onoga koji u to vjeruje i zato Isusa zapravo ne želi izdati, nego ga želi prisiliti da preuzme očekivanu revolucionarnu ulogu).

Da je Isus, u glavama mnogih, trebao biti glavni junak u toj apokaliptičkoj revoluciji, očito je iz činjenice što su ga smatrali onim ”moćnijim”, čiji je dolazak predskazao Ivan Krstitelj (čak su i neki filmaši prikazali apostola Judu kao onoga koji u to vjeruje i zato Isusa zapravo ne želi izdati, nego ga želi prisiliti da preuzme očekivanu revolucionarnu ulogu)

Osnovna ideja koju Isusovi sljedbenici shvaćaju je da će Bog ipak ukinuti ropstvo izraelskog naroda, ali tek kad se njegovi pripadnici pokaju i počnu poštovati Zakon. Ma koliko god rječito Isus propovijedao, vjerovalo se da će revoluciju provesti ne samo etičko poučavanje.

Postojale su i jasne političke grupacije koje su imale svoje ciljeve. Jedan od onih pokreta koji su odigrali važnu ulogu u Isusovoj nasilnoj smrti bili su zeloti. Ne slažu se svi stručnjaci oko toga do koje je mjere Isus bio povezan s njima, ali da je imao veze sa zelotima nitko pametan i upućen više ne spori.

Isus je svoju poruku proglasio najprije u Galileji, postojbini Jude Galilejca, osnivača zelotizma, gdje je postojala snažna tradicija vjerskog domoljublja. No, narod koji se hranio zelotizmom nije bio sastavljen od ljudi koji strpljivo čekaju bolja vremena.

Bio je to narod zadojen (makabejskom) predajom svetog rata protiv okupatora. Zelotizam, sa svojim evanđeljem nasilnog otpora i spremnosti na mučeništvo, bio je sasvim prirodan. Upravo je iz te sredine Isus izvukao svoje apostole. Jedan od njih, Šimun, bio je deklarirani zelot; Petar, čovjek žestoke naravi, nosio je nadimak ”Barjona” (terorist), dok su Jakova i Ivana zvali ”boanerges”, što evanđelista Marko eufemistički tumači kao ”sinovi groma”. Juda iškariotski nazvan je po riječi ”sicarius”, što je bilo ime za zelotske ekstremiste koje su ubijali sicom, krivim bodežom.

Jedno je sasvim sigurno: Isus nije vidio ništa nespojivo između militantnosti u zelotizmu i pripadanju svom pokretu. Dapače, opis Isusova hapšenja u vrtu Getsemani jasno pokazuje činjenicu da su i Isusovi učenici hodali naoružani. Međutim, iako se vjeruje da je osjećao simpatije prema zelotima, Isus se sa zelotizmom nije javno poistovjetio, iako je dijelio neke njihove političke stavove.

Tako na primjer u opširnom izvještaju o Isusovom naučavanju glede poreza koji su Rimljani nametnuli Izraelu izreka ”Podajte caru carevo, a Bogu Božje” znači osuđivanje (to je bio i zelotski stav) činjenice da se resursi Izraela u obliku poreza predaju poganskom imperatoru Rima.

Sinoptička se evanđelja slažu (Marko, Matej, Luka) kad kažu da je Isus konačno odlučio otići u Jeruzalem s nekom nedefiniranom, ali očito sudbonosnom namjerom (”Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će ga osuditi na smrt i predati poganima…”).

Evanđelja su, očito, opterećena formom koja je ponajprije književni sastav, a tek potom povijesno svjedočanstvo, ali se svejedno odražava kriza koja je prožimala Isusa. Sve se više činilo da će to biti prigoda za akciju. To shvaća i Juda, koji je, kažu povjesničari, u završnoj fazi bio čovjek ”za veze” sa šefovima zelota.

Nije nerealno zaključiti kako su se neki oko Isusa spremali za svojevrsni mesijanski državni udar usmjeren u prvom redu prema svećeničkoj aristokraciji koja ga je, konačno, i osudila na smrt. Nažalost, mnogi ne znaju da je Sanehdrin, ili Veliko vijeće Židova, bilo sastavljeno ne od farizejaca, nego od sadusejaca, koji su vodili brigu da nitko ne ugrozi poslovne dogovore koje su utanačili s Rimljanima. Upravo su se oni svim silama borili da isposluju Isusovu smrt.

Osnovna ideja koju Isusovi sljedbenici shvaćaju je da će Bog ipak ukinuti ropstvo izraelskog naroda, ali tek kad se njegovi pripadnici pokaju i počnu poštovati Zakon. Ma koliko god rječito Isus propovijedao, vjerovalo se da će revoluciju provesti ne samo etičko poučavanje

Isusov ulazak u grad je izveden trijumfalno. Isus je svakako bio svjestan političke ozbiljnosti trenutka. Klicalo mu se kao ”kralju Izraela”, pokušavala se izazvati pobuna. Odmah nakon ulaska u grad slijedi epizoda u kojoj Isus napada instituciju Hrama najavljujući njegovo rušenje.

Zeloti su silom zauzeli Hram tek 66. godine i nasilno promijenili hijerarhiju, ali je uslijedio munjeviti odgovor rimske vojske i pobuna je okončana četiri godine kasnije porazom Židova, uništenjem Hrama i padom Izraela.

Uglavnom, neki tvrde da je napad organizirao sam Isus, a drugi da je on u to uveden. Evanđelja tu nisu točna: Isus nije sigurno nikoga bičevao niti je prevrtao stolove i galamio na prodavače životinja za žrtvovanje ili na mjenjače novaca: odmah bi ga uhitila hramska policija.

On je dreku usmjerio protiv svećeničke aristokracije koja je upravljala Hramom ostvarujući veliki profit, jačajući svoju moć i tako osiguravajući što staloženiju rimsku upravu Izraela (”Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima, počnu smišljati kako da ga ubiju. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom”; Marko, 21, 18). Nije uhapšen. Režim ga se bojao jer je imao podršku naroda.

Ono što je važno je da se u prvom suđenju, odmah po hapšenju (prvo suđenje, u dvije sesije, je održano pred židovskim Velikim vijećem, a drugo pred Poncijem Pilatom), Isusu čita optužnica koja sadržava i djelo pobune protiv vjerske vlasti iako ga se u prvom redu teretilo za bogohuljenje (”Je si li ti Mesija – Sin Božji”, pita veliki svećenik, a Isus odgovara: ”Ti kažeš”, što se shvatilo kao potvrda), a to je bio zločin koje se po Zakonu kažnjavao smrću.

Ali to suđenje pred Sanehdrinom nije prošlo glatko. Svjedoci su dali proturječne iskaze, a sam Isus se, osim u jednom trenutku, branio šutnjom.

Kao što znamo, Židovima rimska vlast nije dopuštala da nekoga sami, bez suglasnosti gubernatora, osude na smrt. Zato Isusa šalju Ponciju Pilatu. On je upravljao cjelokupnom rimskom vojskom i mogao je odobriti ili poništiti svaku osudu židovskog Sanehdrina. Bilo je to klasično političko suđenje, ali najvažnije suđenje u povijesti (kojeg se liturgija Velikog tjedna posebno sjeća danas i sutra).

Židovi su znali da Pilata neće zanimati nikakve nejasne vjerske optužbe protiv Isusa i zato su ga optužili za revolucionarno djelovanje, za nagovaranje naroda da ne plaća rimske poreze i za proglašenje kraljem (”Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj”). Naime, svećenički glavari su iskoristili političko, a ne vjersko značenje riječi ‘Mesija’.

Zeloti su silom zauzeli Hram tek 66. godine i nasilno promijenili hijerarhiju ali je uslijedio munjeviti odgovor rimske vojske i pobuna je okončana četiri godine kasnije porazom Židova, uništenjem Hrama i padom Izraela

Židovske glavare je Isus zaokupljao u prvom redu jer je ugrožavao postojeći društveni i politički poredak (često je izazivao i vrijeđao vjerske vođe), a ne kao vjerski heretik. Smatrali su ga ponajprije subverzivnim agentom, revolucionarom. Pilat tu verziju isprva nije htio prihvatiti i bio je sklon vjerovati da je Isus nevin, te se pokušao osloboditi odgovornosti.

Zato je Isusa poslao pred Heroda jer je, kao Galilejac, spadao pod njegovu nadležnost. Herod ga je ismijao i, ne vidjevši u njemu opasnost, vratio Pilatu. Pilat je pak Isusa dao bičevati u nadi da će kazna umiriti mnoštvo.

Narod je, kao što se često događa, bio podijeljen. Bilo je onih koji su ipak prihvaćali riječ židovskih glavara, a ne rimskih vlasti (o tome govori citat iz Markova evanđelja kojim se objašnjava oslobađanje Barabe: ”Ali glavari svećenički uzbune svjetinu da im radije pusti Barabu”). Prilike su veoma dramatične i Marko ih izvanredno opisuje. Ali stvarnost je bila malo drugačija od onoga što prikazuje Marko.

Odjednom situacija postaje neuvjerljiva i gotovo smiješna. Pilat koji ima čitavu sila uza se, a uvjeren je u Isusovu nedužnost (što Marko snažno sugerira), sada pita svjetinu što da učini i pokorava se urlicima ulice.

Od nas se traži da povjerujemo kako se odlučni rimski guverner pogodio sa židovskom svjetinom o oslobađanju čovjeka kojeg je smatrao nevinim.

Štoviše, moramo vjerovati da su odjednom svećenički glavari postali moćni i nagovorili Židove da podupru kaznu smrti za Isusa, a prije nekoliko dana su ga se bojali uhapsiti u Hramu od straha od te iste svjetine.

Čini se da Marko poziva u pomoć epizodu s Barabom, nesumnjivo zelotskim vođom, odgovornim za ustanak i za ubojstvo rimskih vojnika, kao način da oslobodi Pilata od odgovornosti za Isusovo pogubljenje. Naime, Marko svoje evanđelje piše za Židove u Rimu, nakon pada Jeruzalema, i nije ih smio dovesti u naknadnu opasnost optuživanjem Rimljana za Isusovu smrt.

Unatoč apologetske slike Isusa čija je božanska priroda pretpostavljena, pa stoga i spasonosna djelotvornost njegove smrti, a koja je u našoj kulturi prisutna zbog crkvene predaje u kojoj dominiraju elementi srednjovjekovne pučke pobožnosti, svima koji se zainteresiraju za život Isusa iz Nazareta potreban je i znanstveni pristup koji će pomoći što vjernije prikazati politički i društveni kontekst povijesnog pogubljenja na križu.

Da bi upozorenje protiv pobune bilo očito: Isusu je nad glavom na križu stajao natpis ”kralj Židova”, a do njega, sa svake strane, razapeta su i dva zelota.

Iako je umro kao buntovnik, i to sramotno, Isus je postao osnivač ili, bolje rečeno, božanstvo nove vjere. Ponajprije zato što su apostoli povjerovali da je uskrsnuo, ali sasvim sigurno zahvaljujući genijalnom apostolu Pavlu, koji je uspostavio temeljnu doktrinu kršćanstva i bez koga, nema dvojbe, ne bi bilo ni Crkve. Ove koja slavi tog buntovnika

Iako je umro kao buntovnik, i to sramotno, Isus je postao osnivač ili, bolje rečeno, božanstvo nove vjere. Ponajprije zato što su apostoli povjerovali da je uskrsnuo, ali sasvim sigurno zahvaljujući genijalnom apostolu Pavlu, koji je uspostavio temeljnu doktrinu kršćanstva i bez koga, nema dvojbe, ne bi bilo ni Crkve. Ove koja slavi tog buntovnika.

Naravno, ne baš u Hrvatskoj, gdje je Crkva više nalik na feudalsku instituciju koja se bori za moć. Ipak, ili svakako, one (iste i jedine) Crkve koja je i politički subverzivna jer djeluje u onim dijelovima svijeta gdje se treba snažnije boriti za potpuno oslobađanje čovjeka. Riječju: i Isusovo je djelovanje bilo politički subverzivno i to ga je koštalo života.

Ma koliko biskupi ili svi mi zajedno šutjeli o tome. Naime, bilo bi vrijeme da se odreknemo malo vjerskog folklora i primimo knjige, to jest da se Isusa, ako je istina da i danas živi među nama, prepozna kao pravog osloboditelja.

Naime, kršćanstvo koje u sebi nosi oslobilačku snagu, pa je per definitionem – revolucionarno, mora izbavljati ljude od svake vrste robovanja. Od grijeha koje nas tišti do svakojakih grešnih struktura. Eno nam sada pred nosom – HDZ-ovske. Inače, nema smisla inzistirati na njemu. Nepotrebno je i promašeno, kao vladajuća stranka.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora